Crna Gora u očima Kesića

Kakav se to perverzni magnetizam javlja između Vučića i njegovih kritičara kad se njihovo djelovanje susretne u Crnoj Gori?

izvor: Portal Analitika

piše: Danilo Marunović

Zoran Kesić – suveren vrhunske zajebancije, gospodar satire, regionalni TV revolucionar, kamen u cipeli svakom autokrati, prijeki tirjanin svakom političkom manipulantu, antibiotik za spin i propagandu, superstar među zdravom omladinom, barjaktar u jurišu na zablude svih vrsta, ikona popularne kulture ex-YU naroda… 

Teško da možemo zamisliti snažniji bastion građanske, urbane misli u regionu od Zokija Kesića i njegove ekipe, sve dok… Dok se o kamen zvani Crna Gora ne spotaknu, razbiju u 100 komada i sebe tragično ne upišu u tužnu istinu da građanska Srbija zapravo ne postoji. 

No, nije to počelo Njuzovcima, Kesićem i njihovim suflerima/savjetnicima za Crnu Goru. Ne, nije počelo onda kada su u svom podcastu Njuzovci belvederska dešavanja sveli na sukob u kom su se pofajtali „Milovi“ sa jedne, i „ovi naši“ (kako rekoše), sa druge strane. Ispalo je da su „njihovi“ Porfirije, Joanikije i naoružani krimosi okićeni parama i ikonama, a „Milovi“ građani koji brane svoju zemlju od agresivnog, konkvistadorskog klerikalizma. Toliko je zalutala njihova informisanost, ujedno i novinarska relevantnost i ideološka preciznost na temu, kažem, Crne Gore.

Osnovno pravilo satire, za koju je Kesić profesor doktor sve dok se ne bavi Crnom Gorom, jeste beskompromisna ideološko-politička nezavisnost. Onda kada satira ostane kao forma, a to osnovno pravilo izostane, kao rezultat nemate samo stotine hiljada razočaranih fanova, već propagandističku bljutavost i ozbiljnu kompromitaciju relevantnosti. 

Kao tema jednog priloga emisije „24 minuta“ uzet je slučaj bjesomučnog ponavljanja izbora u Šavniku. Da ćemo gledati još jednu kamuflažu satire u propagandu naslućivao je i video materijal pokrivalica, preuzetih sa Prve TV i TV Vijesti. Ukratko, redakcija kultne emisije regionu je sugerisala da je današnja Crna Gora groteskna parada ruralnih tipova u tamo nekoj zabiti u kojoj DPS pokušava da namakne nedostajuće glasove kako bi ostao na vlasti – tako što uvozi glasače iz drugih gradova.

Ako je Zoki zaista zabrinut za stanje demokratije, status zgažene normalnosti, pristojnosti i razuma u njegovoj dragoj Crnoj Gori onda je trebalo pitanje uvoženja glasača kao komedijski potencijal da sagleda u punom kapacitetu. Na primjer, onda kada je sasvim izmijenjena demografska struktura građanstva u Budvi, pa danas imate, za svega nekoliko godina, etnički izmijenjen grad. Uvezenih iz drugih država, a ne crnogorskih gradova. 

Zatim, Zoki je trebalo da pravi prilog o „Bici za Nikšić“ kada su glasači, isto kao u Budvi, uvoženi iz Republike Srpske, Srbije i ostalih „etnički jakih“ srpskih bastiona. Zoki je trebalo da uzme svakome dostupne podatke, pa da vidi koliko je uopšte građana iz susjednih država uveženo u Crnu Goru, pod patronatom, finansijama i logistikom, njemu omraženog Vučića, koji svojim partijama participira u politički život druge države. To je redakciji kultne emisije promaklo.

Kada neki dečko dođe da glasa u Šavnik, kako se vidi u Zoranovom, takođe uvezenom prilogu, a pritom biva izvrijeđan jer ga lokalne alkoholisane kabadahije ne prepoznaju izviđenja, to je priča koja zavređuje angažman i potrebu civilizovanog čovjeka na reakciju. Kada pijani kabadahija deveti put zaredom lomi glasačku kutiju, obesmišljava demokratski proces i opšti poredak civilizacije, to je povod za komediju, novinarsku priču, satiru i građansku kontrareakciju. Ovako, sa površnom i prevaziđenom da/ne DPS optikom, misija redakcije „24 minuta“ i Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori nailaze na zajednički jezik, razumijevanje, interesa i misije.

Kakav se to perverzni magnetizam javlja između Vučića i njegovih kritičara kad se njihovo djelovanje susretne u Crnoj Gori? Vučićeva nacionalistička, putinizirana, paternalistička Srbija i ona usmjerena protiv njega, na primjeru Crne Gore se sasvim izjednačavaju! Toj „drugoj“ Srbiji nikad ne zasmeta Vučić dok „im završava posao“ u regionu… Ni kada je u pitanju Crna Gora, ni kada je u pitanju Sjever Kosova, niti Makedonija, niti Srpski svet, Open Balkan ili bilo koja druga paternalistička ideja, koja hrani tu imperijalnu glad Srbije. Glad koju tamo mimo nekolicine dijele svi, a zbog koje Vučić gotovo da ne dobija kritike, nego mu se prećutno oprašta, čak i duva u leđa, u toj perfidnoj misiji hibridnog pokoravanja cijelih kultura, falsifikovanja istorija, podmetanje fakata i prevaspitavanja cijelih generacija u maniru neviđenog etno kiča sa kog se sliva a la Ivana Žigon patetika. To Kesićev skener paradoksa ne prepoznaje, nažalost.

Da nije svega nekoliko imena, koje brojimo prstima jedne ruke, ne bi Srbija ni znala da odvoji to patološko stanje od njegovog antistanja. Ja ću ponosno ispisati imena pokojne Latinke Perović, Sonje Biserko, Žarka Koraća, Milivoja Bešlina, profesora Nikole Samardžića i Nenada Čanka. Da nema njih, u Srbiji se ne bi imao ko pobuniti protiv imperijalne srpske politike! Da nema njih ne bi se čulo glasa protiv miješanja Srbije u izborne procese drugih država, preko svojih partijskih proksija i komandom iz Beograda! Da nema njih, Porfirija i političko ekonomsku koorporaciju od crkve koju vodi, niko ne bi znao da detektuje kao glavno osvajačko oružje Aleksanda Vučića, ekvivalente Miloševićevoj JNA. Da njih nema, ta sramna uloga Srbije u regionu danas bila bi konsenzusom tapšana po leđima, prećutno ili otvoreno. Nigdje se to ne vidi očiglednije nego na primjeru Crne Gore. 

Malo se ko danas sjeća da je od NATO intervencije pa do uoči 5. oktobra, u stanju apsolutne kontrole medija od strane Slobodana Miloševića, crnogorski Javni servis najveći dio svog informativnog programa posvetio borbi za građansku Srbiju. U okviru svojih emisija davao je u tom trenutku dragocjen medijski prostor opozicionim prvacima DOS-a, koji u Srbiji nisu mogli imati. Ta su gostovanja distribuirana/reemitovana u slobodnim gradovima kojima je vladala opozicija, i bila su važan generator misli Otpora! O tome danas niko ne priča! Iz studija našeg Javnog servisa, svoje su poruke gotovo svakodnevno slali Đinđić, Batić, Mićunović, slobodni profesori bliski DOS-u, nezavisni intelektualci suprotstavljeni Miloševiću.

Naravno, odmah nakon 5. oktobra bilo je jasno – nisu svi antimiloševićevski političari bili protiv njega zato što je započinjao ratove, već zato što ih je gubio! Ne samo političari, već i novinari. Tada su već počele da se ruše iluzije o slobodarskoj groznici Srbije u regionu. Tada je i „klicu zametnula“ politika koja će odmah nakon pada diktatora pokazati svoje pravo lice, a danas metastazirati.

Prvi vjesnik takve Srbije je sam Đinđić, koji je u intervjuu za NIN nakon 5. oktobra doslovno izjavio da Crna Gora ima manje stanovnika nego novi Beograd, a da je (suverenistička) politika Đukanovića anahrona. Podsjećam da je upravo Crna Gora Đinđiću pružala utočište i da su ga Crnogorci čuvali od egzekucije. 

Takođe, malo ko se sjeća ili zna uopšte da su upravo u Crnoj Gori bili i štampani i preregistrovani važni srpski mediji i odavde distribuirani u Srbiju. Blic, Dnevni Telegraf, Danas… Svima njima je Crna Gora pružila utočište da bi odmah nakon pada Miloševića nastavili tamo gdje je stala Mira Marković, dok je u svojoj Dugi pisala o Crnoj Gori kao švercerskom raju. Takav odnos prema Crnoj Gori traje i dan-danas, a da pritom niko od njih ne piše nijednu riječ o švercu i kriminalu Dodika i Putina. 

Kao da je Srbijom nepopravljivo zavladala teška društvena patologija u kojoj je moguće sa tolikim procentima podrške izabrati Miloševića, Koštunicu pa Vučića. Pitanje je ima li uopšte ikakvu šansu pravdoljubivost, etika i moralnost u takvom društvenom stanju, a kamoli nadati se podršci sa te adrese, u trenutku kada su sve vrijednosti u Crnoj Gori razbijene u paramparčad, pa čak i sa adrese Zorana Kesića?

U odnosu Srbije prema državama regiona najbolje se vidi ta dijagnoza u kojoj je izbrisana granica između ozbiljnog medija i tabloidnosti. Kako je i kada nekad čuveni novinarski standard beogradskih medija spao na uporno insistiranje i svođenje jedne Hrvatske na NDH, a podrivajući suverenitete Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Da li je moguće uopšte da suštinska i beskompromisna satira uopšte preživi u turbo gledanoj formi, a da ne povlađuje povremeno toj patološkoj dijagnozi srpskog društva? Može li jedna televizijska harizma i relevantnost poput Zorana Kesića, ostati ikada imuna na nju, a zadržati gledanost koju ima? Da li ta ekipa zaista ne prepoznaje naše borbe sa duhovima prošlosti ili se samo pretvara da ne? 

Kako bilo, Kesić bi morao biti pažljiviji u komentarima zemlje koja ga u toj mjeri voli, cijeni i podržava. 

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment