Sad smo konačno svi mi zajedno neprijatelji Srbije: Pismo glumca Emira Hadžihafizbegovića kolegama protiv kojih se vodi hajka

Pratim ovu tiraniju i hajku na moje kolege glumce u Srbiji, Beogradu pogotovo.

Pratim i sjetih se čuvenog teksta Pavela Kohouta „Marija se bori sa anđelima“ u izvedbi Ateljea 212 i sjajne legendarne Mire Stupice u ulozi češke glumice Marije Radostove.

Mariji, posle upada Rusa u Čehoslovačku 1968. i okupacije Praga nakon njenog potpisa na peticiju protiv torture KGB-a, taj isti KGB zabranjuje da glumi i da se bavi svojim poslom u teatru.

Marija pokušava da igra u nekim alternativnim prostorima i to joj KGB zabranjuje. Na kraju čuvena češka glumica počinje igrati u svom stanu za onoliko publike koliko u stan može stati, ali joj i to zabranjuju.

Kraj predstave je dijalog između nje i njenog muža Jozefa, koji već mentalno načetoj i psihički slomljenoj supruzi kaže: „Marija, igraj samo za mene. Jedna karta ili hiljadu pa šta? Razlika se vidi samo na blagajni. Završen citat.”

Situacija sa mojim proskribovanim kolegama u Beogradu neodoljivo podsjeća na Kohoutov tekst, koji je, nije nevažno spomenuti, bio zajedno sa Vaclavom Havelom, velikim češkim piscem, kasnije predsjednikom Češke, disident i neprijatelj ruskog režima unutar jedne suvereno priznate države.

Na taj progon mojih kolega, čiju su inicijalnu kapislu „upalili“ radikalni elementi unutar Skupštine Srbije, naslonila se i izvjesna Dodik Gorica iz Banjaluke, vlasnica nekog, kako mi prijatelji iz Banjaluke kažu, ugostiteljskog objekta imena „Antibiotik“.

Paradigma ovog imena restorana leži vjerovatno u činjenici da joj u restoran svakih šest sati ulazi po jedan gost.

Elem, ta nesretnica u savezu sa televizijom RTRS-a, pokušala je spriječiti gostovanje jedne sarajevske predstave na teatarskom festivalu u Banjaluci.

Predstava je ipak odigrana i ispraćena osmominutnim aplauzom banjalučke publike. Cvrc Milojka. To savezništvo “zdrave Banjaluke” i Sarajevskog ratnog teatra je veliki znak i pobjeda kulture nad fašizmom.

Kapa dole, čestita Banjaluko, kapa dole ljudima iz Narodnog pozorišta Republike Srpske, kapa dole i „Sartru“, koji je i pored prijetnji izvjesne čobanice iz Trna kod Laktaša, po imenu Dodik Gorica, stigao u Banjaluku i počastio festival i publiku svojom izvedbom.

Ne postoji slučajnost u beogradskoj i banjalučkoj hajci na glumce.

Ona je koordinirana i i združena. Ona je blasfemična i degutantna u oba slučaja i ona je na kraju mazohistična po oba politička režima, koji se iz dana u dan raskrinkavaju kao totalitarni i zločinački i koji u tom raskrinkavanju panično traže izlaz gonjeni sopstvenim strahom.

„Pomoćne stepenice“ kojima bježe i na njima gaze preko dramskih umjetnika velik im je zajeb jer mi glumci osim što svojim poslom popravljamo ljude i prostore na kojima delamo (što bi rekli braća Hrvati), znamo biti dobro zajebani kad nam se – udari na dostojanstvo.

Potpisniku ovih redova udara se na rad, uspjeh i dostojanstvo od strane srbijanskih službi pune 32 godine.

Trideset dve godine politička Srbija denuncira me kao bošnjačkog nacionalistu, Alijinog glumca, promotera bosanskog ksenofobnog narativa, čovjeka koji ne voli Srbijance i šta sve još nisu smišljali u svojim „udbaškim kuhinjama“.

Nisam odgojen da govorim u prvom licu jednine i nikad rečenicu ni verbalnu ni pisanu ne počinjem sa „ja“.

Svoj sam ego davno „poderao“ i bacio u kantu za smeće, al ovaj put napraviću presedan i ne želeći nabrajati svoje evropske i svjetske nagrade sa mnogobrojnih međunarodnih festivala pobrojaću samo one iz Srbije.

Ja, Emir Hadžihafizbegović, dramski umjetnik iz Sarajeva, 32 godine trpim tiraniju opskurnih srbijanskih tabloida i onog go..ara sa „gnijezdo frizurom“ Milomira Marića.

Nije to bilo lako trpjeti, drage kolege iz Beograda i Banjaluke, a malo vas je stalo iza mene sve te 32 godine.

Evo ja stajem iza vas za samo sedam dana i dajem vam podršku. Ja sam dobitnik devet nacionalnih nagrada u Srbiji.

Tri puta sam osvajao niški festival. Dobitnik sam gran prija za najboljeg glumca na filmskim festivalima u Sopotu i Leskovcu, proglašen najboljim glumcem na Festu u Beogradu.

Osvajač nagrade „Zoran Radmilović“ na Mucijevim danima u Ateljeu 212 u Beogradu i statue teške šest kila sa likom Zokija Radmilovića u Zaječaru na Zoranovim danima.

Tu mi je nagradu dodijelio Nebojša Bradić, tadašnji ministar kulture Srbije. Proglašen sam najboljim glumcem na festivalu u Užicu i tako dalje i tako dalje. Nije mi bilo lako trpiti sve gorenavedene uvrede ove duge 32 godine.

Ne zamjerite mi, drage kolege, na ovoj katarzi jer čekam 32 godine da napišem ovaj tekst.

Hvala onima koji su bili uz mene i koji su znali kakav sam čovjek i koji znaju da je moja životna filozofija kako „postoje samo ljudi i neljudi i sve druge podjele su lažne“.

Hvala mojima: Bori Todoroviću, Mileni Dravić, Gagi Nikoliću, Goranu Markoviću, mojoj Anici Dobroj, Nebojši Glogovcu, Bogdanu Dikliću, Branki Pujić, Bojanu Lazarovu, Miši Samolovu, Kokanu Mladenoviću, braći Trifunović, Micku Momčiloviću, Vladi Jevtoviću, mom Vladi iz Zaječara, Tanji Peternek, Ivanu Laliću, gospođi Madleni i Milanu Cepteru, mom Dušanu Spasojeviću, Marku Janketiću, mom Đurici, Jeleni Bajić, Nataši Ninković, Peri Kralju, koji mi je dodjelio nagradu u Ateljeu 212, Jasni Novakov, Gordanu Kičiću, Srdanu Goluboviću, Mirjani Karanović, Raletu Milenkoviću, Milošu Pušiću i znam da sam nekog bitnog propustio al’ nek i oproste. I znam da hoće jer jako sam uznemiren dok pišem ovaj tekst.

Teško je bilo sve ove 32 godine biti stigmatiziran kao neprijatelj Srbijanaca i dolaziti pod tom stigmom u Srbiju, Beograd pogotovo.

Drage moje kolege, ovo pismo ima elemente žanra kojeg smo se kroz posao svi doticali. Teatar apsurda. Vama nije danas lako a sa mene, napadom na vas, spao je veliki teret.

Sada smo zajedno po izjavama istih onih koji su onomad tražili „moju glavu“ a danas traže vašu – neprijatelji Srbije.

O tempora, o mores, završavam, drage moje kolege, sa nadom u bolje sutra i za Srbiju i za Bosnu i Hercegovinu.

Za društvo gdje se umjetnici zbog svog stava neće proganjati i prijetiti im djeci, gdje će na kraju krajeva ove „zakržljale političke psihologije“, društveni politički ološ, psihopate i mrcine i u Beogradu i u Banjaluci skončati na ropotarnici i smetljištu istorije, kako one političke tako i one druge kulturološke prirode. „Kvarnoj robi“ svugdje u svijetu mjesto je na smetljištu.

Sa snimanja serije „Prva liga“ u produkciji RTL HR TV pozdravlja vas i voli vaš kolega

Emir Hadžihafizbegović

danas.rs

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment