Kad fazani lete

Gotovo sve partije se oslobađaju opterećujućeg ideološkog tereta i mangupa iz svojih redova, pa tako resetovane ulaze u nove tuče i saveze. Njega nije bilo. Namnožili su se gladni vukovi i hijene, a olinjali su nastojali da prikriju ćud. Dugačak red za političku zabavu, a slab izbor za istoriju

Autor: Marko Špadijer

Rezultati nedjeljnih izbora i apstinencija birača su skener trenutnog raspoloženja naših naroda i narodnosti, vjernika i nevjernika, partizana i četnika, zapošljenih, uhljebljenih i nezapošljenih, sjevernih i južnih, ustavobranitelja i onih kojima zakon leži u topuzu, starih i mladih, skeptika i lakovjernih, onih kojima je Cetinje prijestonica države i onih kojima je samo sjedište Mitropolije, onih koji bi radije čuvali kocku iz kaldrme moskovskog Crvenog trga nego ikonu Svetog Petra Cetinjskog, onih koji vole svoju i onih koji ljube tuđu državnu zastavu, bogatih i ubogih, prvaka i prepisivača, sumnjičavih i jednoumaca, litijaša i prvomajaca… i tako dalje, u svim pravcima podijeljenog društva.

U završnom obraćanju na Javnom TV servisu nosilaca lista pred izbornu šutnju, trebalo je u dva minuta da kažu ono što bi njihovi glasači željeli da čuju. Više plate i penzije, hapšenje lopova, pravda bez privilegija. Vox populi. Reklo bi se da je došlo doba ljevičarenja i sentimenta za široke narodne mase. Prema narativu koji se dijeli sa građanima, partije su se opredijelile za takozvane životne teme. Evropski pokret do juče nepoznat, na populističkom konceptu povećanja plata zadobio je simpatije glasača i postao glavna politička snaga.

Partije stare opozicije su na predsjedničkim izborima njih podržale poslije tridesetogodišnjih neuspjeha da smijene vlast. Sada naplaćuju tu „uslugu“ kao da su zajedno tikve sadili. Gotovo sve partije se oslobađaju opterećujućeg ideološkog tereta i mangupa iz svojih redova, pa tako resetovane ulaze u nove tuče i saveze. Njega nije bilo. Namnožili su se gladni vukovi i hijene, a olinjali su nastojali da prikriju ćud. Dugačak red za političku zabavu, a slab izbor za istoriju.

Da li je rezultat izbora realan, zavisi od ugla gledanja, ali je čudno da su osvajači mandata zadovoljni. Ne znam zbog čega, ali su u nedjelju veče svi sijali od sreće. Oni najzadovoljniji najavljuju da ih „narodna volja“ obavezuje da hitno ispletu bič moći i osvete kako bi ispunili svoja obećanja. Manje zadovoljni se pribojavaju da nijesu u milosti najmoćnijih pa podsjećaju na stare zasluge, dok drugi obećavaju da će privremeno zaviti svoje ratne barjake. Svi pružaju ruke ka Evropi blagostanja i visokih plata, kao da smo gladni izašli iz rata i sada je najglavnije da se najedemo. Obećava se pod hitno evropski model socijalnog standarda bez realnosti, mašte i originalnosti. Putem Gutenbergove i ekranske političke manipulacije nameće se herojska kultura iz narodne poezije.

U Crnoj Gori je previše istorijske, demografske, prirodne i svake druge raznolikosti i teškog nasljeđa da bi se šakom dolara (ili eura) mogla dovesti na nivo Holandije. Ovdje se češće nego drugdje smjenjuju nada i beznađe, a geopolitika i balkanska java uzburkaju domaću lavu do erupcije. Političari ne pokazuju brigu o opasnostima za suverenost i državnost Crne Gore u novim vrtlozima u susjedstvu i svjetskim geopolitičkim napetostima. Zaboravljamo na sile koje vrebaju da progutaju Crnu Goru, kao što su već činile i stalno čine. U svakom izbornom ciklusu partije treba da pokažu odnos prema asimilaciji crnogorske istorije i kulture, kao i pravo na artikulaciju nacionalnog interesa. To se ne može stavljati pod tepih. Ne vjerujem da mladi i obrazovani političari to ne znaju. Biće da su izbjegavanjem tih tema našli prečicu do cilja.

Razumije se da svako želi da bolje živi, da ima deblji novčanik, više pravde i poštovanja za sebe i svoje, ali da li se time završavaju sve ljudske potrebe i životni ideali. Zar čovjeku nije potrebno da osjeća bliskost s drugim članovima zajednice u kojoj živi, s kojom je dijelio istoriju, sudbinu, kulturu, uvjerenja, idole, pravdu, ponos i stid, običaje, sve ono što ih izdvaja od drugih zajednica i čini identitet. Mnogi su naši pošli u svijet i dobili velike plate, postali imućni građani Evrope i razvijenog svijeta koristeći svoje sposobnosti i ekonomske, pravne i socijalne benefite koje su omogućile generacije koje su prije njih tu živjele. Treba se zapitati zašto uspješni građani Njujorka žele da sačuvaju i razviju Gusinje, zašto naši ljudi iz Bihora dolaze svaki čas iz Luksemburga, ili potomci Katunjana i Bokelja žele da se sahrane u svom kraju. Neiscrpna je emotivna, biološka i psihološka povezanost jedne ljudske zajednice za svoje tlo i svoje korijene. To čovjeka čini svojim, potpunim, humanijim i konačno srećnijim. Nije ideal crnogorskog građanina da samo bude sit i da ga neko posadi za evropsku trpezu. On hoće da bude vidljiv u toj Evropi i svijetu. Da izbori pravo, naravno ne kao sirotinja, već kao ekonomski i građanski slobodan i ravnopravan, da može da čuva i razvija svoju kulturu, svoju istoriju, jezik, duh i da bogati svoju civilizaciju prožimanjem s tekovinama drugih naroda i država. Narod koji ne uspije da širi u svijet svoju poruku, ostaće neprimijećen i zaboravljen.

Takve ideje nijesam čuo od naših partijskih lidera, niti vidim da su njihove preokupacije usmjerene u tom pravcu. Ne znam što naši mladi lideri i njihove ekipe čitaju. Imam utisak da njihovi glasači preferiraju tabloidnu i revolverašku lektiru. Reklo bi se da se najveći dio crnogorske političke elite ne nadahnjuje izvorima crnogorske kulture, niti koristi njenu intelektualnu energiju. Jednostavno, ne vidim napor da iz stvaralaštva generacija, narodnog duha, poštovanja čovjeka i slobode, organizacije društva, osjećaja pravde i pravičnosti… harmonizuje autentična državna zajednica. Poštujem kosmopolitizam i radujem se što mnogo naše djece govori strane jezike i školuje se na prestižnim svjetskim univerzitetima, ali u svom vrtu treba gajiti voće.

Sada se služimo akrobatikom da nadmudrimo svjetski finansijski poredak, dođemo do kredita, vratimo stare dugove i dijelimo visoke plate… Niko u ovoj predizbornoj bujici riječi ne pomenu kulturu. Kultura se ne jede i istinska je samo ako je autentična i traje, a ne dijeli na mandate. Nijesam u kampanji čuo da će iskoristiti godine pripreme za članstvo u EU da se poveća kulturna vidljivost Crne Gore, podstakne stvaralaštvo i institucije. Ne insistira se da se zasadi što više čokota loze, drva maslina, da se maksimalno iskoriste naše prednosti u razvoju turizma… Ne samo da nemamo svijest o potrebi razvoja autentičnog i dugoročnog pozicioniranja na mapi svijeta, već i objektivno vršimo opstrukciju takvom duhu činovničkim pristupom poslovima ispunjavanja uslova iz agendi. Nemam visoko mišljenje o evropskim birokratama koji nam određuju mjerila ponašanja i ocjenjuju uspjeh, ali je nedopustivo za jednu malu zemlju koja je ozbiljno zakoračila na tom putu da zadnjih godina nema ni pregovarače za pristup EU, ili da ne prevede na crnogorski jezik mišljenja EU o pristupu Crne Gore za 2022. godinu.

Mlada garda dolazi na vlast u Crnoj Gori. To je prirodno i ohrabrujuće, ali treba biti oprezan jer su oni proizvod našeg političkog cirkusa. Ovoga puta nijesu džemperaši koji su pučistički uzeli vlast, već odlikaši u firmiranim odijelima koji su demokratski izabrani. Ne smijemo zaboraviti da vlast kvari ljude, ali i demokratija, za koju je Čerčil rekao da je najmanje loš oblik vladavine, u crnogorskoj izvedbi zna se izroditi u najlošiju političku praksu.

Pobjeda

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment