Jakov grli trnje

piše: Jovan Nikolaidis

Gledam u novog predsjednika države koju volim, slušam što i kako govori mom narodu u mojoj državi, kako šeprtlja, taj koji ličnu kartu sobom ne nosi kad kreće da svojim glasom moju državu unizi. I znam, jer su me već temeljito naučili raniji vlastodržci, da će mojoj starosti pući pogibija; njegov aktivitet u politici dotući će moje preostale dane, kako su već udarali po mojoj srednjem dobu života oni od ranijih vlasti. I kad bih ga kojim slučajem srio nȁdžadu, što da ga, mladca, pitam: kud si naumio misijom tabanati, predṡedniče? No on nogom pred nogu zasigurno neće, nije toliko šarmantan, kao oni što su obećavali da će svojim autom, pa bogomi i pješke (ako je potrebno da time dokaže da su puku ravni), u svoj biro odlaziti da mudruje. Nije stima glavešini.

Elem-belem-bus, novi predsjednik mi ništa neće dati, ma ni oduzeti, jer to što imam oduzeti mi  može sam moj Bog. Kome Bogu on svijeće pali, ič me ne zanima. Jer kad, eto, odeš do novog mitropolita u vizitu, a isti dan, u iste sate dana ne pođeš, niz bembašu do glavešine islamskog vilajeta, i ne pohodiš, trkom, vrhovnika katolika u Kotor, ukor ćeš dobiti od Svevišnjeg ortodoksnog, ja ti garant. Tako predsjedniče građanske države, milo ti-krivo ti, moraš svaki put. Ti se, predsjedniče, već se dobro vidi, kazne božje bojiš. (Lako je bilo Đukanoviću, on je lijepo, na vrijeme, kazao da je ateist.) Stoga, znajući da su svi poglavnici svih četiriju religija tebi, kao građaninu građanske države, barabar, u grijehu si, mirni momče, kad bilo kojeg, štono se kaže: favorizuješ. 

Mislio jesam: mlad je, vele i da je školovan, dobar sin, muž i otac svojoj porodici, znaće on da utre trnovite staze kojima se uputio. Ali ni po jada: on dan za danom moju vjeru građansku kȍsi a vodu ne donosi, mojoj državi pakosti. Jer on, već se vidi, ne voli moj Montenegro, mediteransku ljepoticu, zalaže se samo za Crnu Goru. On se zakleo svom Karadagu, crnjem od onih brda nekoć turskog vilajeta.

Predsjednik Milo Đukanović mi ništa nije dao, nisam mu, brate slatki, ništa ni tražio, kao što ni novome neću. Ali se dan za danom očituje, iako Milo ‘nije znao engleski’, niti se u narodna kola vȁćē, da je jedno znao daleko bolje od ovog predsjednika. Milo Đukanović je, kakav je bio da je bio, on je bio PREDSJEDNIK. U što će se đenuti Jakov Milatović, viđes ćemo skorijeh dana. Dako mu njegov Bog dadne svijest da do tog dostojanstva stigne, da se vrne na pravi put. Koliko do sada vidim, on tabȁna ukrivo. Jakov za sada, još bos, gazi po trnju. 
Antena M

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment