Zašto Ilarion Roganović, poglavar Crnogorske crkve, nije sahranjen u Cetinjskom manastiru? (2)

 „Antena M” nastavlja da objavljuje studiju ruske slavistkinje Varvare Borisovne Hlebnikove, doktorke istorijskih nauka, vanredne profesorke Moskovskoga državnoga univerziteta „M. V. Lomonosov”, naslovljenu u prijevodu „Konfesionalna politika crnogorskih vlasti krajem XIX – početkom XX vijeka”, a koju je štampala Ruska akademija nauka – Institut za slavistiku u zborniku „Sociokulturne dimenzije procesa modernizacije na Balkanu: sredina XIX – sredina XX vijeka”, Sankt-Petersburg, 2007, 255-278.

Profesorka Hlebnikova, pretražujući ruski arhiv, donosi i par novih činjenica iz istorije Crnogorske pravoslavne crkve. Na tematskim marginama studija nije bez neosnovanih stereotipa, ili nepreciznosti — na neke od njih ćemo ukazati kroz naše primjedbe.

Preveo i priredio: V. Jovanović

—–

Piše: Prof. dr Varvara B. Hlebnikova

1880. godine CRNOGORSKA CRKVA bila je potčinjena ministru prosvjete i crkvenih djela. Od tada, u dužnosti vladike spadaju redovna izvještavanja ministru o stanju Crkve, a za sprovođenje nekih od mjera nužno je bilo da se izmoli specijalno dopuštenje svjetovnih vlasti.

Ako je ranije rukopoloženje sveštenika isključivi prerogativ Ilariona Roganovića [on je na slici gore], sada mu je nužno predstavljenije Državnoga savjeta i odobrenje knjaza. Mitropolit je izgubio pravo da se neposredno obrati knjazu Nikoli, te je sa svojim pitanjima morao kod ministra prosvjete [nota bene, prvi resorni ministar je takođe arhijerej Crnogorske crkve, tada episkop iz Ostroga Visarion Ljubiša – prim], ili kod Državnoga savjeta.

Neprijatnim iznenađenjem za crkvene vlasti postalo je rješenje da se crkvena blagajna ujedini s državnom; dio od prihodâ Crkve slivao se u Državnu blagajnu [to se, međutim, desilo još 1868, tako je odlučila crnogorska skupština održana te godine na Cvijeti, a pisani akt o ovoj „velekorisnoj reformi”, najviše iz razloga finansiranja i otvaranja novih narodnih škola, upravo je donijet učešćem i blagoslovom mitropolita Ilariona – prim].

Jasno je da nijesu sve crkvene pare sada iše na obnavljanje u ratu srušenih crkava i manastira. Te nove okolnosti pokvarile su lične odnose monarha i mitropolita. 

Ilarion Roganović nastavlja da se ponaša nezavisno, ignorišući više činovnike zemlje; nije prezao da se svrsta u one Crnogorce, koji su, mislio je, nepravedno povrijeđeni od svjetovnih vlasti. Kao odgovor, knjaževo okruženje demonstrativno se nije obaziralo na vladiku.

Savremenici su pisali da je Ilarion postepeno gubio samopouzdanje, sve manje se bavio poslovima, te je umro vrlo rano, u svojoj 54. godini.

Ni smrt mitropolita nije omekšala knjaza Nikolu. Ilariona su sahranili ne po običaju u Cetinjskome manastiru — [napominjemo, nije postojao takav „običaj”, naprotiv, većina novijih crnogorskih mitropolita i prije Ilariona nijesu se sahranjivali u Cetinjskome manastiru, npr. vladika Danilo u Podostrogu – Maine, ili Arsenije Plamenac u Gornjem manastiru – Brčeli, Sava u Stanjevićima, Vasilije u Moskvi, Petar II na Lovćenu – prim] — već na prostom seoskom groblju [tačnije: Ilarion je sahranjen u porti Vlaške crkve na Cetinju, kao i mnogi drugi naši uglednici, ili docnije mitropolit Visarion – prim].

Na posljednji put ga je ispratila velika masa naroda, koji oplakivaše svoga zaštitnika. Po mišljenju najautoritetnijeg istraživača crnogorske istorije, Pavla A. Rovinskog, mitropolit Ilarion je posljednji vladika „nosilac starih crnogorskih predanja”.

Nakon njega, to mjesto će zauzeti starośedioci Primorja, „ljudi sasvim dostojni, no ničim ne svezani sa starinom crnogorskih prošlih vremena, i po tome više predisponirani za sve reforme u duhu stupanja Crne Gore na novi put u crkvenim odnosima”…

Prema tome, možemo prilično tačno datirati preokret u politici knjaza Nikole u odnosima prema Pravoslavnoj crkvi. Početkom 80-ih godina 19. vijeka, CRNOGORSKA CRKVA se povratila u sastavni dio državnoga aparata Knjaževine, a sveštenici u državne službenike. Knjaz Nikola riješio je jednim potezom dva zadatka: popunio je malobrojne i većinom bez diploma redove crnogorske administracije; i eliminisao je u ličnosti mitropolita mogućeg konkurenta u političkome rukovođenju.

Od sredine 80-ih 19. vijeka CRNOGORSKU CRKVU predvodi Mitrofan Ban [autorka hronološki, ni na ovome mjestu ni u svojoj studiji uopšte, ne pominje da je 1882-1884, prije Mitrofana, a po upkojenju Ilariona Roganovića, predstojatelj Crkve mitropolit Visarion Ljubiša – prim].

Njemu je [Mitrofanu] pripalo da u punoj mjeri ośeća pritisak i proizvoljnost Dvora. Finansiranje Crkve je veoma oskudno, a miješanje činovnika bez presedana. Čak i promjena krova u jednoj od najstarijih hramova Uspenja Bogorodice sveštenici nijesu mogli da naprave bez miješanja svjetovne vlasti i sučeljavanja s njom.

P. A. Rovinski opisivao je slučaj vansudske odmazde lokalnih činovnika nad sveštenicima iz razloga lične nesklonosti i bio je ogorčen što su krivci ostali nekažnjeni. Ovi okršaji nijesu bili nesrećni nesporazumi; odražavali su politiku Knjaževine, usmjerenu na ustanovljenje pune kontrole države nad Crkvom…

U to vrijeme, država nije smatrala nužnim da preuzme socijalno osiguranje sveštenoslužiteljâ. Za one koji bi umrli u starosti u sveštenstvu, njihove udovice i siročad očekivala je skromna penzija, koju je isplaćivao fond obrazovan od dobrovoljnih priloga ili odbitaka sâmih djelatnika Crkve [ipak, 8. aprila 1901, ukazom knjaza Nikole, stupio je na snagu državni Zakon o fondu za izdržavanje iznemoglih sveštenika i đakona Pravoslavne crkve i njihovih udovica i đece – prim].

Zakonski, novi položaj Pravoslavne crkve je oformljen u 1904. godini s usvajanjem Ustava pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori. Neusmnjivo, to iz razloga jer je priznatoj i brzo ustrojavajućoj državi bio potrebit zakon koji opredjeljuju pravni status sveštenstva. Taj je zakon jednako tako bio nužan Pravoslavnoj crkvi, koja bi u njemu mogla iskati zaštitu od prećeranog miješanja svjetovne u poslove duhovne vlasti.

Međutim, razgraničenje ovlašćenja Crkve i države u Ustavu, bilo je na polzu ove posljednje. Glavna obaveza sveštenika postaje sâma po sebi vaspitanje parohijana „podaničkoj vjernosti Gospodaru i poslušnosti zakonitoj vlasti”.

Ustav tako mnogoslovno i detaljno navodi obaveze crkvenih lica, da ne ostavlja nikakve sumnje u njihov status. S tačke gledišta zakona — oni su činovnici u državnoj službi. Iz tog razloga, Državni savjet i sâm Knjaz učvrstili su pravo pune kontrole nad crkvenim budžetom, a za bilo koje pitanje, makar najneznatnije, na djelatnicima Crkve je ostalo da se saglase s Ministarstvom prosvjete i crkvenih djela.

U svakoj eparhiji propisano je da se ustroji savjet prezviterâ (protojerejâ) ili – konsistorija, u sastavu: trojica stalnih i dvojica počasnih članova, sekretar i pisar. Kandidata za člana konsistorije morao je po dužnosti da bira mjesni arhijerej, a potvrđivao ga je knjaz. Liše sopstvenih crkvenih poslova, konsistoriji je u dužnost stavljeno da se bavi cenzurom religioznih izdanja, borbom sa sujevjerjem u narodu, nadgledanjem nad hrišćanskim moralom, opismenjavanjem đece tamo đe nije bilo škola, sazdanjem biblioteka, etc.

Čl. 38 Ustava pravoslavnih konsistorija obavezivao je da se vodi specijalna knjiga, radi unošenja podataka o ispovijedanju parohijana. Po mišljenju P. A. Rovinskog, kroz sve inovacije provijava duh nepovjerenja prema sveštenstvu.

[U pasusima koji slijede, V. B. Hlebnikova iznosi markantno netačne podatke i posljedično isto takve zaključke, jer ne pominje, ili ne zna, da je, takođe 1904, jednovremeno sa Ustavom pravoslavnih konsistorija, stupio na snagu zasebni zakonski akt, Ustav Svetoga Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori, koji je, pozivom na crkveno-kanonsko pravo, vrlo sadržajno opisao ingerencije Sinoda i mitropolita-poglavara Crnogorske pravoslavne crkve – prim.]

Ustav postojano imenuje Sv. Sinod, kojeg nije bilo — formalno je sazdan 1906. godine [međutim, Sv. Sinod – Duhovni savjet, ustrojen je 1. januara 1904. godine, u sastavu: mitropolit Mitrofan, arhimandrit Petronije Raičević, arhimandrit Mihail Dožić, iguman Prokopije Vračar, protođakon Filip Radičević, protojerej Aksentije Bojović, protojerej Pavle Petrović].

Nikakvih tragova realnoga postojanja ni u arhivu, ni u društveno-političkoj literaturi iz tog vremena nije ostalo. O pravnome status i ovlašćenjima Mitropolita — poglavara PRAVOSLAVNE CRNOGORSKE CRKVE — u pomenutome aktu se ništa ne govori [ali, suprotno tvrdnji Hlebnikove, Ustavom Sv. Sinoda upravo sve to je detaljno normirano: sastav Sv. Sinoda, čl. 10-14; Djelokrug Sv. Sinoda, čl, 15-22; Rješavanje djela u Sv. Sinodu, čl. 23-28; a za Mitropolita u čl. 15 st. 2 precizira se da ima ingerencije i „sinodskog predśednika i poglavice AVTOKEFALNE CRNOGORSKE CRKVE” – prim].

Na prvi pogled to je neobjašnjivo; uostalom, duhovna vlast mitopolitâ i njihova organizaciona djelatnost imala je stoljetne tradicije i demonstrirala je svoju neophodnost i održivost i u svjetovnoj Knjaževini. Ovakav odnos zakonodavca spram višeg duhovnog čina u priličnoj relaciji je na djelu odražavao generalni smjer politike države u odnosu na pravoslavlje. Monarhija je nastavila da u mitropolitima vidi konkurente; shvatala je da apsolutno potčinjavanje vladike volji knjaza nije dostigla i pribjegla je tišini i ignorisanju realno djejstvujućeg instituta duhovne vlasti.

Logično je pretpostaviti, da je i utvrđivanje Sv. Sinoda bio pokušaj da se sazda alternativa vlasti rukovodeće institucije mitropolita. Istina, u svjetovnoj vlasti nedostajalo je vremena i želje da to svoje poduzeće dovede do kraja…

Antena M

Podijeli:

Related posts

Leave a Comment