Za novu politiku prema zapadnom Balkanu

Piše: Christian Schwarz-Schilling

18. maja su Derek Šole, savjetnik američkog ministarstva vanjskih poslova, i Gabriel Eskobar, posebni američki povjerenik za zapadni Balkan, stajali u odboru američkog Senata za vanjsku politiku (U.S. Foreign Relations Committee, FRC) i odgovarali na pitanja o američkoj politici na zapadnom Balkanu.

Bilo je zanimljivo, ali i razočaravajuće vidjeti i čuti kako dvojica američkih diplomata i ljudi koji suoblikuju politiku prema zapadnom Balkanu zaobilaze odgovore i izbjegavaju precizne informacije. Oni su koristili brojne lijepe riječi: demokratija, suverenost i teritorijalna cjelovitost – i prije svega pristup Evropskoj uniji. Nažalost, ostalo je kod te površnosti bez puno sadržaja. Ja sam bio razočaran.

Prije 30 godina doživio sam kako je SAD s ministrom vanjskih poslova Vorenom Kristoferom bezuspješno pokušavao pokrenuti kruti EU na stvarni angažman u bivšoj Jugoslaviji. Bila je to sramota s obzirom na tadašnje ratne zločine.

Zašto se Vučiću udvara?

Još se dobro sjećam kako je predsjednik Klinton nakon tri godine krajnje brutalnog rata i genocida u Bosni i Hercegovini sam odlučio podržati tu zemlju.

I zato danas ne razumijem, koji cilj slijedi SAD svojom politikom na zapadnom Balkanu.

Zašto su pragmatični Amerikanci odabrali predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kao „jakog čovjeka” na zapadnom Balkanu? Predsjednik odbora Foreign Relation Committee, senator Robert Menendez, s pravom je prilikom saslušanja postavio pitanje, zašto SAD sarađuje s nekim ko, kao što je New York Times iscrpno izvijestio, njeguje prisne odnose s kriminalnim miljeom. Zašto se udvara nekomu komu je Rusija strateški jako draga. Zašto se traži bliskost upravo sa Srbijom koja je svojom etnonacionalističkom politikom – svi Srbi u jednoj državi – jedan od katastrofalnih uzročnika sukoba u bivšoj Jugoslaviji.

Povratak etnonacionalizmu?

Na ta pitanja dvojica visokih američkih diplomata nijesu mogli dati odgovore.

Na temelju kakvih analiza se nekim zemljama Balkana daje prednost, a druge kažnjava?

Objavljeno je nekoliko analiza o novom smjeru američke politike na Balkanu. S nekima se slažem. Mogu čak razumjeti da postoje razlozi, zašto Amerikanci traže rješenje koje je za njih navodno pragmatično. Rusija, Kina, Tajvan – sve te zemlje su više u fokusu svjetske politike nego Balkan. Ali, to nije razlog da se podržava hegemonistička politika u regiji zapadnog Balkana, kako bi  etablirali nove odnose snaga i pritom žrtvovali zemlje kao što su Bosna i Hercegovina, Crna Gora ili Kosovo.

Želi li se stvarno Bosnu i Hercegovinu vratiti još više u etnonacionalizam? Iako se tvrdi da se bori upravo protiv toga etnonacionalizma?

Nedirektna pomoć secesionizmu

Iako pokušavaju predsjednika manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini, Republike Srpske, Milorada Dodika držati u šahu sankcijama i upozorenjima, nedirektno mu se pomaže u sprovođenju njegovih secesionističkih planova. SAD je odlučio boriti se protiv korupcije na zapadnom Balkanu, i sankcijama, pa ipak pritom podržava najkorumpiranije političare.

Prisjetimo se kako je sadašnji američki predsjednik Džozef Bajden na svojoj tadašnjoj funkciji kao senator pred tim istim odborom u aprilu 1993. svojim izvještajem “To stand against the aggression: Milosevic, the Bosnian republic and the conscience of the West” (Suprotstaviti se agresiji: Milošević, bosanska republika i savjest Zapada) pozvao da se pomogne Bosni i Hercegovini da se rat završi.

Bez strategije i opasno

Odobrava li predsjednik Bajden ono što State Department čini danas? Zna li on da sadašnjom američkom politikom upravo vrijeđa žrtve tadašnjih etničkih ciljeva ratova iz 1990-ih godina?

Dan nakon saslušanja je američki predsjednik Bajden u Senatu predložio Džejmsa O'Brajna za novog podsekretara za Evropu i Evroaaziju. O'Brajen je 1995. sudjelovao u izradi Dejtonskog mirovnog sporazuma i radio je u vrijeme kad sam ja bio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini u grupi stručnjaka za reformu ustava, koju sam ja osnovao. On je iskusni pravnik i bivši američki posebni povjerenik za zapadni Balkan, koji dobro pozna Bosnu i Hercegovinu i tu regiju.

Nadam se da su u Vašingtonu s njegovim imenovanjem ipak shvatili da se mora obaviti promjena kursa, koja će sadašnju američku politiku prema zapadnom Balkanu, koja je štetna, bez strategije, bez rezultata i opasna, usmjeriti na novi put. Ali, tako dugo dok je Derek Šole savjetnik u američkom ministarstvu vanjskih poslova, koji suoblikuje politiku prema zapadnom Balkanu, nažalost mogu biti samo poluoptimističan.

EU slijepo slijedi SAD

Nakon najnovijeg izbijanja nasilja na sjeveru Kosova, u kojem su militantni srpski demonstranti ozlijedili vojnike KFOR-a, Sjedinjene Države su – potpuno nerazumljivo – jednostrano najavile sankcije protiv Kosova. I ovdje SAD – kao i EU – gotovo uopće ne reagira na provokativnu srpsku politiku, naprotiv. Da Vučić iz Beograda sprječava da se kosovski Srbi integriraju u državu Kosovo, to EU i SAD jednostavno prihvaćaju. Kosovskom premijeru Albinu Kurtiju se čak uskraćuje potporu jer se on očito ne da uključiti u američke planove.

Zašto EU i Njemačka gotovo slijepo slijede SAD? Da EU nije sposoban biti samokritičan i čini istu pogrešku kao i prije 30 godina s ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem, to je dokaz nesposobnosti.

Presuda koja sve mijenja

31. maja je Haaški tribunal izrekao svoju posljednju presudu u procesu koji je trajao 20 godina, o dva vodeća čovjeka srpske državne sigurnosti u ratovima 1990-ih godina u Bosni i Hrvatskoj. Svaki od njih je dobio po 15 godina zatvora, među ostalim zbog organiziranja udruženog zločinačkog pothvata i protjerivanja ne-Srba u Bosni i Hercegovini kao i u Hrvatskoj.

Glavni tužitelj Serž Bramerc je jasno rekao: „Ova presuda sve mijenja.” I doista: ova bi presuda morala imati velik utjecaj na vrednovanje tadašnjeg rata. To je dokaz da je Srbija aktivno sudjelovala u ratu protiv Bosne i Hercegovine. S time taj rat nikad više ne može biti nazvan „građanskim ratom”. Sad je konačno i službeno potvrđeno, ono što smo svi mi zapravo znali oduvijek: Srbija je bila aktivno uključena u tadašnji rat.

Ali, sad se postavlja pitanje, hoće li ova presuda nešto promijeniti u Europskoj uniji i SAD-u glede današnje politike prema zapadnom Balkanu. Hoće li svi i dalje Aleksandra Vučića i Srbiju promatrati kao glavne aktere na zapadnom Balkanu i udvarati im se? Nije li konačno vrijeme za odluku o promjeni politike i davanje prednosti drugačijoj politici na zapadnom Balkanu? Politici u kojoj će postojati konsekvence za krivce i počinitelje zločina, a žrtve konačno biti saslušane.

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment