Dok slavlje traje među srpskim narodom, nekako slično onom kada su, sada već davne 1999. godine “pobijedili” NATO, može se postaviti i pitanje što i kome je to u Srbiji ovakva strategija oko Rezolucije o Srbrenici uopšte i trabala?
Prvo, zvanična Srbija je uvijek tvrdila da nikada nije učestvovala u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Drugo, Srbija je isporučila tribunalu u Hagu sve svoje građane osumnjičene da su izvršili neki ratni zločin, a koje je tražio Haški tribunal, čak i bivšeg predśednika države. Konačno, niko ovom Rezolucijom nije pominjao ni Srbiju ni srpski narod, ni direktno ni indirektno.
Zašto onda Srbija nije prva podržala Rezoluciju i time još više stavila do znanja da ona nikada nije stajala iza srebreničkog užasa, niti da ga podržava? Da li bi to u osnovi bio demagoški manevar ili ne, da li bi otklonio sumnje da se Srbija samo “posipa pepelom”, nije ni važno ali bi bio na liniji njenih deklarativnih stavova kojih se drži već tri decenije.
Umjesto toga, Srbija, ničim izazvana, kreće u suprotnom pravcu i stavlja samu sebe pod lupu, žigoše sebe. Kao da sama kopa rupu u koju će neminovno da upadne, a da je niko u nju ne gura. Stav Srbije je uvijek bio da se u Srbrenici desio zločin a ne genocid. Odnos prema ovoj rezoluciji im je bio da ako se usvoji da je bio genocid, onda Srbi postaju genocidni narod.
Po toj analogiji ispada da je Rezolucija događaj u Srebrenici okarakterisala kao zločin, Srbi bi znači bili zločinački narod.
Ali što sada, kuda dalje?
Ogorčena Srbija sa adrenalinom koji kipti i u narodu i kod njihovog predśednika, mora neđe da iskali srdžbu
Za samu Srbiju bi najbolje bilo da se to iskali kroz slavlje veličanstvene “pobjede” u UN. Ako ne, neko ceh mora da plati, naravno pored samog srpskog naroda koji ga redovno plaća. Njemačka i Amerika? Ne isplati se Srbiji, mnogo para pristiže od tih mrskih zemalja. Dovoljno je da nekoliko ključnih država od Austrije, preko Njemačke, Engleske, Francuske i SAD zatvore trgovinsko-finansijska vrata, Srbija je na koljenima. Odlično to zna beogradska vlast. Slovence i ostale baš briga što Srbija misli, pa je sva prilika da bi se koplja mogla lomiti na staroj “mušteriji” Crnoj Gori, a posebno njenom “neposlušnom” premijeru.
Srbija je dosta postigla u procesu lomljenja crnogorskog suvereniteta i njene asimilacije ali dodatan pritisak može da je dovede u situaciju i da izgubi sve.
Na političkoj sceni Crne Gore iskristalisala su se tri politička bloka. Tradicionalni suverenisti na čelu sa DPS-om i unionistički, koje predvodi negdašnji DF, koji nikada nije imao poltičku snagu da sam nešto odradi za “srpsku” stvar. Treći blok su ambiciozni ali i fluidni populisti pomiješane “suvernistko-unionisticke” orijentacije koja im nije presudan prioritet u politici, već da se domognu vlasti i u njoj ostanu. Oni su i Srbi i Crnogorci, i Evropejci i Svetosavci, što gođ je na političkom tržištu najkurentnije.
Priča o DPS-u kao nepoželjnom partneru je i bila i ostala jeftina demagogija u uslovima kada ih je srpska infrastruktura dovela na vlast, ma koliko da su u programima i ciljevima koje prezentiraju javno, a kojom su i privukli značajan broj glasača, uglavnom prekopirani DPS. Ali ako se ta ista infratstruktura Srbije okrene protiv njih slijedi nova polarizacija i novo prestrojavanje koje, osim ako potpišu “kapitulaciju”, može da se okrene Srbiji u nepoželjnom pravcu. Posebno što se i sam PES pocijepao, dok evetnualni razlaz Mandica i Kneževića ništa značajno ne bi promijenio. Vučić je sigurno svjestan da bez tog trećeg bloka koji u Vladi predvodi premijer, ma koliko da ima unutra svojih potencijalnih pristalica, on Crnu Goru gubi, procijene li oni da on dugoročno nije dobitna karta. Jer niko zasigurno ne zna kakav je trenutno realan odnos snaga na političkoj sceni Crne Gore pa izbori najmanje trebaju onima koji sada drže sve poluge vlasti.
Vučiću situaciju još dodatno komplikuje činjenica da bi na eventualnom referendumu danas imao još manje glasova za zajedničku državu nego prije osamnaest godina. Podgoričku skupštinu iz 1918 godine ne može ponoviti, a da bi prvo od Crne Gore napravio vjernog satelita, pa je onda prisajedinio, treba mu ipak duže vrijeme i više strpljenja da većinu građana “preparira” u srpsku korist.
Ali, izbori isto tako pokazuju da se nacionalne teme iz predreferendumskog doba u Crnoj Gori neumitno troše, posebno među mlađom populacijom, pa Mandić i Kneževeić, tradicionalni beogradski eksponenti, više liče na ocvale pjevače koji decenijama pjevaju iste pjesme, davno iskomponovane u Beogradu, a publike koja ih sluša sve je manje. Njih u “śedlu” značajno drži da budu u vlasti.
No, treba sačekati kojim će putem da krene Srbija. Hoće li, recimo, kao i sa rezolucijom o Srebrenici, još jedan autogol, ovoga puta u Crnoj Gori, time što će, inicirati rezoluciju o Jasenovcu i otvoriti vrata da se u crnogorskom parlamentu razgovara i o REZOLUCIJAMA KOJE MOGU PONUDITI DRUGE NACIJE koje u njoj zive, a u kojima se kao akter zločina upravo navodi Srbija? Ili će uz pomoć njihove crkve i svojih lojalnih pristalica uz ogromnu halabuku krenuti na svrgavanje samo premijera, a nadajući se da ostali radi fotelja pognuti glave? Ili nešto treće .. ili sve to, pred očima cijelog svijeta? Pa što bude i kakve gođ da budu posljedice.
Sve je moguce jer Srbija je sama sebi najveci neprijatelj. A “kada kola krenu nizastranu, stotinu je puteva”.
Voice of Montenegro
