Dušan Dujo Radonjić-Lovćen, Poda i dolovi – IZMEĐU ŽIVOTA I ŚEĆANJA

Za VOMINFO piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

            Ovog vrelog 25. jula 2023. godine dok sam obilazio katun Dolovi tokom mojih istraživanja imao sam priliku da se sretnem sa jednim od onih kojima je katun Dolovi, planina Lovćen i selo Poda najljepša inspiracija. Ta nit sa rodnim krajem jednog od brojnih gorštaka samo je jedan od primjera posvećenosti i ljubavi koja je vezana za rodno ognjište. Kako godine prolaze rodni kraj se ne zaboravlja već ti daje onu energiju, elan i polet koji te uvijek motiviše. Tako je to bilo kroz istoriju, vremena i vjekove. Tako je i nastala ova reportaža i priča koja će sačuvati od zaborava sve ono što čini jedan život.

Dušan-Dujo Radonjić je rođen 1952. godine u selu Poda, koje pripada selima njeguškog podvršja u porodici oca Đura i majke Ljubice (rođene Kašćelan) u kojoj je rođeno sedmoro đece i to:  Jovanka, Drage, Ljube, Stane, Dragan i Zorka.  O svom djetinjstvu i odrastanju Dušan kaže: ,,Živjeli smo u selo Poda đe smo držali sitnu i krupnu stoku, ovaca i koza do osamdese,t a krava do pet. Naša porodica za ta vremena je bila prilično imućna. Od maja mjeseca do novembra smo stalno boravili na Dolove, stočarstvo i zemljoradnja su bile jedina zanimanja na ovim prostorima. Otac mi je bio trgovac, trgovao je stokom u jesenjem periodu kada se pripremala izvrsna kastradina na ovim prostorima. Krtola je bila glavna poljoprivredna kultura čiji se proizvod ćerao u Poda, a iz Poda konjima kastradina i krtola je dalje išla na pazarima Cetinje, Budva i Kotor. Proizvodi sa katuna su se lako prodavali i dolazili su do brojnih kupaca a posebno je bila tražena ruska krtola. Od najmlađeg do najstarijeg svi poslovi su bili podijeljeni od čuvanja jagnjadi do čuvanja ovaca i krupne stoke. Puno se zemlje radilo. Na konjima su se ćerale bale sijena za Poda i to tri puta dnevno  a za taj put nam je  trebalo i sat vremena. Iz djetinjstva najviše pamtim kako su seljani na neki način znali se organizovati i znali su da žive. Neđelja im je bila dan za odmor a u našu kuću se redovno okupljali. Neđeljom poslije podna između šesdesetih i sedamdesetih godina mještani su voljeli da idu na Ivanova korita kada su radile četri kafane i to: Palac, planinarski dom, prostorije NP-prizemlje i kafana kod sadašnjih bista Petrovića. Pravi Dušan mali predah dok ja sve zapisujem a supruga iskusni ugostitelj Ćetna-Ćeke priprema svježi hljeb na planini i druga posluženja. Po njenoj brzini u pripremi visi se višegodišnje iskustvo u ugostiteljstvu. To su one vrijedne žene koje vas uvijek dočekaju i isprate sa lijepim osmjehom.

Dušan-Dujo Radonjić nastavlja dalje svoju priču: ,,Majka mi Ljubica je sa Mirca i njeni imaju svoju kuću na Dolove. Bila je vrijedna žena koja je radila više nego mnoge druge žene tog vremena. Doživjela je duboku starost 96. godina. Bila je uzuzetno mudra i pametna, i njen savjet mi je puno značio ali i njena podrška tokom čitavog mog života. Zbog brojnog poroda od 7 đece i 2 unučadi, i više od 50 praunučadi i nekoliko čukunučadi ostavila je brojno potomstvo što predstavlja neobičnu brojku za današnje prilike. Bila je omiljena i u selu i plemenu svakoga da dočeka i isprati kao i mnoge druge planinke sa prostora Lovćena.

Intresantno je napomenuti da mi je đed Stanko bio u Americi a njegov brat Savo, je proveo tamo punih 14 godina  na pečalbu. Kasnije je đed Stanko otišao kod njega na pečalbu. Kada je Austrougarska okupirala Crnu Goru zajedno sa ostalim dobrovoljcima iz Crne Gore krenuli su u odmah u odbranu Crne Gore. Stigli su u luku Brindizi. Iz istoimene luke Brindizi je isplovio ispred ponoći, 5. januara 1916. prema albanskoj luci San Đovani di Medua. Brod je zaplovio u mrklu noć, kao fantom, bez svijetla. Atmosfera je bila teška, uz jezivu tišinu i strah od podmornica. Crnogorci su bili uzmenireni u iščekivanju jutra i pogleda na crnogorske planine i odbranu svojih ognjišta. Na Badnje jutro, 6. januara 1916, u 8 sati i 5 minuta, brod Brindizi je u Medovskom zalivu, na njegovom južnom dijelu, naišao na postavljenu savezničku minu i teško oštećen, na dubini od 14 metara, 500 m od obale i 3 km od pristaništa potonuo vrlo brzo. Brod je zauvijek sa svim svojim imetkom ostao u dubinama mora dok se moj đed Stanko spasio na dasku koja je plutala. Patriotizam i sloboda su uvijek krvlju plaćani na Lovćenu”- sa suzom u oku dok razmišlja o svemu Dušan-Dujo Radonjić tepa svojoj unučadi Damjanu i Pavlu dok se oni bezbrižno igraju na prostranom katunu.

Zatim nastavlja dalje svoju priču prelazeći iz jedne životne storije u drugu: ,, Kafana je bila isključivo za starije da popiju piće da se druže odigraju po partiju karata i razgovaraju o brojnim temama. Pored toga dolazili su mještani i brojnih drugih sela i katuna kao i Bajice. Mi mlađi do dvadeset godina smo subotom od tri sata poslijepodne igrali fudbal, ovđe je bila i predvojnička obuka a i dvije godine je ovđe vojska bila prisutna. Odlika svih ljudi sa ovih prostora je bila da su i sa malo bili zadovoljni i da je vladao sklad i harmonija ne samo na katunu Dolovi nego na čitavom Lovćenu. Znali smo da se veselimo… svake subote je bila igranka u kuću Stanka-Perova Radonjića čija je kuća bila najpogodnija za igranku. Mi smo mu pomagali u poljskim i drugim radovima a on nam je ustupao kuću. Na igrankama su dolazili sa: Mirca, Čavora, Njeguša i drugih njeguških sela. Pjevale su se crnogorske pjesme i igranka je trajala do malo iza ponoći. Nikada njeisam zapamtio ni jedan incident na svim tim seoskim druženjima. Tu su bili prisutni i naši očevi i đedovi. Na igrankama se dešavalo da se zbliže, upoznaju ali i zaljube što je bilo i prirodno. Danas kada ovo pričam vjerovatno će mladima zvučati sve ovo neobično. Bili smo sa malo i srećni i zadovoljni.”

SA PODA NA ŠKOLOVANJE

Poda su selo na južnim padinama Lovćena a o tome kako se išlo u školu Dušan-Dujo nam priča: ,,Tokom jeseni i zime stalno smo bili u Podima. Moj brat i sestre smo osnovnu školu zavšili u Čavorima išli smo pješke oko dvadesetak minuta do škole. Kako smo već u maju bili na Dolovima išli smo odavde u školu u Čavorima. Učitelj je bio Bogdan Kašćelan koji nam je bio i rođak bio sam prilično dobar đak. Nakon završetka četvrtog zazreda osnovno školovanje smo nastavili u Kotor. Uvijek se ostajalo i boravilo kod neke svojte a poslije je otac kupio pośed u Škaljare đe smo podigli našu porodičnu kuću. Prvi susret sa Kotorom ja dijete sa sela doživio sam  pozitivno divio sam se posebno starom gradu, zidinama, bedemima ali i brojnim kulturno-istorijskim spomenicima. Nakon osnovne škole upisujem gimnaziju u Kotoru a poslije Višu pomorsku školu. Tokom školavanja se zapošljavam kao službenik u preduzeću ,,Bokeljka” koja je proizvodila gumeno-tehnničku robu đe sam proveo 25 godina. Osnovna škola u Čavorima je brojala do pedesetak učenika a u kasnijim godinama i decenijama nažalost taj broj je počeo da opada. Morali smo sve školske zadatke pedantno i predano uraditi jer je osnovna škola bila osnov našeg obrazovanja i podstrek da će nam život i budućnost biti i lakši i bolji ako budemo završili škole. ”

POČETAK RAZVOJA UGOSTITELJSTVA I NJEGUŠKE OBRADE MESA

Početak porodičnog biznisa i ličnog napretka porodice Dušan-Dujo opisuje na sljedeći način: ,, Kao mlad i ambiciozan čovjek želio sam da se okušam u ugostiteljstvu 1978. godine pa u prodičnoj kući na Vidikovcu sa bratom otvaramo ugostiteljski objekat ,,Vidikovac ” kafana je radila izuzetno i bila je veoma pozanata po tradicinionalnoj kuhinji đe je specijalitet bila krtola, sir i kastradina sa Njeguša. Od novembra do kraja januara u ovom ugostiteljskom objektu je prolazila naša domaća kastradina u velikim količinama, sređivalo se i spremalo više od 100 brava za sezonu. Prvi pršuti koji su se sušili na Njegušima je moj otac sušio za tada renomiranu ,,Budvansku rivijeru” do 3000 pršuta što je bio izuzetno unosan i dobro plaćen posao. Moj otac Đuro je imao izvrsnu saradnju sa mesarom i klanicom ,,Slavija ” đe je predstavljao upošljenima po prvi put način obrade koji je poznat kao njeguški to je zapravo i bio početak čuvene njeguške obrade mesa koja će se razvijati u narednim decenijama, po čemu će moji Njeguši postati nadaleko poznati. Pršute su na Lovćen imale najbolje zrenje. Prije se sve to radilo na primitivnim i starinskim osnovama i trebala je velika briga da se pršut sačuva i isporuči i firmama i kupcima potpuno zdrav i ispravan.”

,,U našoj porodičnoj kući brat mi Dragan je izuzetan ugostitelj pa smo zajedno sa njim svi porodično radili. Otac je pripremao kastradinu, majka je kuvala i pekla hljebove, supruga mi je dijelila u kafani porcije hrane i ja  sam povremeno bio uključen u posao. Mogu reći da su to bile zlatne godine od 1978-1984. Da bi nakon otvaranja tunela Vrmac put i kafana bili zaobiđeni pa je posao počeo da slabi. Međutim prije par godina smo ponovo pokrenuli ugostiteljski objekat ,,Vidikovac”  koji je sada jako pośećen od strane gostiju i turističkih grupa i isključivo predstavlja porodični posao moje i bratove porodice. Brat Dragan je bio izuzetno uporan i posvećen ugostiteljstvu. On je sada vlasnik prestižnog hotela koji je otvoren 1997. godine ,,Randevu” u starom gradu kod pjace od mlijeka. U samom hotelu ima destek soba i par apartmana, dok su njegovi gosti uglavnom stranci i manje turističke grupe. Kada su poslenici kulture prisutni u Kotoru svi su iključivo kod njega odsijedaju. ”

O svojoj životnoj saputnici punoj elena i životne energije Ćetni-Ćeki govori sljedeće: ,,Godine 1978. se ženim suprugom Ćetnom (rođenom Gardašević) sa kojom dobijam đecu: Milenu, Mira i Mirjanu. Supruga mi je i bila i ostala velika podrška u životu za sve što smo zajedno radili. Velika podrška i pomoć su nam bili i naši roditelji koji su nam sve pomagali u odgoju đece i vođenju domaćinstva. Ja i supruga mi Ćetna smo 1988. godine otvorili uz pomoć našeg prijatelja Dragana Lompara i brata mi Dragana ugostiteljski objekat u Centru za kulturu grada Kotora, kojeg uspješno vodimo do 2000. godine. A u međuvremenu u Rakitama u Škaljare, otvaramo kafić ,,3M” (asocijacija na početna imena naše troje đece). Kojeg smo uspješno godinama držali a sada je izdata našoj radnici Radenki Popović đe se služe tradicionalna jela crnogorske narodne kužinje. Ljubav prema ugostiteljstvu je proistekla u želji da u našim objektima plasiramo specijalitete naše njeguške kuhinje a pored toga i supruga mi i brat su školovani ugostitelji što je dodatno doprinijelo razvoju naše ponude. Moja đeca i đeca moga brata su nastavili našu tradiciju ugostiteljstva. Ćerka Mirjana je profesor engleskog jezika i književnosti, a Milena je vaspitačica obje ćerke su mi se posvetile prosvjeti i obrazovanju. Sin Miroslav-Miro je aktivno uključen u ugostiteljstvu i nastavio je našu porodičnu tradiciju. Unučad od ćerki i sina su nam najveća radost i to: Mia, Ognjen, Lana, Irina, Pavle i Damjan. Evo i danas su samnom unučad Damjan i Pavle koji su ovđe već 15 dana. ”

Vrijeme polako prolazi vrijedna supruga Ćetna-Ćeke hitro iznosi brojna posluženja a ja želim da što više zapišem zrnca mudrosti Dušana-Duja Radonjića. Ne želim da ovaj lijepi tok misli gorštaka  bilo što remeti. Između ostalog Dušan-Dujo Radonjić nastavlja: ,,Dolovi, Poda i Lovćen znače mnogo to mi je sve. Koliko je jada i muke ubilo ovđe sve naše pretke najbolje znamo mi njihovi potomci.  Često govorim i svojoj đeci i unučadima da je rodni kraj i rodni dom i ognjište svetinja. Popravio sam staru kuću i napravio novu koju još nijesam završio da bih sve moje potomke što više vezao za Lovćen. Moj život je bio na neki način lakši nego život nekih od mojih vršnjaka. Ja sam zbog starijih sestara bio pošteđen od nekih težih poslova. Kad sam napunio 18. godina radio sam najteže i najsloženije poslove na selu. Evo i dan danas dajem svoj doprinos koliko mogu a imamo ovdje velike pośede na selu i na samom katunu Dolovi.  Mladima želim prije svega da se obrazuju i da budu uspješni u svojim životima i karijeri. Takođe, želim im poručiti da nikada ne zaborave ko su, što su i đe pripadaju. ”

Podne je Dolovi miruju na ovoj žegi, poslagane bale sa sijenom na brojnim pašnjacima. Pozdravih se sa mojim dragim domaćinima dok mi đeca blagorodno mašu. Polako koračam ka Ivanovim koritima očekuju me tamo mađarski speolozi sa svojim zapažanjima od prošle godine i izvještajem sa istraživanja ali i mojim novim  lokalitetima koje oni žele da istraže.

Ide život polako teče kao priča koja se nikada ne završava jer je ovo samo jedan fragment slagalice koju zovemo Lovćen.

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment