Valjda je to usud ovog prostora da se iznova i iznova rađa i samouništava. I dok je svima istorija učiteljica života nama je ona šablon ponašanja. Nismo naučili ništa iz prošlosti i zbog toga nećemo ni shvatiti da nam se budućnost dešava. Ili, kako je to sjajno kazao divni Rajko Cerović – Samo je kod nas istorija neizvjesnija od budućnosti
piše: Bojan Đuranović
Kako nam se ova naša stvarnost ubrzano odigrava pred očima bez ikakvog reda i smisla, prkoseći svim normama, običajima i humanim navikama, sve više sumnjam da je George Orwell bio putnik kroz vrijeme i da je inspiraciju za svoju „Životinjsku farmu“ i „1984.“ našao baš u današnjoj Crnoj Gori.
Jer, kao da je za nas napisao da – Najefikasniji način uništavanja ljudi je negirati i uništiti njihovo vlastito razumijevanje njihove istorije.
Cijela Evropa proslavila je 9. maja dan pobjede nad fašizmom, danom koji slovi upravo kao Dan Evrope. Ovaj naziv nije nimalo slučajan jer označava sve ono što jeste pozitivno nasljeđe moderne Evrope, a to je njen antifašizam.
I, prosto je nevjerovatno da se samo u aktuelnoj Crnoj Gori i Srbiji taj datum namjerno minimizira, odnosno pokušava se stvoriti istorijski kontekst koji će izmjeniti i stvoriti neki novi pogled na našu prošlost. Umjesto da budemo ponosni na doprinos koji smo dali tokom Drugog svjetskog rata u borbi protiv najveće pošasti moderne istorije naši visoki politički predstavnici trude se svim silama da nas svrstaju na stranu zla.
Čak je i veliki Winston Churchill više puta kazao da su jugoslovenski partizani jedini pravi primjer borbe protiv okupatora u Evropi i da njihova borba treba da bude na ponos svim Jugoslovenima. Ali ne, naša današnja vlast pokušava da poništi sve tekovine 13. julskog ustanka, inače prvog pravog ustanka naroda u porobljenoj Evropi, i da plasiranjem laži i poluistina rehabilituju petokolonaški korpus iz kojeg su nastali.
Proces ispiranja mozga
Ovaj projekat revizije, odnosno plagiranja, istorije nije novijeg datuma. To je proces koji traje i u koji su uprte sve snage i ogromni resursi. Mediji, produkcijske kuće, muzička i filmska industrija, prosvjeta, navijačke grupe, litije…
Sve televizijske kuće koje su pod kontrolom zvaničnog Beograda, kako u Srbiji tako i u Crnoj Gori i Republici Srpskoj kroz ogroman broj programa, gostovanja i emisija promovišu ovu lažnu priču dovodeći plaćene kvazi istoričare i analitičare koji iz dana u dan ponavljaju već pripremljene fraze i diskurse.
Masovna produkcija serijskog i filmskog programa koji direktno finansira Vučićev Telekom sve učestalije produkuje filmske uradke koji za cilj imaju promovisanje ovih ideja kroz romansiranje i veličanje zločinačkih i izdajničkih djela i umanjivanjem ili prećutkivanje stvarnih događaja i likova. Budžeti za samo ovaj segment mjere se stotinama miliona eura.
Muzičke grupe i pojedinci koji su poput Beogradskog sindikata i Karleuše odlučili da se za dobre novce prodaju preko noći, i promijene svoje narative i muzičke svjetonadzore promovišući ono šta im se baci pred njih.
Slična je situacija i sa subkulturnim grupama poput navijačkih i neonacističkih udruženja koji se po pravilu da bi se zamaskirali pojavjuju pod „spektakularnim“ nazivima iz nacionalnih istorija. Upravo ove grupe zadužene su za onaj nasilni, prljavio dio posla. Oni su u posljednjih nekoliko godina skrnavili spomenike iz doba NOB-a, urinirali po spomenicima i iscrtavali parole koje pozivaju na nasilje i zločine.
Najflagrantnij primjer političkog i finansijskog uticaja je navijačka grupa koja sebe bez ikakvog prava naziva Varvari. Kažem bez ikakvog prava jer je upravo ta navijačka grupa od osnivanja do „osvježenja“ 2020. bila prepoznata kao multientička, multikulturna i totalno apolitična skupina.
Jedina svetinja je bila „Budućnost“ i sa njihovih kopova se nikada nisu mogle čuti ili pročitati političke, nacionalističke ili bilo kakve druge parole toga tipa.
E, danas to nije slučaj, zato ovo i nisu Varvari već precizno vođena grupa politički ostrašćenih i nažalost zavedenih momaka koji su se za ovih nekoliko godina „autovali“ samo po mržnji prema manje-brojnim narodima u Crnoj Gori. Za šta će još poslužiti vidjećemo, ali nije teško pretpostaviti, jer recept kao i za sve ostalo uzet iz beogradske kuhinje.
U međuvremenu će se „bratićizmi“ odraziti na obrazovanje djece, pa će im učitelji u formativnim godinama kada primaju prva „setovanja“ blazirati istorijske istine i postepeno i sistematski im podmetati laži.
Pa se nemojte čuditi kada vam se jednog dana dijete pojavi na vratima sa majicom „Mladić i Karadžić, heroji nacije“ dok bude pjevušio stihove:
„Ćuti, Ćuti ujko, ubi*u te ja
znaš ti onu našu, stiže vojvoda“
A, kada vas pozovu iz policije da vam kažu da je pretukao nekog malog Hrvata, Albanca, Roma… biće kasno.
O kukavno sudstvo ugašeno
I, dok se svi ovi ispadi, izlivi mržnje, napadi i razne socijalne devijacije događaju, naše sudstvo „snom mrtvijem spava“. I, sve dok oni koji to čine ne dobiju zaslužene kazne oni će sve više i više dobijati krila jer će postati svjesni da ih štiti država.
A, možda će u međuvremenu i nekog, poput Raonića, osuditi, i to više puta, ali će efekat biti „nula“. Ili su se možda nadali da će sam otići sa mjesta direktora nacinalne TV trovačnice? Valjda nisu znali da se ponaša po sistemu „Boga se ne bojim, ljudi se ne stidim“ i da mu et(n)ički razlozi mogu biti bitni jedino ako se ispred njih nađe prefiks „če“.
Dok će na drugoj strani, stručno vještačeći, presuditi da je nikšićki gradonačelnik umjesto očigleno pokazanog srednjeg prsta, napravio radnju koja je bila slučajna i nesvjesna. Valjda će sljedeći put, a desiće se, kada bude zapalio crnogorsku zastavu presuditi da je opet onaj isti prst, slučajno i nesvjesno pritisnuo upaljač.
Isti ti sudovi oslobodili su i prvog čovjeka Pljevalja jer u njegovim radnjama nisu mogli naći ništa nedozvoljeno, pa je valjda poruka suda da je sasvim u redu širiti nacionalnu i vjersku mržnju i netrpeljivost i da nije ni u kakvoj koliziji sa zakonima Crne Gore flagrantno nepoštovanje istih.
Boginja Justicija u originalu ima povez preko očiju i drži vagu, ali ova naša izgleda ima one beogradske terazije u rukama.
Đe ja stadoh ti produži, još smo dužni ti oduži
I dok Evropa slavi nešto čemu smo dali stotine hiljada života, mi danas nanovo moramo u borbu protiv ostataka nečega šta je u modernom svijetu odavno pobijeđeno. Valjda je to usud ovog prostora da se iznova i iznova rađa i samouništava.
I dok je svima istorija učiteljica života nama je ona šablon ponašanja. Nismo naučili ništa iz prošlosti i zbog toga nećemo ni shvatiti da nam se budućnost dešava. Ili, kako je to sjajno kazao divni Rajko Cerović – Samo je kod nas istorija neizvjesnija od budućnosti.
Postoji jedna fotografija uslikana na nikšićkom trgu. Prije nego će pucati u nasmijano i prkosno lice Ljuba Čupića, Njemci su u saradnji sa domaćim saradnicima objesili mladu, tek punoljetnu, proleterku Joku. I, dok je njeno beživotno tijelo visilo sa vješala na toj fotografiji se vide nasmijana lica njenih Nikšićana, pomagača okupatora, kako se keze u samodovoljnoj strasti što su ugasili jedan mladi život.
Kako smo, drugovi i drugarice, gospodo, gospođe i Gospode došli do toga da su nam ta iskekečena, goteskna lica ljudskih hijena bliža od nje, od Joke Baletić crnogorske Orleanke? Kako?
Analitika