Danteov pakao

Kad izdaš domovinu, izdao si i brata i majku i kuma i prijatelja. A ti, obični crnogorski građanine, želiš li da budeš dio toga?

izvor: Portal Analitika

Alek Barović

Pričaju mi stariji da su se ka’ đeca često igrali komita i žandara i da niko nije htio da bude žandar. Svi su htjeli da budu komiti, iako niko nije znao ko su oni zapravo bili. Ne veli se uzalud da „oće đeca pravo“, a i Bog voli pravdu. Jednoga dana đeca će se igrati nas i niko neće htjeti da bude od onih što nas danas progone. Na nama je samo da ovoga puta stvarno znaju zašto ispravno biraju.

Jer, nikako se ne smije zaboraviti ovo vrijeme i ovaj politički usud. Demencija istorije ili boljereći brzo zaboravljanje stvari najveći je neprijatelj crnogorskog naroda. Zaboravljali smo i stvari koje se ne zaboravljaju – ko smo, što smo i odakle smo. I ko nam je vječiti neprijatelj i progonitelj.

Brzo su se nakon završetka Drugog svjetskog rata zaboravile okupatorske i kvislinške jame, strijeljanja, klanja, kame, śekire i vješala. Komunisti su željeli pomirenje. Da se rat završi i krene u udarnički napredak i razvitak razorene zemlje. Još žive rane su željeli da izliječe flasterimaza žulj. Pokazalo se to kao neuspješno i dostina je onih koji su tokom tih „bajnih“ godina morali da uzmu pravdu u svoje ruke i osvete bližnje umorene od onih koji su uživali plodove samoupravljanja i neželjenja države da ih procesuira za ratne zločine. 

Vidim da se to polako ponavlja. Još smo u fazi političkog zagrijavanja, možda i pregrijavanja, a već je počelo da blijedi śećanje na Belveder, suzavce, metke, šok bombe i pendreke. Okej, ako neko misli da time može nešto zakučiti za sebe ili za našu cjelokupnu borbu – onda dobro. Lično, mislim da takav pristup ne ide.

Često mi kažu da previše živim u istoriji. A istorija krije odgovore na sva pitanja koja nas muče. Jer, sve što se dešava nije ništa što se već nije dogodilo. Živimo jednu veliku farsu, a svaka istorija se drugi put ponavlja kao farsa. Prvi put se ponavlja kao tragedija, a tragedija su bile sve te jame i kazamati fašističkog okupatora i njegovih saradnika i izvođača radova. Iz kojih se, naravno, nije ništa naučilo, a narod koji ne uči iz sopstvenih tragedija osuđen je na to da ih ponovo proživljava. Zbog toga se divim Jevrejima, oni svoju tragediju nikad više neće proživjeti.

Naravno da u Crnoj Gori ništa (ili nijedan događaj) nije slučajano. Sve je lako predvidivo, pogotovo zbog toga što genocidnu ideologiju sprovode kreature upitne inteligencije. To je valjda neka olakšavajuća okolnost. Problem je što očito ne umijemo da tu njihovu intelektualnu manu iskoristimo. Ili pak dobar dio naših sunarodnika pada na tu niskointeligentnu priču? U problemu smo u oba slučaja.

U prvom scenariju jer nismo sposobni da matiramo. Protiv laži se može boriti samo istinom, a istina je na našoj strani. Problem je kako tu istinu komunicirati do svakog crnogorskog doma?

Tu se javlja drugi scenario. Šta ako ljudi stvarno ne mogu da ukapiraju istinu? Istinu tipa da je Ćaki Lekić samo običan paravan iza kojeg stoji najgori politički šljam velikosrpske ideologije, kao i da je i Abazović dio te priče. To su očigledne stvari i svako ko to ne vidi ili je slijep ili ima onaj uraški koeficijent inteligencije od 86. Tu smo tek tada u još većem problemu, jer ispada da onda nemamo problem sa izdajničkom vlašću, već sa politički neukim građanima. Ajmo da ih onda naučimo.

Dante izdajnike domovine stavlja u najvreliji krug pakla. Odmah blizu Luciferovog ognja, ispod ubica, krivokletnika i izdajnika bližnjih. Ovime Dante naglašava da Bog najviše mrzi one koji izdaju rodnu grudu ili, drugim riječima kazano, ugrizu dojku koja ih je podojila. 

Jer, kad izdaš domovinu, izdao si i brata i majku i kuma i prijatelja. A ti, obični crnogorski građanine, želiš li da budeš dio toga? Ođe rizikujem da me proglase za glasnogovornika bivše vlasti. Oni koji su godinama pokušavali da sa sebe skinu etiketu izdajnika uglavnom su to činili kroz nipodaštavanje termina izdajnik. Željelo se predstaviti da u Crnoj Gori nema izdajnika i da je to izmišljotina vlasti. To je retorika k(a)ncerna koju su svi rado prihvatili. 

Realnost je drugačija. Ima ih i to su političke horde i horde. To je sastavni dio naših tragedija i naših farsi. Naravno, svi njihovi pokušaji su bezuspješni i nesumnjivo je da nas ima dovoljno koji nećemo stati dok većina njih, a po mogućnosti svi ne potraže novi dom kraj zelene Zete. Ali, tu nije pobjeda. 

Ljudi su prolazna stvar i njihovo nestajanje ne znači ništa ako je ideologija živa. Danas više nema Dakovića, Pašića i Mihailovića. Uskoro neće ni Mladića ni Karadžića, ali ideologija je opet tu. Baulja i traži nove žrtve da im zaposjedne mozgove kako bi neke nove majke zavili u crno. Onoga trenutka kad ostvarimo to da niko od đece ne bude htio da bude ono što su oni, pa ni u bezazlenoj dječjoj igri – e, to je pobjeda. Ali, ovoga puta da stvarno znaju zašto to ne žele. Ne zbog straha od Danteovog pakla ili Božjeg gnijeva, već zato što izdajnike treba prezirati.

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment