Vijetnamski sindrom trese SAD

Piše: Marijan Vogrinec

Nakon što je izraelski genocid nad Palestincima u sedam mjeseci ubio i doživotno osakatio više od 100.000 civila, svijet je napokon ustao masovno prosvjedovati.

Nakon što je izraelski genocid nad Palestincima u Pojasu Gaze, ali i na okupiranim palestinskim područjima na Zapadnoj obali rijeke Jordana te u istočnom Jeruzalemu – uz sramotnu financijsku i oružanu potporu SAD-a i Europske unije, pod smežuranim smokvinim listom tzv. prava Izraela na samoobranu od terorističkog Hamasa – u gotovo sedam mjeseci ubio i doživotno osakatio više od 100.000 palestinskih civila (najviše žena i djece u dobi do 12 godina), više stotina novinara, humanitaraca, aktivista UN-a, liječnika i inih, svijet je napokon ustao masovno prosvjedovati protiv toga neravnopravnog rata za fizičko istrjebljenje Palestinaca u njihovoj stoljetnoj domovini. Globalni sada tzv. vijetnamski prosvjednički sindrom (1968. godine u SAD-u radi obustave kobne američke agresije u Indokini), zapalio je mirotvorni, civilizirani svijet, ponajviše studente i ine mlađe ljude, protiv ubojica iz vjersko-konzervativne političko-vojne vlasti izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i sponzora u Washingtonu i Bruxellesu. Nacističko tzv. konačno rješenje, što ga je židovski narod bio tragično iskusio u Drugomu svjetskom ratu, židovska država prakticira na kraju prve četvrtine 21. stoljeća na Palestincima u njihovoj vlastitoj zemlji.

Nečuveno. Za osudu i zgražanje. Nitko nema pravo nekažnjeno ubijati i razarati, otimati tuđe i pritom, je li, očekivati uvažavanje u međunarodnoj zajednici. Židovska država i zapadni joj se jataci krvavo kompromitiraju u cijelom svijetu i time što već neko vrijeme grubim policijskim nasiljem i režimskom ignorancijom genocida atakiraju na masovan zdrav razum. Na prosvjednički bunt što kulja s najprestižnijih sveučilišta širom SAD-a, u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Španjolskoj, Belgiji, Italiji, čak i u Australiji. Valja se ulicama i trgovima svjetskih metropola te mjesecima u samom Izraelu, gdje razumni ljudi zahtijevaju smjenu Netanyahuove vlasti, obustavu genocida nad Palestincima i pregovore s Hamasom radi povratka preostalih talaca.

Sve masovniji i žešći globalni pritisak javnosti očito ima odjeka. Američki predsjednik Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. može zaboraviti dobar dio glasova (ne samo studenata) na skorašnjim predsjedničkim izborima, a Netanyahuov režim – najveći krivac za drastičan porast antisemitizma u svijetu – postaje sve izoliraniji među vlastitim građanima. Pitanje kaznene odgovornosti više nije samo stvar UN-ova Međunarodnog suda pravde (ICJ), nekakvog ključara Kraljevstva nebeskog nakon što ti kucne zadnja ura ili Sudnjeg dana na kraju povijesti. Znatno je više od svega zajedno.

„Oslobađanje talaca je za nas prioritet“, ustvrdio je izraelski ministar vanjskih poslova Israel Katz nakon opetovanog izlaska više tisuća ljutitih građana na ulice Tel Aviva sa zahtjevom za bezuvjetnim prekidom rata u Palestini i hitnim povratkom talaca kući budući da je vojno krilo Hamasa objavilo videosnimku dvoje talaca. „Ako to bude moguće, spremni smo na dogovor s Hamasom, čak i ako to znači odustajanje od naših planova za ofenzivu na Rafah (u taj se grad sklonilo više od milijun palestinskih civila s razorenog sjevera Pojasa Gaze, a čak je i SAD upozoravao Netanyahua da ne počini novi masakr, op. a.). Oslobodi li Hamas taoce, prekinut ćemo tu operaciju. Učinit ćemo sve što je potrebno kako bismo otete Izraele vratili kući.“

Je li to izraelski režim mogao učiniti puno prije? Jest, a nije. Je li time mogao poštedjeti smrti desetke tisuća nedužnih ljudi, prihvatiti ponudu o pregovorima s Hamasom o oslobađanju talaca? Jest, a nije. Je li time Netanyahuov režim ne samo mogao nego i morao izbjeći globalnu eksploziju antisemitizma u svijetu, koji neće nestati ni nakon što prestane pakao u Palestini? Jest. Jesu li SAD, EU i tzv. partneri/saveznici morali smjesta spriječiti cionističke fanatike u genocidnom uništenju Palestinaca koji imaju svako pravo slobodno živjeti u svojoj državi kao i drugi ljudi? Jest. I zato su moralno odgovorni zato što su odbili ili bili „neopredijeljeni“ pri glasanju za rezolucije UN-a o obustavi ubijanja i humanitarnoj pomoći stradalnicim u tomu najnapućenijem prostoru na svijetu. Nema izgovora. Krv i pogrom nad milijunima civila, koji nisu Hamas niti su krivi za njegov terorizam – ali će palestinska djeca i budući naraštaji jamačno postati gori  osvetnici od Hamasa i Hezbolaha zajedno – bit će Židovima gdje god bili iks godina noćna mora i realan izvor straha. Ako već ne grižnja savjesti.

Elitno sveučilište Columbia u New Yorku kresnulo je iskru prosvjeda zbog izraelskoga genocida u Palestini i administracije SAD-a, koja ga podržava naočigled zgražanja cijelog svijeta. Ta je iskra s Columbije, baš kao i 1960-ih godina protiv američkog rata u Vijetnamu – koji su Ameri izgubili, kao i u Afganistanu i Siriji, te ostavili milijune mrtvih i osakaćenih – rasplamsala prosvjednički požar i na inim univerzama, gdje se školuje buduća vladajuća elita SAD-a. Svjetski mediji dnevno donose reportaže o tomu kako kordoni policije naoružane do zuba i slobodne upotrijebiti najgrublju silu nasrću na tisuće prosvjednika u studentskim kampovima, trgaju im improvizirane šatore, gaze palestinske zastave i Shemagh marame, otimaju transparente, megafone, lisičinama vezane djevojke i mladiće bacaju u „marice“…

Vrisak i psovke, pendreci, krv, sijevaju šake, mladež pada pod udarcima na tlo… Osramoćene do neba tzv. zapadne demokratske vrijednosti i naš način života jezivom se slikom uznemirujućom riječju šire Kuglom. Treba li SAD-u takvo blamiranje pred cijelim svijetom? Najmoćnijoj zemlji koja urbi et orbi krčmi notornu laž o svojoj predanosti obrani slobode i ljudskih prava, a upravo ozakonjuje revolveraše u svojim školskim zbornicama za braniti đake, studente i nastavnike od gotovo dnevno zaredalih oružanih napada kojekakvih psihopata i terorista? Oružje kao divljezapadni „ukras odjeće“, fizičko nasilje i beskrupulozna otimačina tuđeg dobra tradicija su doseljeničkog naroda u Novi svijet, kojom su ne samo genocidno gotovo istrijebljena starosjedilačka plemena već i praksa američkog žandarenja cijelim globusom i dan-danas. Otuda globalni nered i neizvjesnost.

Svjetski mediji su upravo izvijestili da je policijski odjel sveučilišta Indiana u Bloomingtonu objavio uhićenje 23 studenta u prosvjedničkom kampusu pod optužbom za „neovlašteni pristup i opiranje uhićenju“ te da „nastavlja  podržavati mirne prosvjede u kampusu koji slijede sveučilišnu politiku“. A ta je: ne talasaj, američka politika i izraelski genocid nad Palestincima se vas ne tiču, vaše je učiti i polagati ispite!? Više od 100 prosvjednika je prošlog tjedna uhićeno u kampusu sveučilišta Columbia, a bez pardona se uhićuje i studente širom SAD-a. Među prosvjednicima ima i Židova, koji se protive postupcima izraelskog režima iprema Palestincima i SAD-ovoj otvorenoj potpori genocidu. Državna policija Massachusettsa je na sveučilištu Northeasternu u Bostonu odvela u lisičinama 102 studenta, a na državnom sveučilištu Arizoni 69 prosvjednika. Niz rektorata zaprijetio je prosvjednicima zabranom polaganja ispita i redovnog završetka semestra… I francuski su policijski pendreci upravo upali na čuveno pariško sveučilište Sorbonne obaviti sramotan posao nasilja.

Prosvjedi u Americi i ostatku svijeta već prerastaju u znakovit globalni pokret, što predizborno šteti američkom predsjedniku Bidenu u utrci za novim mandatom, te izraelskom režimu kojemu prijete politička i ekonomska izolacija, pa… Da bi se popravilo tu štetu, proizraelski lobiji u SAD-u i ostatku svijeta iniciraju protuprosvjede, koje pak policija štiti. Nikoga ne uhićuje. Osim prekida vatre u Pojasu Gaze, propalestinski prosvjednici traže da se američke škole i sveučilišta odvoje od tvrtki povezanih s izraelskom vojskom, obustavu američke vojne pomoći Izraelu te amnestiju za uhićene, disciplinski kažnjene ili otpuštene zbog prosvjeda studente, profesore i sveučilišno osoblje.

Indikativno je da su sveučilišni rektori i dekani pojedinih fakulteta, zadrti  sljedbenici Bidenove nečovječne politike u potpori izraelskom genocidu,  zahtijevali od policije obračun s prosvjednicima radi uklanjanja kampova, jer da „brane pravo na slobodu govora u prosvjedima, ali ne prihvaćaju govor mržnje i kampiranje na sveučilišnom tlu“. Sic transit.

Propalestinski je prosvjed nedavno, doduše skromno, održan i u Zagrebu što je pak bilo povodom izraelskom veleposlanstvu za žestoko reagiranje hrvatskim vlastima. Neosnovano, jer – izuzme li se protivno stajalište šefa države Zorana Milanovića – HDZ-Plenkovićev režim i najveći dio medija sasvim pristrano, nekritički i progenocidno podržavaju SAD/EU-ovu lošu politiku prema Izraelu. Pojam genocida se ne spominje, etničko čišćenje Pojasa Gaze te okupiranih Zapadne obale i istočnog Jeruzalema svodi se na izraelsko tzv. pravo na samoobranu od Hamasa, a humanitarno pitanje pomoći umirućemu palestinskom stanovništvu, za njega biti ili ne biti, dobiva u UN-u globalno sramotnu odbijenicu CRO veleposlanika Vladimira Drobnjaka. Kojom je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena, za razliku čak i od „neutralnog“ EU-a, samu sebe gurnula u kloaku globalne sramote, kritičnog deficita empatije i čovječnosti.

Zemlja koja je 1991.-1995. doživjela – u znatno manjoj mjeri! – isto što Palestinci proživljavaju sada. I čiji su tzv. arijevci, „za dom spremni“ (sic transit) ustaše  u tzv. NDH 1941.-1945. godine, je li, pobili na svojim i njemačkim nacističkim stratištima više od 95 posto Židova, a HDZ-Plenkovićeva vlast i radikalno tzv. desne proustaške podguzne muhe neformalno i dan-danas slave tu vrst etničkog čišćenja. Očito povijest, protivno pouci starih Latina, nije nikakva učiteljica života ili uopće nije učiteljica, nego nešto čega se treba groziti. Ne ponovilo se.

Na tom fonu proizraelskih simpatija i gledanja kroz prste genocidnomu etničkom čišćenju Palestinaca iz Palestine, zatiranju cijelog naroda u njihovoj vlastitoj domovini, napadno prohadezeovski vanjskopolitički HRT-ov analitičar Tihomir Vinković tvrdi u HTV-ovu „Studiju 4“ da je u SAD-u „većina prosvjeda mirna“, ali da „uvijek ima nekoga koji pokrene izgrede“. To tvrde i američka policija i sveučilišne vlasti, sugerirajući da, eto, nemaju ništa protiv mirnog izražavanja nezadovoljstva („sloboda govora“, sic transit), ali itekako imaju protiv ubačenih mutikaša koji niti su studenti niti sveučilišno osoblje. A što su, ako su? Zbroje li se službenih dva i dva, zaključak je samo jedan: neprijatelji tzv. zapadne demokracije i našeg načina života. I takve, dakako, valja izdegenečiti na licu mjesta te ulisičene privesti redu i zakonu. Za primjer svima!?

Jer, eto, studenti su miran i knjigoljubiv narod, ali „pokretači izgreda“ su taj neprijateljski soj što muti vodu među političkim „tabula rasama“, truje ih komunističkim i autokratskim idejama, navodi na grijeh prema slobodnu svijetu i obrani demokratskih sloboda!? Neće biti, nepravda se ne brani opsjenama i indoktrinacijama tipa onih kojima Washington desetljećima šalje svoju nedozrelu mladost u smrt i invalidska kolica u Vijetnamu, Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, po Africi i Latinskoj Americi… Svojedobno je o tomu svjedočio američki potpukovnik Dale Zelko, pilot oborenoga u noći 27. ožujka 1999. nedaleko od sela Buđanovaca u Srbiji „nevidljivog“ ponosa SAD/NATO-ovih zračnih snaga Lockheed F-117A Nighthawka (noćni jastreb). Kasnije je, nakon što se sprijateljio sa zapovjednikom srbijanskoga raketnog sustava Zoltanom Danijem i javno ispričao za  sudjelovanje u NATO-ovim bombardiranjima Beograda i Srbije, kazao da su SAD/NATO-ove vojne vlasti uvjerile pilote da tim bombardiranjima (u kojima je u tri mjeseca ubijeno cca 2500 civila) „uvode demokraciju“.

U tu su mantru da „brane svoju domovinu, slobodni svijet i demokraciju“ uvjereni svi američki vojnici što ih Washington šalje intervenirati bilo gdje u svijetu, ali i njihovi roditelji, prijatelji i susjedi sve dok im se „junak“ ne vrati – u mrtvačkom sanduku ili kao doživotni invalid. Iz tuđe zemlje, gdje je domaćine, njihovu djecu, žene, starce… smatrao glinenim golubovima i smećem koje, je li, prijeti njihovom domu desecima tisuća kilometara daleko u nekakvoj zabiti Midwesta… Buduća SAD-ova upravljačka elita na prestižnim univerzama, gdje se studij plaća i 100.000 dolara, ali i mladež na manje znanim sveučilištima, otvoreno i masovno pokazuje urbi et orbi da osuđuje izraelski pogrom u Palestini i američku potporu. To je jedna sasvim druga Amerika od one što ju prakticiraju Bijela kuća i Pentagon na Bliskom istoku, u Ukrajini, u odnosu na NATO i EU…

Mir i sigurnost u svijetu se ne grade izazivanjem/podupiranjem sukoba, izmišljanjem neprijatelja i ugroza ili dilanjem sve smrtonosnijih oružja, nego dobrom polit-ekonomskom voljom, razgovorima i dogovorima, zajedničkim rješenjima za opće dobro, suradnjom, povjerenjem na toj osnovici – prijateljskim odnosima. Toga kronično nedostaje ne samo sada u Palestini nego i šire na Bliskom istoku i u svijetu, u Ukrajini…

„Ono što se pojavljuje sada“, pametuje novinar Vinković u nemogućoj misiji potrage za nekakvom ravnotežom pravde i krivde, „a to je možda čak i 48 sati, jest da je sve više protuprosvjeda. Okupljaju se studenti ili Izraelci, pripadnici izraelskog državljanstva, ili pak Židovi koji žive u SAD-u. Prema glavnim medijima, poput New York Timesa i Washington Posta, radi se o tome da su prosvjedi ne samo protuizraelski nego i protužidovski. Treba pripaziti koji nam je izvor informacija i što od toga ima nekakvog smisla. Prema snimkama koje se dijele ili do kojih možemo doći, postoje zaista ljudi koji viču protužidovske parole, dakle ne propalestinske, ne protuizraelske, nego protužidovske. Većina studenata koji su davali izjave, bilo alternativnim ili glavnim medijima, ne shvaća da je to poruka za uništenje Židova, ne samo Izraela.“

I židovski su protuprosvjedi demokratski čin. Očekivano reagiranje  židovskog lobija u SAD-u i širom svijeta, koji iz cionističkih razloga žmiri i podupire genocid nad palestinskim narodom. Koji je 1920-godina naivno primio židovske doseljenike u svoju zemlju – s palestinskim putovnicama izdanim u inozemstvu – da bi se kasnije grdno pokajao. Za opet bujajući antisemitizam, prisutan i na propalestinskim prosvjedima širom svijeta, izravno su krivi toksičan Netanyahuov režim i njegovi politički jataci SAD- i EU, dijelom i neodgovorni prvi činovnici UN-a, koji su izraelski genocid auskulpirali Netanyahuovim tzv. pravom na samoobranu od Hamasa. Ta je tzv. samoobrana prekoračena već u prvih pola sata agresije na Pojas Gaze, a sasvim obesmišljena već izraelskim apartheidom u Palestini po  osnivanjem prvih doseljeničkih kibuca u tzv. Obećanoj zemlji i sustavno po utemeljenju židovske države Izraela 1948. godine.

Naravno da ekstreman vjersko-konzervativni Netanyahuov političko-vojni režim za svaku osudu nije židovski narod – to dokazuju i višemjesečni masovni prosvjedi Izraelaca protiv svoje vlasti – i naravno da neće biti kako „većina studenata koji su davali izjave medijima ne shvaća da je to poruka za uništenje Židova, ne samo Izraela“. To je poruka da nema niti smije biti ikakvog opravdavanja izraelskoga genocida nad Palestincima, da apartheid gori od segregacijskog u domovini Nelsona Mandele mora prestati jednom zauvijek. Država Izrael ne može opstati na apartheidu i genocidu nad Palestincima u njihovoj domovini Palestini niti kao priznati član civilizirane međunarodne zajednice. I točka. Svaki  izvor informacija na koji, poručuje novinar Tihomir, „treba pripaziti“ nema nikakvog smisla, ako ne kvalificira genocidom to što Netanyahu sada radi u Palestini, ne spominje višedesetljetni apartheid i pravo palestinskog naroda na svoju državu. I nikakvoj tu „analitičkoj“ larpurlartologiji nema mjesta.

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment