Čije su dukljanske crkve? 

Prekrajanje crnogorske istorije i devastacija crnogorskog kulturnog blaga od strane Crkve Srbije najveći je zločin koji se dešava nad Crnom Gorom

Piše: Alek Barović

Reče Joanikije Mićović da su ostaci ranohrišćanskih crkava pravoslavni! Reče i osta živ. Znamo odlično da Mićović nije po obrazovanju kalibar svog prethodnika, tako da ova izvala i ne začuđuje. Sve bi to bilo normalno da se radi o običnoj omaški ili svjesno izgovorenoj gluposti. Problem je u tome što se radi o podlo smišljenom projektu prisvajanja istorije, njenog prekrajanja i prekopavanja kostiju u čemu su srpski popovi, praksa je pokazala, vični i prilježni. 

Nije davno bilo kada je Mićovićev prethodnik kleo Crnogorce i o Vezirov most zakucavao čekićem ”prokletoga popa Dukljanina”, kako reče. Oni koji su mu tada klicali, nisu ni znali ko je bio pop Dukljanin. Ne znaju ni dan danas. Decenijama su Crnogorce nazivali Dukljanima, misleći da se radi o nečemu pogrdnom?! 

Od dukljanstva se pravio bauk i sekta, kao da se ne radi o kolijevci crnogorske države, vjere i tradicije. Sa druge strane, pop Dukljanin je anonimni katolički sveštenik iz Bara koji je neđe u XII vijeku napisao čuveni Ljetopis, koji nam otkriva mnoge detalje iz istorije dukljanske države i dinastije Vojislavljevića.

Upravo ta tradicija Vojislavljevića i Duklje bila je problem onima koji istoriju i protok vremena računaju od Stefana Nemanje i Raške. Takođe, valjalo je izbrisati pominjanje Mihaila i Bodina, velikih kraljeva naše istorije, jer kako to onda da je Stefan prvovjenčani prvi srpski kralj, a prije njega je bilo još kraljeva?! 

Sve se ovo nije uklapalo u velikorspki narativ koji je Crkva Srbije, a pogotovo njena filijala u Crnoj Gori, pokušavala da nametne Crnogorcima. Zato se sve vezano za Duklju proklinjalo, blatilo i zakivalo za Vezirov most.

Crkva Srbije ne staje u svom asimilatorskom i rušilačkom poduhvatu. Cilj je zdrobiti svaki vid crnogorske posebnosti

Toliko im je bio gadan naziv Duklja da potonji Amfilohije nije nikad želio da izgovori taj termin, već je koristio neki vlastiti – Diokleja, a izmislio je i titulu za svog vikarnog episkopa – episkop dioklijski. Svojevremeno je izjavio da je Crnom Gorom zavladala dukljanska mitologija, što gođ to značilo. Sve ono što je ukazivalo na bilo kakvu posebnost Crnogoraca kao nacionalne zajednice, trebalo je satrijeti.

U tom poduhvatu uspjeli su na mnogo polja. U potonje četiri godine aktivno učestvuju u razgradnji crnogorske države pa je asimilacija Crnogoraca koju sprovodi Crkva Srbije nikad veća, a ovog puta potpomognuta i od države. Pravoslavni Crnogorci nemaju nikakva vjerska prava i zabranjeno im je da se mole Bogu u hramovima koje su podizali njihovi preci.

Sa druge strane, Crkva Srbije ne staje u svom asimilatorskom i rušilačkom poduhvatu. Cilj je zdrobiti svaki vid crnogorske posebnosti. Najbolji primjer za to je kulturocid koji je odrađen na ostrvu Beška. 

Na skoro hiljadu godina starom balšićkom manastiru, koji nije bio freskopisan, oslikali su Amfilohija i njima bliske saradnike. Sjetimo se samo jednog crnogorskog intelektualca koji je posjetio ovaj manastir i vidio monaha kako macom razbija neko kamenje. Na njegovo pitanje što to radi, zadihani monah mu je odgovorio: ”Eto im sad njihovi Balšići” i nastavio da tuče macom po arheološkom i kulturnom blagu crnogorskog naroda.

Sjetimo se i onoga popa iz Bara koji je izigravao Indijanu Džonsa i prekopavao grobove po seoskom groblju. Navedeni događaj niko više ne pominje i sumnjam da je doživio sudski epilog, za djelo za koje bi se u svakoj normalnoj državi direkt vodilo u ludnicu.

Na kraju, u potonjih nekoliko godina, Crkva Srbije aktivno je počela da skrnavi svojom službom dukljanske ruševine, iste one čije su poklonike željeli da prikivaju za Vezirov most. Zapravo, sve je počelo na Martinićkoj gradini, a završilo na ostacima drevne Duklje i ranohrišćanskih bazilika.

U potonje četiri godine SPC aktivno učestvuje u razgradnji crnogorske države pa je asimilacija Crnogoraca koju sprovodi Crkva Srbije nikad veća

Sada Mićović poziva na njihovu obnovu i poznajući trenutnu vlast siguran sam da će dobiti odobrenje da tamo nešto gradi, zida, omeđuje i macolom uništava nepodobno. Takav kulturocid nad jednom narodom teško da je zabilježila istorija. Pogotovo jer ogroman procenat tog naroda dobrovoljno prihvata takvo djelovanje i vršenje lobotomije nad sopstvenim pamćenjem i istorijom.

Prekrajanje crnogorske istorije i devastacija crnogorskog kulturnog blaga od strane Crkve Srbije najveći je zločin koji se dešava nad Crnom Gorom. Prije svega jer se radi o trajnim stvarima, kojima će nastaviti da ispiraju mozak našoj đeci nakon nas ili eventualno se stopiti sa crnogorskom tradicijom iako su tu vještački umetnute. 

Radi se o veoma zlom projektu koji sve više i više uzima maha. Na kraju, kada se pogleda istorija, radi se samo o jednom kontinuitetu djelovanja na satiranju Crne Gore. Kako još pop Dukljanin reče prije skoro hiljadu godina: ”Zla raška struja“. 

Zlo, koliko vidimo, i dalje traje.

Analitika

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment