Samoposluga kulture

Jednom uspostavljena mitološka matrica ne mari za ikakve dokaze i ne obazire se na realnost. Tu joj je Crna Gora prva na udaru. Što mu dođe i logično, jer ako u svoje bajke ne može da ubijedi „drugo oko u glavi“, koga će onda, jer Dodik se ne računa. Pokušavali su to i ranije, samo su sad vrata otvorena, otkad je osvježilo

BREME NASLJEĐA

piše: Vukota Vukotić


U više milenijuma dugoj svojoj prošlosti Crna Gora je iznjedrila slojeve i slojeve kulture, ogromno breme nasljeđa za one koji obitavaju na njenom prostoru. Toliko veliko da ga svi sa strane rado zahvate po potrebi i za različite prilike. Ipak, ovih dana, kao rijetko kad, śedoci smo da se to nasljeđe bagateliše. Čini se, prvi put, događa nam se da simboli šunda određuju vrijednosti naše kulture. Skaredne „dive“, samoproglašeni narodni tribuni, otvoreni negatori svega što je crnogorsko, petokolonaši ovih dana bagatelišu, kroje i međaše po Crnoj Gori što je čije i kome što pripada. I još se bune. Ko smo mi da ih prekidamo u tako važnim poslovima. Jer oni su ti bogomdani i(li) bogonadahnuti stručnjaci koji su mustra od svega i tu su da nam skroje po mjeri. Kao što kaže jedna stara partizanska pjesma, koju su ispjevali za proboj neprijateljskog obruča na Sutjesci „… Tijesno mi ga skroji nane, al’ mi lijepo stoji!“ Ovi stihovi možda najbolje opisuju stanje crnogorskog nasljeđa i kulture otkad nam je osvježilo. Samo što se ovih dana ne valjaju spominjat partizani, ne samo što je crveno slovo, nego inače nije baš uputno. Pa se držimo antifašizma, koji je širi, bezazleniji, besmisleniji, pa zato i prijemčiviji pojam, u koga može da gura svako prema afinitetu i željama.

Sve bi to još i bilo nekako, da može kao u onoj Balaševićevoj „tu su paragrafi, pa zagrabi, nek’ isto je i đavolu i đakonu…“, ali ne. Ovđe ko stigne, samo li umisli da je nekakav autoritet, kreće da mešetari. Dok svako „polako komšije…“ (da ostanemo kod Balaševića) izaziva skandal i lavine komentara i uvreda od dobro uigrane propagandne mašine. Eto tako smo saznali da je Manastir Ostrog srpski, a da treba da se divimo kako su ga izgradili neki bezimeni i nepoznati ljudi. Da to nikako ne može biti, jer je „najveća balkanska diva, inače ateista“ procijenila tako, nasljeđe ovog, lokalnog i crnogorskog naroda, koji je utkao sebe i svoje mogućnosti, znanja i vještine, da sagradi manastir u stijeni. Da ne pričamo da ga je sačuvao kroz vjekove kao svoju svetinju i mjesto najvišega kulta i obožavanja prema svojim potrebama i ginuo da ga spasi od mnogih nasrtaja. Zar su oni koji su ga „devet krvavih dana“ branili od Omer-paše Latasa, to radili onako ili iz pijeteta prema najvećem svetilištu crnogorskog naroda.

E sad, znam, odmah će reći, Sv. Vasilije je bio Hercegovac! Dobro, i što s tim. Kad su mu mošti iznosili ovi branioci pored osmanskih straža nijesu ga vratili u Trebinje, nego su doveli na Cetinje. Isti Vasilije Jovanović sklonio se u Crnu Goru i kod crnogorskog mitropolita Mardarija kako bi preživio. Njegov kult je nastao i poštovan je od crnogorskog naroda, dok su Srbi za njega čuli krajem XIX vijeka. A i onda su morali da mu operu biografiju, kako bi im se uklapala u nacional-romantičarske predstave. Naime, vješto su zaobišli činjenice da je episkop hercegovački Vasilije lično u Dubrovniku pregovarao sa papskim legatima i potpisao priključenje uniji sa katoličkim Rimom.

No, to ne smeta procesu bagatelisanja crnogorskog nasljeđa. Očigledno, mada sumnjam da su čitali, vode se onom Hegelovom izrekom, (da parafraziram) „ukoliko su protiv mene, utoliko gore po činjenice!“ i tu nikakve granice ne važe. Jednom uspostavljena mitološka matrica ne mari za ikakve dokaze i ne obazire se na realnost. Tu joj je Crna Gora prva na udaru. Što mu dođe i logično, jer ako u svoje bajke ne može da ubijedi „drugo oko u glavu“, koga će onda, jer Dodik se ne računa. Pokušavali su to i ranije, samo su sad vrata otvorena, otkad je osvježilo. Upravo zato i gledamo kako kič autoriteti „Srpskog sveta“ pokušavaju da nas nauče, na mi nijesmo mi i da su nam preci neki drugi, a ne ono što smo mi mislili. U odgovor na to ostaje samo da uzvratimo sa onom čuvenom Linkolnovom: „… Ne možete lagati sve ljude svo vrijeme“, jer znamo da će se iluzije raspršiti, baš zato što su iluzije, a da će istina uvjek ostati jedna i nepromijenjena. Uzalud im se čini da je naše nasljeđe poput samoposluge, jer ono je neotuđivi dio ovog naroda.

Pobjeda

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment