„Demokrata“ na t(r)ajnom zadatku u PES-u

Gospodo, ova taktika očigledno daje trenutne rezultate ali zato ne daje ono što bi trebalo da vam je dato rođenjem, a to je osjećaj tuge nad ljudskom patnjom i stradanjem, iskreni osjećaj stida što ne možete pomoći unesrećenim žrtvama, nebitno da li su one srebreničke ili ukrajinske

piše: Bojan Đuranović

Naslov svake od kolumni nekako se na kraju sam napiše, a ovoga puta sam krenuo od njega. I, nije ironija u pitanju, iskreno iskazujem sumnju da je aktuelni premijer i predsjednik svih PES-ovaca Milojko Spajić u stvari prikriveni simpatizer i „vojnik“ Demokratske Crne Gore. 

Razloga za ovu sumnju je više, ali da krenem od potonjeg – relativizacije genocida.

„Sjećam se kako smo bili zatočeni u jednoj školi. Bilo je tijesno, vruć, i nismo imali dovoljno hrane ni vode. Ali najgore od svega bilo je to što smo znali da su naši najmiliji odvedeni i da se neće vratiti. Osjećaj nemoći i straha bio je nepodnošljiv. To je bio trenutak kad smo shvatili da smo izgubili sve, osim nade da će svijet čuti za našu patnju i da će pravda jednog dana biti zadovoljena“. Ovo je jedno od svjedočenja rijetkih koji su preživjeli srebrenički genocid.

Pravda još uvijek nije zadovoljena u punoj mjeri, a svijet je čuo, makar onaj koji je umio da čuje i koji u svojoj različitosti od životinje ima osobinu koja se zove empatija.

Na pitanje da li će Crna Gora biti kosponzor Rezolucije premijer Spajić je izjavio da „danas neće odgovarati na to pitanje“. Nakon toga se, valjda želeći da bude vickast, grubo narugao svim žrtvama iz Srebrenice, izjavivši: „Kosponzorisaćemo infrastrukturu u Crnoj Gori“. 

Nemoguće je ne primjetiti sličnost između ove, čovjeka nedostojne, izjave i dešavanja tih julskih dana 1995. godine u Srebrenici. 

I, nedužnim stanovnicima ove enklave slično je odgovoreno od strane snaga UN koje su ih trebale, i morale, zašititi, od napada vojske Ratka Mladića, srpskih „Škorpiona“ i grčke dobrovoljačke garde. Ni UN nisu mogle, poput Spajića, toga dana, a sljedećeg je već bilo kasno. 

Kasno za svih 5.000-6.000 hiljada masakriranih civila čiji se ostaci i danas traže u nekim od četrdesetak masovnih grobnica po Istočnoj Bosni.

Ovaj politikantski manir neodgovornog političara Spajić je naučio od Demokrata. I oni politiku poimaju na ovaj način. Dakle, izjasnićemo se samo o onim stvarimo oko kojih vlada opšti konsenzus, za sve ostalo pravićemo se mutavi dok ne prođe.

Jedino što ovo neće proći. I neće se zaboraviti. Pogotovo ne njihov odnos u Skupštini povodom Rezolucije o Srebrenici, kao ireakcije tokom smjene bivšeg ministra pravde Leposavića, opet zbog relativizacije genocida. I, kao mnogo puta prije i poslije toga kada god se odlučivalo o nekim, po Crnu Goru, bitnim stvarima.

I, naravno, što bi rekao „kolorizovani“ John DonneSvaki upjeh nekog čovjeka je uspjeh svih Demokrata, a svaki neuspjeh je ličan i nema veze sa nama.

Ovu „političku školu Demokrata“ odlično je izučio i mladi poslanik PES-a Vasilije Čarapićkoji je nakon glasanja u Savjetu Evrope o Rezoluciji o Ukrajini rekao: 

„Moje prvo glasanje u Savjetu Evropu je ujedno bilo i najkompleksnije glasanje u istoriji ove organizacije. Ponosan sam na činjenicu da su me u životu zapadali samo najteži poslovi jer čvrsto vjerujem da mi to samo jača karakter“.

„Majstor“ je inače bio uzdržan. Nije se izjasnio. Nije bio ni ZA ni PROTIV, ali nam je pompezno prenio da mu je bilo veoma teško i stresno dok je stiskao dugme „pravi se mrtav dok ne prođe“.

Ovaj način ponašanja PES-ovaca i Demokrata toliko je postao unison da ih je veoma teško razlikovati. Sada valjda nikog više ne čudi zbog čega je Aleksa Bečić bio nezamjenivi dio pregovaračkog tima Milojka Spajića tokom formiranja vlade nakon izbora. Ali, to nije nimalo neobično kada znamo da obojica dolaze iz iste kuhinje beogradskog masteršefa.

Kopiranje politike „gazde Vučića“ i ođe je spovedeno koliko je god bilo moguće, pa je tako Aleksa Bečić postao Milojkov Ivica Dačić, koji srećom ne pjeva kada popije. Jedino ostaje da otkrijemo čiji je Spajić/Vučić – američki, ruski ili srpski? 

Naš, crnogorski, izgleda nije jer ovakvo ponašanje nije imanentno Crnogorcima.

Politikantski manir neodgovornog političara Spajić je naučio od Demokrata

Gospodo, ova taktika očigledno daje trenutne rezultate, ali zato ne daje ono što bi trebalo da vam je dato rođenjem, a to je osjećaj tuge nad ljudskom patnjom i stradanjem, iskreni osjećaj stida što ne možete pomoći unesrećenim žrtvama, nebitno da li su one srebreničke ili ukrajinske. 

Kažu da žrtvu možete ubiti dva puta. Prvi put kada pucate u nju i drugi put kada omalovažavate njihovu žrtvu. Ili, kada je kao vi ostavite za sjutra, kada za nju nemate vremena ili kada se uzdržani „uskokotite“ i lično promovišete dok padaju bombe po nevinoj đeci. 

„Srebrenica je, sine, da odeš u Potočare, šutiš, gledaš bjelinu i pustiš da ti tišina objasni lekciju iz historije, o kojoj svi bučno pričaju, ali nikad je ne shvatiš dok je ne osjetiš….“

(Da se ne zaboravi. Srebrenica 11.07.1995)

Analitika

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment