piše: Radmila Tomović
Iako mislim da je humor najbolji lijek za svaku duševnu ranu uzdržaću se, ovog puta, i od šale i od ironije.
Jer im nije mjesto u osvrtu na obilježavanje jedne tragedije iz naše prošlosti. Nijesu prikladan alat da se istakne kontinuitet perfidne, dakle smišljene zloupotrebe jednog strašnog događaja u svrhu širenja vjerske i nacionalne mržnje, zarad političke koristi i velikodržavnih projekata.
Podsjetiću, mada mislim da svi već znamo, ili naivno mislim da bi trebalo da znamo: 28. jula 1944. godine pripadnici SS divizije “Princ Eugen”, brdske SS divizije “Skenderbeg”, brojnih jedinica muslimanske fašističke milicije, albanske kvislinške vojske i uz sasluživanje četnika iz Crne Gore i Sandžaka, izveli su u partizanskom selu Velika, ispod Čakora, posebno pripremanu operaciju. U roku od samo dva sata zvjerski su pobili skoro 500 nevinih civila.
Za ta dva sata zbrisane su čitave porodice. Ubijeni su i mučeni svi koji su se našli na putu zlu – djeca, žene i starci. Sa istom surovošću, bez milosti i bez izuzetka. Nepovratno je izmijenjeno lice ovog mjesta i sudbina njenih stanovnika. Gubici su bili nemjerljivi i nenadoknadivi, preživjelima je utisnut trajni pečat stradanja, a potomcima ostavljena teška trauma.
Za ovaj zločin niko nije odgovarao, a prilika da se to uradi nepovratno je propuštena. O pokolju u Velici dugo se ćutalo. Jugoslovenska država i njena istoriografija ovoj tragediji nijesu posvetili potrebnu pažnju. Jednako je nastavila i država Crna Gora i crnogorska istoriografija. Na taj način ostavljen je prazan prostor za brojne manipulacije, poluistine i zloupotrebu žrtava u dnevno-političke svrhe.
U tom praznom prostoru nekažnjenog i neispričanog zločina svoje mjesto odmah je našla Crkva.
Činjenicu da su u zločinu nad pravoslavnim stanovništvom učestvovale i jedinice fašističke milicije iz Gusinja i Plava, pripadnici albanske kvislinške vojske, balisti sa Kosova – određeni ideološko-politički krugovi bliski Crkvi Srbije neskriveno i opasno potencirali su s ciljem pripisivanja kolektivne krivice pripadnicima nepravoslavnog stanovništva koje je geografski blisko Čakoru i Velici. U toj interpretaciji ide se tako daleko da je skoro potpuno relativizovana uloga nacističke divizije “Princ Eugen” i njihovih bliskih saradnika- četnika.
Svjedočimo već dugo, Crkva je prigrabila ulogu “glavne institucije” zadužene za obilježavanje godišnjice pokolja u Velici. Svakog 28. jula njeni predstavnici, opskurni emisari jedne naopake ideologije, takozvane diplomate i političari -nacionalni radnici, razni guslari, “narodni” pjesnici i zavičajni književnici, utrkuju se da budu viđeni kod veličke crkve gdje će se pokloniti sjenima žrtava strašnog pokolja. Kad se skupi takva družina, ima li mjesta čuđenju zbog necivilizovanog, primitivnog objavljivanja video zapisa i fotografija na društvenim mrežama!? Uz obavezno nepristojno patetične pisane zadatke o “stradanju srpskog naroda”. Svakog pristojnog čovjeka, koga je tamo dovelo iskreno saosjećanje, takvo ponašanje zasigurno vrijeđa. “Prava patnja je tiha”. Tragedija Veličana nije zaslužila da postane sredstvo šovinističke manipulacije i kvasac nove mržnje.
U svojoj aroganciji, opijeni uspjehom litija, smjenom vlasti, uspješnim otimanjem naših manastira i crkava, crkveni kler više se i ne trudi da sakrije svoj glavni motiv. Istovremeno, drsko i bez zazora, otvoreno potcjenjuje intelekt i emocije onih koji sa pokoljem u Velici imaju najdublju ličnu vezu i koje nepodnošljivo vrijeđa sramotno manipulisanje tragičnom sudbinom članova njihovih porodica.
A, ni onima koje sa zločinom u Velici ne vezuje to što su unuci ili praunuci nekoga od ubijenih, ako su ljudi, ako su vjernici uistinu, a ne samo po krstovima u retrovizoru automobila, ne treba mnogo pameti i analitičkog promišljanja da bi donijeli valjan zaključak zašto se Crkva toliko uključila u eksploataciju stradanja stanovnika sela Velika. Koja to boljka muči Crkvu?
Evo, odgovor je jasan kao dan. Sve to ima svoj kontinuitet i svoju (ne)skrivenu pozadinu. Prilažem citat iz Govora Joanikija Mićovića, mitropolita crnogorsko-primorskog, tadašnjeg episkopa budimljansko-nikšićkog, na otvaranju okruglog stola „70 godina od fašističkog genocida u Velici 28. jula 1944“, održanog 27. jula 2014. godine, upravo u Velici. I ovog 28. jula besjeda je objavljena na zvaničnom sajtu MPC, povodom godišnjice pokolja u Velici.
“Uz to, u pojedinim spiskovima veličkih i polimskih žrtava fašističko-balističko-vulnetarskog terora njihov nacionalni identitet definisan je odrednicom Crnogorac-Crnogorka, što ne može biti prihvatljivo jer je crnogorska nacionalnost uspostavljena odlukom komunističkih vlasti tek po završetku rata, a do tada svi pravoslavni u Crnoj Gori, pa i u dolini Lima, u zvaničnim knjigama upisivani su kao Srbi i nikome to nije smetalo. Ukoliko se oni koji su rođeni i postradali kao pravoslavni Srbi naknadno drugačije imenuju u nacionalnom smislu, to predstavlja grubu povredu identiteta, a u ovom slučaju – još jedno ogrešenje prema nevinim žrtvama.”
Je li ova bolesna mržnja Joanikijeva prema imenu crnogorskom ta boljka koja muči cijelu Crkvu? Rekla bih da jeste.
A, pitaću gospodina Mićovića (pitanje je, naravno, samo retoričko): Je li sramotna, gospodine Mićoviću, činjenica da ste u diptih svetih Crkve Srbije unijeli ravnopravno nevine žrtve iz Velike i zločince popa Macu i popa Šiljka? Može li to, vladiko? Može li pop Maca, zločinac koji je macom ubijao nevine ljude, da bude u istoj ravni sa Milicom koja je imala šest mjeseci kada je ubijena u Velici? Kakva je ta vaša pravda, gospodine Mićoviću? Ne pozivajte se na Boga! Jer to što vi radite, Bog ne može opravdati, sigurna sam. Oteli ste Crnogorcima crkve i manastire. Otimate nam istoriju, kolektivno i porodično sjećanje… Sada hoćete da veličkim žrtvama otmete ono što ni Šmithuber nije! Uzeo im je živote, ali im nije dirao nacionalno ime. Hoćete li da, skrnaveći njihovu žrtvu šovinizmom, i nama otmete dušu? E, ja vam to ne dam. Da parafraziram legendarnog generala Jova Kapičića, jer znam koliko vas nervira: ne dam, pa da ćete crć’!
Antena M
