EU je opet u modi: Brisel briljira na svakom frontu, Orban je potučen – ali uzbuna tek stiže!

Unatoč ekonomskim i političkim krizama uzrokovanih inflacijom, posljedicama pandemije i ruske invazije, EU je vješto upravljala situacijom

izvor: Juatranji list

VRIJEME DA SE PRIZNA

Prije više od tri desetljeća, američki predsjednik George H. W. Bush izrazio je želju za Europom koja bi bila “cjelovita i slobodna”. Ničim izazvana invazija ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu u veljači prošle godine, učinila je tu neostvarenu viziju nedostižnijom. Ruski rat u Ukrajini po pesimističnom obrascu koncepta engleskog filozofa Thomasa Hobbesa ‘čovjek je čovjeku vuk‘ izravan je izazov ideji univerzalnog mira njemačkog velikana Immanuela Kanta, na kojoj se temeljio projekt europske integracije.

Ovaj je sukob podsjetio Europsku uniju da i dalje ovisi o Sjedinjenim Državama u pogledu svoje sigurnosti. Dugo tinjajuće napetosti između istočne i zapadne Europe o tome kako se postaviti prema Moskvi, izašle su na vidjelo. U isto vrijeme, povratak visoke inflacije kroz 2022. godinu ponovno je oživio otprije poznate linije jaza između sjeverne i južne Europe.

No, 2022. godina također je pokazala da je EU zapanjujuće otporna tvorevina. Kako navodi Foreign Affairs u svojoj analizi, Zemlje članice europskog bloka oslobodile su se svoje energetske ovisnosti o Rusiji iznimnom brzinom i odlučnošću. Čak i kad je to bilo ekonomski vrlo skupo, europski čelnici ostali su ujedinjeni u svojoj potpori Kijevu u njegovoj borbi. Europska središnja banka (ECB) uspješno se borila protiv inflacije obustavom svojih programa kupnje obveznica i povećanjem kamatnih stopa, bez pokretanja velike tržišne prodaje državnog duga. Europski autokrati, poput mađarskog premijera Viktora Orbana, našli su se više izolirani i u defenzivi, a ekonomske posljedice Brexita ozbiljan su problem za Ujedinjenu Kraljevinu, a tek relativno mala glavobolja za EU.

Učenje iz grešaka

Ti pozitivni pomaci potvrđuju da su čelnici EU-a nešto naučili iz ranijih pogrešaka. Može se, primjerice, razmotriti situacija početkom 2010. godine, kada su čelnici EU-a bili izbezumljeni prije nego su se pomirili s činjenicom krize državnih dugova zemalja članica te su potom pune tri godine odgovarali na nju privremenim rješenjima i međusobnim optuživanjem. Tek u ljeto 2012. Mario Draghi, tadašnji predsjednik ECB-a i kasnije talijanski premijer, napokon je utišao strahove financijskih tržišta obećanjem da će učiniti “što god je potrebno” za očuvanje eura.

Tek je u siječnju 2015. počeo ozbiljniji oporavak, kada je ECB započeo sa sveobuhvatnim kvantitativnim popuštanjem, odnosno svojim programom kupnje državnih obveznica od država članica u velikim razmjerima.

Za usporedbu, kada je pandemija covida-19 pogodila Europu 2020. godine, EU-u je trebalo samo nekoliko tjedana da osmisli sveobuhvatan odgovor. U ožujku te godine ECB je pokrenuo Pandemic Emergency Purchase Program (PEPP), odnosno Hitni program kupnje zbog pandemije, napor u vrijednosti od 750 milijardi eura, kojim je privremeno kupovana javna i privatna imovina kako bi se zaštitio mehanizam monetarne transmisije. To je stabiliziralo kamatne stope na zajmove i depozite europskih banaka i spriječilo bilo kakav neposredni financijski kolaps.

Nekoliko tjedana kasnije, Francuska i Njemačka dale su svoj doprinos europskom fondu za oporavak od pandemije, koji će postati poznat kao “EU iduće generacije” i narasti na 750 milijardi eura. Fond kojim upravlja Europska komisija i koji se financira putem obveznica sa zajedničkim jamstvom, fond za oporavak ujedinio je Europu davanjem velikih bespovratnih sredstava onim državama članicama kojima je to bilo najpotrebnije i zaštitio gospodarski oporavak kontinenta.

Reakcija na rusku invaziju

Kada je Rusija napala Ukrajinu 24. veljače prošle godine, EU je brzo krenula u akciju. U bliskoj suradnji sa Sjedinjenim Državama, Bruxelles je uveo Moskvi niz sankcija, zabranio ruskim elitama da putuju u zemlje članice, zamrznuo imovinu Putinovog bliskog kruga ljudi i osakatio rusku trgovinu nametanjem uvoznih i izvoznih poreza. Kao možda i najvažnije, zemlje članice su se odvikle od ruskog ugljena, nafte i plina. Orban je protestirao protiv nekih od tih mjera, ali je gotovo uvijek na kraju pristao na njih. Pa iako rusko gospodarstvo još nije propalo, postupci EU-a smanjili sz prihode vlasti u Kremlju.

Nekoliko dana nakon ruske invazije punog opsega, njemački kancelar Olaf Scholz proglasio je Zeitenwende (prekretnicu) u njemačkoj vanjskoj politici i općenito je nastavio s vođenjem zemlje u jednom novom smjeru. Prije rata u Ukrajini, Njemačka je bila odlučna pokrenuti projekt Sjeverni tok 2, plinovod koji bi prenosio prirodni plin izravno iz Rusije u Njemačku, zaobilazeći Ukrajinu. Sada Berlin ne samo da je napustio kontroverzni projekt kojem su se oštro protivili SAD ili, primjerice Poljska, upozoravajući Europu na opasnosti energetske ovisnosti o Putinu, već je i smanjio svoju ovisnost i o plinovodu Sjeverni tok 1, starijem projektu koji je bio u funkciji od 2011.

Osim toga, Scholz je obećao dramatično povećati njemačku potrošnju na obranu kreiranjem fonda od 100 milijardi eura za modernizaciju njemačke vojske. Njemačka je također raskinula s prijašnjim tabuima slanjem smrtonosnog oružja izravno u Kijev i postavši jedan od EU-ovih najizdašnijih financijera humanitarnih napora u Ukrajini. Njemački odgovor na rat 2022. bio je nezamisliv krajem 2021. godine, kada su “promjene kroz trgovinu” – uvjerenje da je najbolji način da se utječe na promjene odnosa među državama onaj kroz učvršćivanje ekonomskih veza – još uvijek utjecale na njemačku vanjsku politiku prema Rusiji.

Osim suočavanja s ratom u Ukrajini, prošle je godine EU također trebala osmisliti kombinaciju fiskalne i monetarne politike za borbu protiv rasta cijena. Kad je inflacija bila na niskoj razini, na tržištu je prevladavao jeftin novac te je bilo jednostavno za vlade članice eurozone trošiti novac kao odgovor na pandemiju i borbu protiv klimatskih promjena. Državni deficiti su se povećali, ali brz rast i niske kamatne stope značili su da se omjerom državnog duga i BDP-a može upravljati. To je omogućilo ministrima financija eurozone da prikriju svoje nacionalne i strukturne razlike u pogledu državnog duga i konkurentnosti.

Izbori u Italiji i obuzdavanje inflacije

No, ograničenja opskrbe uzrokovana poremećajima opskrbnih lanaca, koja je izazvala pandemija, veća potražnja od očekivane nakon oporavka Europe od pandemije covida-19 i rastuće cijene energije, natjerale su ECB da slijedi politiku američkih Federalnih rezervi (FED) i ukine svoje programe kupnje obveznica u ožujku 2022. U srpnju godine je ECB počela dizati kamatne stope. To je dovelo do napetosti između sjevernih i južnih članica eurozone. Zemlje kao što su Grčka i Italija imaju mnogo više državnog duga u postotku svojih nacionalnih dohodaka nego Njemačka i Nizozemska. Kao i tijekom krize eura 2010. – 2012., rast kamatnih stopa predstavljao je rizik da investitori ponovno zatraže mnogo više premije rizika za kreditiranje duga južnih članica, povećavajući razlike između prinosa na državne obveznice. Takva dinamika mogla je dovesti u pitanje održivost talijanskog duga i dovesti do rizika od neurednog bankrota države.

Činilo se da će podjele između sjevernih i južnih članica još više narasti rasti u rujnu, kada je Italija izabrala Giorgiju Meloni, čelnicu krajnje desne stranke Fratelli d’Italia (Braća Italije) za premijerku. Meloni je formirala otvorenu desničarsku koaliciju s krajnje desnom strankom Liga Mattea Salvinija i Forza Italia, strankom desnog centra bivšeg premijera Silvija Berlusconija. Rizik da se euroskeptična vlada Meloni sukobi s EU-om isprva je uzburkao financijska tržišta. Ti su strahovi, međutim, otklonjeni kada se Meloni obvezala na fiskalno strog proračun, dogovoren u bliskoj suradnji s Bruxellesom.

Zasluga je ECB-a da je predvidjela povratak viših premija rizika za južne države članice u 2022. te pokrenula “instrument zaštite prijenosa” (Transmission Protection Instrument” – TPI), novi program kupnje obveznica koji je trebao spriječiti nejednakost u troškovima zaduživanja među vladama eurozone. Pojedinosti o TPI namjerno su nejasne i do sada su se investitori suzdržavali da ga testiraju. Prema Financial Timesu, većina ekonomista sada očekuje da ECB možda nikada neće ni trebati koristiti taj instrument. Predstavljajući TPI, Christine Lagarde, predsjednica ECB-a, obećala je da neće dopustiti još jednu krizu državnog duga, što je umirilo financijska tržišta, baš kao što je Draghijevo obećanje da će učiniti “što god je potrebno” slično djelovalo 2012. godine.

‘Obračun‘ s autokratima i britanske muke

Uz vješto rješavanje inflacijske krize, EU je konačno počela obuzdavati nove europske autokrate – mađarskog premijera Orbana i šefa vladajuće poljske stranke Pravo i pravda (PiS), de facto šefa države Jaroslawa Kaczynskog. Orban je u proljeće ponovno izabran na četvrti uzastopni mandat, ali je otkrio da vlada napetost u njegovom bliskom savezništvu s Kaczynskim zbog neslaganja oko toga kako se postaviti prema Putinu. Poljska je – zajedno s Estonijom, Latvijom i Litvom – predvodila u pozivanju na još strože sankcije Rusiji. Orban se našao rastrgan između žudnje za jeftinim ruskim plinom i bliskim vezama s Putinom s jedne te potrebe za sredstvima iz fondova EU-a s druge strane. Sve dok su Orban i Kaczynski bili na istoj strani, Bruxellesu ih je bilo teško disciplinirati u pitanjima kao što su vladavina prava i demokracije. No, Putinov rat u Ukrajini zabio je mač razdora između Mađarske i Poljske, ostavljajući Orbana stjeranog u kut.

Mađarska i Poljska nisu članice eurozone, a ECB nema jurisdikciju nad njihovim gospodarstvima. Bez zaštite jedinstvene valute, visoka inflacija posebno je teško pogodila njihove nacionalne valute -mađarsku forintu i poljski zlot – zbog čega su njihove središnje banke podigle stope mnogo agresivnije od ECB-a. To je rezultiralo znatno većim prinosima na državne obveznice, što je otežalo objema zemljama financiranje njihovih budućih deficita i učinilo ih ovisnim o EU fondovima iduće generacije. No, taj novac dolazi pod uvjetima – konkretno, zemlja primateljica mora poštivati vladavinu prava i demokracije. Un skladu s time, EU je zamrznula dio novca dodijeljenog Mađarskoj, a kao odgovor na to, Orban se povukao i obećao je da će se pozabaviti optužbama za korupciju i reformirati pravosuđe. Ipak, mnogi promatrači ostaju s pravom skeptični kada su te Orbanove riječi u pitanju – on možda neće ispuniti ta obećanja, ali nedvojbeno je ušao 2023. godinu u puno slabijoj poziciji nego što je započeo 2022.

Lako se može uočiti da je i Velika Britanija u 2023. ušla na začelju kolone, što je velikim dijelom posljedica njihove odluke da zemlja napusti EU. Kada je riječ o oporavku od posljedica pandemije, britansko gospodarstvo znatno zaostaje za gospodarstvima zemalja na kontinentu. Brexit je također potaknuo veliku krizu unutarnjeg jedinstva u toj zemlji. Budući da su se Britanci povukli s jedinstvenog tržišta EU-a protivno željama velike većine Škota, Brexit je ponovno probudio entuzijazam za škotsku neovisnost. Nadalje, stvaranjem nove carinske granice u Irskom moru između Sjeverne Irske i ostatka Britanije, Brexit je ponovno potaknuo i snove irskih republikanaca o ponovnom ujedinjenju.

Vraćanje karizme

U međuvremenu, i Moldavija i Ukrajina kucaju na vrata Bruxellesa jer obje zemlje i dalje vide članstvo u EU kao jamac slobode i demokracije. Brexit je mnogo više naštetio Ujedinjenoj Kraljevini nego EU-u, a to će ostaviti trajan dojam na države članice EU-a, pomažući daljnju koheziju Unije.

Naravno, to ne znači da će 2023. biti laka godina za europski kontinent. Većina dužnosnika EU-a bila je uvjerena u ljeto 2022. da će moći preživjeti zimu 2022. jer su skladišta plina popunjena i alternativni izvori energije osigurani. No, mnogo su manje optimistični u pogledu iduće dvije zime. Financijska tržišta su 2022. s odobravanjem dočekala proračunsko ograničenje i prelazak na konzervativnost EU-a u Rimu. No, mogla bi staviti na kušnju snagu vlade Giorgije Meloni u 2023. Demokratsko nazadovanje i dalje je problem u nekolicini država članica i nema jamstava da će se jedinstvo EU-a oko obrane Ukrajine održati, pogotovo jer će se od Europljana s vremenom tražiti da se više žrtvuju.

No, za sada EU zaslužuje visoke ocjene za svoj način rješavanja krize u 2022. godini. Podrška Ukrajini – i na razini političkih elita i na razini građana zemalja članica – ostaje iznimno čvrsta. Euro je kao valuta jači u političkom smislu, nego što je bio prije pandemije covida-19. Euro također ponovno jača u usporedbi s dolarom, naglašavajući njegovu atraktivnost na financijskim tržištima. Autokrati su slabiji jer se nalaze izvan eurozone i zbog rastuće ovisnosti o financijskoj izdašnosti EU-a. Iako postoje unutarnji razdori unutar Velike Britanije zbog posljedica izlaska iz EU-a, preostalih 27 država članica postale su jače kao cjelina. Kad povjesničari razmotre nedavnu prošlost, mogli bi zaključiti da je 2022. bila godina kada je EU ponovno zadobila svoju magiju i karizmu.

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment