Pred obilježavanje godišnjice akcije ‘Oluja’ nekadašnji čelnik vojno-obavještajne agencije Hrvatske, Markica Rebić progovorio je o operacija, među njima i o borbama u Bosanskoj Krajini.
piše: Branimir Bradarić
U vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj Markica Rebić bio je jedan od osnivača Sigurnosno-informativne službe (SIS) i Hrvatske izvještajne službe (HIS) te samim tim čovjek koji je upoznat sa mnogo toga o čemu se niti danas dovoljno ili uopće ništa ne zna. Bio je i čovjek koji je bio usko povezan sa prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. U isto vrijeme mnogi ga godinama gledaju kao čovjeka koji je, pozivajući se na zakone, kršio ljudska prava građana, prisluškivao novinare…
U intervjuima za Jutarnji list i RTL Televiziju, što su prvi njegovi javni istupi poslije niza godina, Rebić je progovorio o svojim odnosima s ostalim političkim čelnicima države, optužbama na njegov račun, podmetanjima, provali u Hrvatski helsinški odbor, skrivanju optuženih za ratne zločine, ljudima koji su po njemu radili protiv Hrvatske i Tuđmana, ali i o Domovinskom ratu i Vojno-redarstvenoj akciji „Oluja“. Sve to u javnost je izašlo nekoliko dana prije obilježavanja godišnjice „Oluje“ i Dana pobjede koji i dalje izazivaju niz reakcija.
Uloga SAD-a
Prema riječima Rebića, Hrvatska nikada od međunarodne zajednice nije dobila zeleno svjetlo za „Oluju“, niti postoji ijedan službeni dokument u kojem je napisano da je netko Hrvatskoj odobrio vojno rješenje. Kazao je i kako je prije „Oluje“ vojni izaslanik iz američkog Veleposlanstva u Zagrebu došao kod njega u ured i rekao mu: ako se Hrvatska odluči za vojno rješenje situacije u samoproglašenoj SAO Krajini i ako to napravi u roku od 10 dana, a sve bude prema Ženevskoj konvenciji, SAD će spriječiti prijatelje u Kontaktnoj skupini da se Hrvatska vrati na početnu poziciju.
Govoreći dalje kazao je kako su u to vrijeme Englezi i Francuzi htjeli podržati Srbe da osvoje Bihać i naprave isti masakr kao u Srebrenici te proglase kraj rata, kao i da bi to bila jedna pregovaračka pozicija koja bi im odgovarala. Prema njegovim riječima, na međunarodnoj konferenciji, koja bi se tada održala, Hrvatska bi postala dio neke nove Jugoslavije u kojoj bi postojala mala-velika Srbija. Tvrdi i kako bi se Amerikanci složili s time. Dogodila se „Oluja“, a kako je Rebić rekao – Amerikanci nisu Hrvatsku vratili na početne pozicije, ali su Hrvatsku vojsku zaustavili pred Banjom Lukom.
Operacija ‘Radio Prijedor’
Govoreći o radu svoje službe tijekom rata i „Oluje“, Rebić je rekao kako postoji niz stvari o kojima bi Amerikanci snimali filmove i hvalili se, a da on to ne smije. Ukazao je i na slučaj sa tadašnjim Radio Prijedorom rekavši kako su njegovi ljudi signal toga radija iz Republike Srpske doveli na Sljeme i reemitirali pokrivši njihov signal. Na taj način su slušatelji toga radija mjesec dana slušali program SIS-a. To se događalo pred „Oluju“, a kada je počela vojna akcija SIS se ubacivao u radijski program vijesti. Pojasnio je kako bi zaposleni na „pravom“ Radio Prijedoru pročitali jednu svoju vijest da bi onda njegovi ljudi ubacili svoju te da je tako nastala drama.
„I čime je to rezultiralo? U ‘Oluji’ proboj kod Petrinje nije uspio i general Basarac je smijenjen te je doveden general Stipetić. Doveden je danas, a sutra mu se predao Bulat i Banijski korpus. Kad se postavilo pitanje kako je to napravio, odgovor je bio da je pregrupirao snage. Nikakve zasluge Stipetić za to nema, nego Radio Prijedor. Njima je bio uništen repetitor na Ćelavcu i sve komunikacije s Kninom, a mi smo na Radio Prijedoru objavili da je u Knin sletio helikopter Gazela i da je Milan Martić pobjegao s oružanom pratnjom. Bulat je jednostavno zaključio: ovaj je pobjegao, sa zapada me tiska general Crnjac, s jugozapada Norac, ovdje Stipetić – dakle, nemam kamo. Bolje mi je sačuvati ljude. I tako je došlo do te predaje“, rekao je Rebić za Jutarnji list.
Progovorio je i o operaciji zavaravanja „Manjinjorgo“ rekavši kako u vrijeme pregovora u Daytonu Alija Izetbegović nije želio pristati na varijantu da Srbi imaju 51 posto teritorija Bosne i Hercegovine te da su onda Amerikanci vršili pritisak na Tuđmana da za Izetbegovića osvoji Prijedor. Prema njegovim riječima Franjo Tuđman i Gojko Šušak su kimnuli glavom, ali su bili protiv toga te da mu je tada Šušak rekao da nešto napravi.
„Napravio sam lažnu operaciju pripreme napada na istočnu Slavoniju, koja je Tuđmanu u Daytonu priskrbila auru da misli ozbiljno i da je krenuo te da se mora prihvatiti njegov uvjet da u sklopu Dejtonskog sporazuma mora biti i mirna reintegracija istočne Hrvatske. Uputio sam kolonu raketa prema istoku i to je snimio AP te je objavljeno u svjetskim medijima. Onda smo željeznicom uputili tenkovsku brigadu prema Slavoniji. Potom smo napravili lažne dokumente i varku da UNPROFOR u Bruxelles šalje informacije kako prema Slavoniji idu rakete. A zapravo smo mi to slali. I varka je uspjela“, rekao je Rebić.
Prazni prostori
Sve to što je Rebić rekao naišlo je na brojne komentare, pa i otvoreno zgražanje nekih ljudi koje je prozvao. Govoreći o intervjuima politički analitičar Davor Gjenero rekao je kako ih nije posebno pratio jer ne želi davati značaj i prostor osobi kao što je Markica Rebić koji je godinama kršio ljudska prava građana.
„'Oluja’ je vojna akcija kojom je oslobođen dobar dio teritorije Republike Hrvatske koji je nekoliko godina bio okupiran. Mislim kako je u vrijeme ‘Oluje’ svakako bilo mrtvih i ranjenih, jer to ide sa svakim ratom, ali i da su se brojni zločini dogodili poslije završetka Vojno-redarstvene akcije. Rezultat ‘Oluje’ i danas, 28 godina poslije, jeste takav da postoje dvije istine, ona hrvatska i ona srpska, da su počinjeni neki zločini od kojih mnogi nisu istraženi i procesuirani, kao i da je nekada okupirano područje danas najvećim dijelom prazno. Isto tako jedna od istina je i da je Hrvatska vojska zaustavljena pred Banjom Lukom“, rekao je Gjenero.
Govoreći o posljedicama „Oluje“, kaže i kako su u to vrijeme postojale dvije politike, ona jedna koja je provodila akciju, ali i da su na terenu bili i oni koji su sustavno i kroz razne administrativne odredbe otežavali povratak Srba koji su pobjegli s „Olujom“. Prema njegovim riječima, to je bila pogreška jer na tim prostorima mogu živjeti samo ti ljudi čija se djeca poslije protoka godina više nisu željela vratiti tamo. Kaže i kako s tim kreće ekonomski slom tih dijelova kao ekonomsko slabljenje Hrvatske.
Na istu temu razgovarali smo i s političkim analitičarom Žarkom Puhovskim koji je i sam bio akter nekih događanja s obzirom na njegovu tadašnju ulogu u Hrvatskom helsinškom odboru (HHO). Komentirajući riječi Markice Rebića i sve što je govorio, Puhovski kaže kako sve to jako zgodno zvuči, ali i da je Rebić primjer ljudi iz pozadine za koje se nedovoljno zna, koji je imao puno vremena i da onda sve to preuveličava kako bi na neki način izdigao sebe i svoje zasluge.
„Ne mogu vjerovati da je jedna promjena na nekoj radio stanici mogla donijeti pobjedu u ratu. Ona jeste vjerojatno utjecala i bila je važna, ali nije mogla donijeti pobjedu. Meni to izgleda kao nastavak sukoba generala proizišlih iz JNA i emigracije“, rekao je Puhovski.
Dodaje kako je u svemu tih godina uloga Markice Rebića bila važna, ali opet i drugorazredna, s obzirom na vertikalu Tuđman – Šušak te da je on zapravo radio sve ono što bi mu oni naložili. Kada je riječ o mogućem ulasku Hrvatske vojske u Banju Luku, Puhovski kaže kako o tome ne postoje dokumenti, ali i da je Hrvatska tada bila u takvoj poziciji da je mogla ući u taj grad.
„Hrvatska vojska je tada mogla ući u Banju Luku, ali je stala. Takvu odluku tada je mogao donijeti samo Franjo Tuđman i nitko više, ali nakon kakvih konsultacija i pritisaka je takvu odluku i donio to ne znam“, istakao je Puhovski.
Tihe sankcije
Govoreći o dozvoli SAD-a da Hrvatska započne „Oluju“, Puhovski kaže kako se to često spominje, ali i da to posebno ističe srpska strana promovirajući tezu kako to Hrvatska ne bi mogla sama napraviti nego tek uz pomoć Amerikanaca i s udruženim snagama. Sklon je vjerovati u podršku SAD, ali i da ne vjeruje da su se Amerikanci direktno uključili u provedbu „Oluje“.
„Već 20 godina govorim kako je ‘Oluja’ zapravo bila sporazumno srpsko-hrvatsko etničko čišćenje. Možda o tome nema dokumenata, niti ima dokaza o nekim njihovim direktnim sastancima, ali Franji Tuđmanu je odgovaralo da se značajno smanji broj Srba u Hrvatskoj. O tome govori i činjenica da je Vlada Ivice Račana, poslije popisa stanovništva 2001. godine, čekala dvije godine da se objave rezultati popisa radi velikog pada broja Srba u Hrvatskoj. Za tri puta se broj Srba u Hrvatskoj smanjio u 10 godina što ne može biti prirodni odljev. U isto vrijeme Slobodanu Miloševiću je odgovaralo da u Srbiju dođe što veći broj izbjeglica iz Hrvatske kako bi diskreditirao Republiku Hrvatsku. Bio je plan i određeni broj izbjeglih Srba iz Hrvatske prebaciti na Kosovo kako bi se tamo promijenio omjer stanovništva“, rekao je Puhovski.
I on kaže kako su jedna od posljedica „Oluje“ prazni prostori koje su nekada naseljavali Srbi. Kaže i kako su mnogi od hrvatskih Srba otišli uz pritiske jer su se ljudi bojali, bilo je puno propagande i slično.
„Poslije ‘Oluje’ naknadno su se potvrdili razlozi za bijeg Srba jer je u kolovozu 1995. godine stotine Srba, koji su ostali, ubijeno. HHO je o tome javno govorio odmah, 8. ili 9. kolovoza 1995. godine. Zbog svega toga što se događalo Hrvatska je kasnila za ostalim državama koje su ulazile u EU. Nije to bilo radi rata nego radi otvorenih ili indirektnih sankcija. Na žalost, i danas, gotovo 30 godina od ‘Oluje’ i završetka rata u Hrvatskoj, imamo puno nestalih i neprocesuiranih ratnih zločina sa svih strana“, zaključio je Puhovski.
AJB
