Zašto Dodik i Vučić toliko insistiraju na kolektivnoj genocidnosti Srba?

piše: Dragan Bursać

“A šta ostaje toj perverznoj ideologiji bez ratnih zločinaca kao oficijelnih državnih heroja, razmislite malo? Bez poricanja genocida i skrivanja iza narodne suknje i Dodik i Vučić i ostala bratija su niko i ništa! A kad su niko i ništa gube vlast, sa vlašću i moć, a onda pod bremenom kriminala i slobodu. E zato se kukavički kriju iza cijelog naroda!“

Ovih dana čitav region čeka usvajanje civilizacijske Rezolucije o genocidu u Srebrenici koja će biti nulta tačka za početak bilo kakvog povijesnog sagledavanja stvarnosti, za traženje oprosta i izvinjenje koje će (kad-tad) vođe Srba na Balkanu morati uputiti svojim komšijama Bošnjacima. A to je jedini put do pomirenja!

Fali nam Srba

I vrapci na grani znaju da se u draftu rezolucije ne pominje niti “srpski narod“, niti Srbija, niti entitet Republika Srpska, pa ipak, gotovo da nema političkog subjekta u srpskom svetu koji nije obmanuo javnost pričom kako se ovom rezolucijom čitav jedan narod-srpski-proglašava genocidnim i kako će mu to breme biti “na vratu do sudnjeg dana“. Pogledajte svakog, ama baš svakog političkog aktera u ringu srpskog sveta i vidjećete da je opterećen izmaštanom i nepostojećom “kolektivnom krivicom svih Srba“.

A upravo je poenta ove Rezolucije da se imenom i prezimenom osude pojedinci, grupe, udruženja i organizacije koje su odgovorne za genocid i da, prije svega srpski narod, napravi i povijesnu i civilizacijsku distancu od ratnih zločinaca i njihovih logističkih pomagača koji su odgovorni za genocid u Srebrenici.

Pa onda Rezoluciju treba promatrati ne samo kao civilizacijski čin, nego i kao slamku spasa za cjelokupan srpski narod koji će usvajanjem iste sa sebe skinuti makar hipotetičke nakane pojedinaca da se kompletan ugura pod genocidni kišobran.

Dodik i Vučić upozoravaju region na haos-koji bi oni pravili

I uprkos tome, uprkos dakle zdravom razum, dvojica –Aleksandar Vučić i Milorad Dodik se trude iz petnih žila da lažima, podmetačinama, izvrtanjem istine, izmišljanjem, poluinformacijama i ostalim manipulativnim konstruktima proglase cijeli jedan narod-srpski-genocidnim.

I ne samo to, i Dodik i Vučić plaše region da će usvajanje Rezolucije napraviti haos u tom istom regionu, samo ne govore jednu jako važnu stvar-da su oni sa Rusima ti koji bi izazvali haos. Pa onda ne samo da se srpski narod u Dodik-Vučićevom narativu podvlači pod šifru genocidnosti, nego se prijeti cijelom regionu da će gorjeti u ratnim vatrama ako se narečeni narod spasi zagrljaja ove dvojice. Ono, nije da se narečeni narod baš brani i nije da tjera ovu dvojicu sve sa pratećim ratnim zločincima u rodni kraj, ali opet, najveća krivica jeste i na Dodiku i na Vučiću koji se skrivaju iza cijelog naroda i guraju ga u kolektivnu sramotu.

Dok su ti ratni zločinci heroji, ti si na vlasti

Ali, zašto je to tako? Odista, zašto i Vučić, i Dodik, i ostali jahači apokalipse diljem srpskog sveta-od Crne Gore do sjevera Bosne žele da Srbi budu genocidni?

Vidite, radi se o jednom nakaradnom ideološkom konceptu, konceptu kojim se već tri decenije slave ratni zločinci, konceptu kojim se negira genocid, kojim se minimiziraju zločini ili se čak trijumfalizmom zaziva novi rat, novi zločini i novi genocid. Dodik, Vučić ili Mandić u Crnoj Gori, samo su nasljednici ideološke mantre Miloševića, Karadžića, Mladića i ostalih koji su vidjeli u zločincima heroje, a u žrtve su bile ili nepostojeće ili tek dio ratnih “pobjeda“. I taj koncept traje, kažem, do dana današnjeg. Ukidanjem tog koncepta sa najviše govornice u svijetu, one u Ujedinjenim nacijama, briše se mogućnost nastavka jedne krvave ideologije kojom, primjerice, službena lica u Beogradu štite mural Ratku Zločincu Mladiću ili se ćuti o masovnoj grobnici u Batajnici na vratima Beograda ili se sa treće strane ratni zločinci pretvaraju u heroje, medijske gurue, istaknute profesore i rijaliti zvijezde u “majčici Srbiji“ i RS-u (pogledati pod Šešelj, Novak Đukić, Biljana Plavšić, Lazarević i ostali).

A šta ostaje toj perverznoj ideologiji bez ratnih zločinaca kao oficijelnih državnih heroja, razmislite malo? Ne ostaje im sigurno narodni napredak, famozna borba protiv korupcije ili put u euroatlantske integracije. Pa oni su, znamo to svi, u vječitom čekanju ruskih tenkova na Dunavu koji će im makar u obrisima reinkarnirati nekog novog Mladića i Karadžića u famoznom “drugom poluvremenu“ balkanske kasapnice.

Jednom riječju, bez poricanja genocida i skrivanja iza narodne inertnosti oni su niko i ništa! A kad su niko i ništa gube vlast, sa vlašću i moć, a onda pod bremenom kriminala i slobodu.

E zato je silni medijsko-državni aparat upregnut u kolektivno svenarodno obmanjivanje, gurnut je taj narod u mašineriju horske “genocidnosti svih Srba“ dok se svijet iz daljine zgražava nad ovim staljinističkim spin-postupcima.

Malo (mnogo) je i do naroda

Najbolju dijagnozu psihopatologije koju provode Vučić i Dodik dao je profesor Dinko Gruhonjić u intervjuu za Slobodnu Bosnu kazavši između ostalog:

“Vučić, Dodik i Vulin su osobe koje od Srba pokušavaju napraviti genocidan narod. U svojoj politici, takvi poput njih napravili su pun krug: pripremali su rat u Hrvatskoj tako što su prije 35 godina proglašavali Hrvate genocidnim narodom. Sada vlastiti narod proglašavaju genocidnim. A niko normalan ne može niti za jedan narod na ovom svijetu reći da je “genocidan”. Ali, oni bi eto da teret politike koju su neki od njih podržavali, politike ratnih zločina, etničkih čišćenja, masovnih silovanja i genocida – da svale na leđa svakog Srbina na planeti. Oni bi da ispadne da je “svaki Srbin Ratko Mladić”. I sve to služi daljem podizanju tenzija u regionu za račun prije svega Putinovog režima, koji bi da otvori gdje god može još frontova u Evropi. Međutim, neće to tako lako ići, kako su zamislile arhitekte ruskih i srpskih svetova.“

E sad pogledajte realnost u kojoj je profesor Gruhonjić u ovom trenutku najproganjaniji čovjek u Srbiji dok su Vučić i Dodik “heroji nacije“ i shvatićete da nešto dobrano nije u redu i sa (većinskim) srpskim narodom koji dobrovoljno, po ko zna koji put, pristaje da ga u propast vuku pojedinci sa kliničkim dijagnozama.

Malo je i do naroda, da ne kažem mnogo je!

A sasvim sigurno, Rezolucija, civilizacijska Rezolucija o genocidu u Srebrenici će biti usvojena, dok će i Dodik i Vučić, ali i drugi pogonski točkovi srpskog sveta nastaviti da guraju cijeli jedan narod u izolaciju, jad, čemer i bijedu.

A kako znam da će Rezolucija uopšte biti usvojena?

Pa evo, i Dodik i Vučić su se složili da će veliki vaskršnji “svesrpski sabor“ sa svojim pobičnicma održati “nakon usvajanja Rezolucije“ kako oni kažu. A što će reći da znaju itekako više od nas i znaju da će ista biti usvojena.

E onda je na njima hoće li do kraja uvaljati u blato i katran cijeli narod u koji se kunu ili će makar malo popustiti ne bi li spasili narečeni narod kolektivne sramote.

Znajući njih dvojicu, narod se nema čemu nadati. A opet znajući narod, taj srpski narod-dok ne uzme stvar u svoje ruke i dok ne shvati ko mu je neprijatelj, ništa od napretka.

Evo kolektivno da pomognem Srbima-Dinko Gruhonjić im nije neprijatelj. Andrej Nikolaidis im nije neprijatelj. Nenad Čanak im nije neprijatelj. Emir Suljagić im nije neprijatelj. Moja malenkost im nije neprijatelj…

A on neka saberu dva i dva (ako mogu) i neka vide ko ih gura u kolektivnu genocidnost, skrivajući im se iza leđa.

Nije kasno. Nikad nije kasno.

Ili što bi rekao Abraham Linkoln:

“Možeš lagati neke ljude sve vrijeme, možeš lagati sve ljude neko vrijeme, ali ne možeš lagati sve ljude sve vrijeme.”

Neko će valjda jednom shvatiti!

A mi ćemo se, ima vremena, pogledati u oči i vidjeti nakon svega, ko je bio za Rezoluciju o genocidu, a ko se zapišan krio iza naroda.

CdM

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment