Radovan Radonjić – Pobjeda 24.05.2020
Sadašnja pozicija građana Crne Gore u političkom i etičkom smislu mnogo je poraznija od one njihovih predaka 1918. godine, kazao je u intervjuu Pobjedi akademik Radovan Radonjić.
“Preci su ipak bili izloženi vojničkom teroru i donekle ispunjeni nadom u realizaciju savezničkih obećanja da će zemlji biti vraćena silom i nepravdom joj oduzeta državnost, dok kod potomaka vlada beznađe kakvo jedino može da donese moć duhovnih otaca iz filijale strane crkve, koja u Crnoj Gori čak nije ni registrovana, da odlučuju kad će i kako ovu blokirati, a kad joj “puštanjem krvi” vratiti bar neko pravo da jedva diše”, ocijenio je Radonjić.
On je uvjeren da recidivi prošlosti i dalje bitno opterećuju, pa i određuju našu sadašnjost, a kako izgleda i budućnost.
Kada pominjete budućnost, hoće li nesporno dobri rezultati u borbi protiv pandemije uticati da se, možda, drugačije postavimo prema prioritetima, državi, razvoju društva…?
RADONJIĆ: Vijeme pandemije sam doživio kao podvig onih koji su vodili kampanju protiv te opake zaraze, zbog čega zaslužuju sve pohvale, ali i kao težak udes, koji je odnio živote jednog broja građana, prekinuo zemlju u zamahu da bez velikih novih teškoća i iskušenja nastavi trend privrednog rasta i razvoja. Vrijeme pandemije vidim kao priliku da građani Crne Gore, na temelju pozitivnog iskustva stečenog ovom prilikom, okrenu novu stranicu u knjizi vlastitog života i od svaštare, kakva je u mnogom pogledu danas, naprave jasnu, ambicioznu i odgovornu agendu razvoja zemlje, optimalno usklađenu sa njenim realnim potencijalima;
U ovoj situaciji se ne smije podleći euforiji zbog impresivnog antivirus učinka i dozvoliti da ostane neprimijećeno da je on ostvaren dobrim dijelom zahvaljujući srećnim okolnostima. Crnogorska vlast je prvi put u posljednjih trideset godina, nakon kratke i efikasne konsultacije sa onima koji to znaju, učinila ono što je njen posao – utvrdila kurs plovidbe državnog broda i uzevši čvrsto u ruke njegovo kormilo prepustila posadi da u živom kontaktu s njom nesmetano odradi svoj dio posla. Tu posadu su činile dvije stvarno profesionalne strukture crnogorskog društva – zdravstvo i policija – koje i u redovnim okolnostima moraju da besprijekorno funkcionišu da bi država opstojala, a one zaradile svoj hljeb sa sedam kora.
Ostala mi je u sjećanju i izjava na Javnom servisu jedne od vodećih i veoma zaslužnih ličnosti u borbi protiv kovida-19: “Crna Gora može da uspješno uradi sve u čemu se njena Vlada angažuje u dovoljnoj mjeri i na pravi način”.
Kako u tom kontekstu komentarišete, na primjer, ćutanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, koja se nije oglasila, niti najavila bilo kakvu strategiju kojom bi pomogla saniranje aktuelne situacije, odnosno posljedica koje nosi pandemija kovid-19?
RADONJIIĆ: Prvo. Aktuelna Vlada Crne Gore je na početku svog mandata proglasila CANU za oficijelnog crnogorskog mislioca i preuzela obavezu da će raditi po onome, ili ono, što taj neupitni “kolektivni mozak” (s)misli. Tamo je (s)mišljen i (u)rađen Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika, koji je veoma brzo povučen iz prodaje, mada je bio proglašen za djelo koje valja više nego sve što je prije njega stvoreno u duhovnoj kulturi od nastanka ove države.
Slično su prošli i projekti stigli iz “Hrama mudrosti” o mogućim varijantama budućeg društvenog uređenja Crne Gore. Nijedan od njih nije imao logičku potku, niti je korespondirao s istorijskim nasljeđem i realnom potrebom Crne Gore. To daje osnova za pretpostavku da Vlada ovoga puta od CANU ništa nije tražila, uvjerna da ionako ne bi dobila ništa. Da je CANU to što joj naslov sugeriše – u smislu naučna ustanova koja makar i malo poštuje svoju državu, umjesto grupe sinekurista koji s njenih leđa uživaja debele apanaže – kazali bi prije neki dan jednom od jemaca svoje tako ugodne pozicije da u rasplitanju crnogorskog crkvenog čvora nije potrebno nikakvo formiranje “crkve nacionalnih Crnogoraca”.
Ovo ne zato što nacionalni Crnogorci nemaju pravo na svoju crkvu, već zato što su oni tu crkvu obnovili prije skoro tri decenije i to kao najautokefalniju što biti može, tako da nikakvo angažovanje crnogorske diplomatije na pribavljanju njenog međunarodnog priznanja i autokefalije nije potrebno. To što CANU i država neće za to da znaju – njihova je stvar. Ali je i naša stvar da o tome više ne ćutimo. Jer, i mi trpimo puno toga lošeg i ružnog iz repertoara čisto idiotskih “pošalica” tobožnjih “kanonista” na račun crnogorskog mitropolita i “njegove sekte”. Jer da je u Crnoj Gori bilo pameti tamo gdje je, kako izgleda, ni danas nema, ne bi se ljuljala onako kako se poglavar neregistrovane filijale strane crkve u njoj nagne.
Jedan stranački prvak i poslanik u Skupštini Crne Gore je ovih dana pokazao da ćutanje u Crnoj Gori može biti rječitije od bilo koje rezolucije, izjave ili zakletve u odanost zakonima, ravnopravnosti ljudi i njihovoj slobodi. To su akademici odavno znali i isprobali mnogo prije njega.
CANU, u vrijeme pandemije kovid-19 nije bila sasvim bez glasa. Naprotiv, jedan njen član se glasnuo ispred novosagrađene krstionice SPC na Prevlaci i javno, jasno i veoma uvjereno poručio da je upravo na tom mjestu Sava Nemanjić postavio temelje svekolikoj crnogorkoj kulturi. Da je to bila obznana Crnoj Gori da joj je i u pandemiji za vratom crna ruka čiji je ubitačni stisak na kraju svakako čeka, suvišna je svaka priča. Zato valjda nije bilo reakcije ni od strane njegove CANU, ni od strane njenog sponzora, ni od bilo koga drugog u slobodnoj nam, suverenoj i demokratskoj državi.
A, crnogorska inteligencija van CANU, gdje je ona i zašto ćuti o tome i o svemu drugome?
RADONJIĆ: Svi crnogorski intelektualci su tamo gdje treba i gdje jedino mogu da budu. Da ovo malo pojasnim. Prema nekim naučnim izvorima, inteligencija se, kao naziv za jedan pomalo specifičan društveni sloj prvi put javlja sredinom XIX stoljeća, u Rusiji, u kojoj se tim imenom nazivaju tamošnji “nihilisti”, mladi školovani ljudi, opoziciono nastrojeni prema vlasti. Kao pojam u psihologiji (lat. intelligentia) pominje se znatno ranije i upotrebljava za lica koja posjeduju “sposobnost otkrivanja zakonitosti odnosa među činjenicama”, odnosno za lica u djelatnostima koje traže inventivnost, znanje, kritičnost i sposobnost racionalnog i svrsishodnog korišćenja stečenog učenjem i iskustvom. Kod nas je, međutim, uobičajeno da se svako sa fakultetskom diplomom, ponekad i ponegdje i atestom nižeg ranga, naziva intelektualcem.
No, da li svi ispunjavaju kriterijume za to zvanje? Koje god istraživanje uradili da dobijete odgovor na to pitanje, on će uvijek biti isti: “Veoma malo njih”. Takvi, po pravilu, svakako ne bez razloga, misle da su znanjem i stvaralačkim dometima znatno iznad politike i političkog. Da nevolja bude veća, političari im se, kao što su to vazda radili, i sada obraćaju ne da bi nešto dobro i pametno od njih čuli, već da bi pred javnošću sebe predstavili kao ljude demokratski nastrojene i spremne da samo u dogovoru sa onima koji znaju i mogu da pomognu donose odluke. Tu je, naravno, i stara navika moćnih da intelektualce imaju “pri ruci” da bi im, za svaki slučaj, saopštili što i kako treba da misle i govore. Moćni se intelektualcima veoma često okreću i s ciljem da bi njihovu naklonost kupili podmićivanjem (“dodacima” poput akademijskog ili drugim sinekurama), odnosno da bi ćutali o njihovim neprimjerenim i nezakonitim radnjama.
Da li je moguće da naučne institucije nijesu prepoznale mnoge opasnosti sa kojima će se Crna Gora poslije pandemije sresti na različitim poljima razvoja, od političkog i ekonomskog do duhovnog?
RADONJIĆ: Privatnih naučnih institucija u zemlji nema, a i da ima tamo dominira pamet i interes njihovih vlasnika. Van toga sve je pod kontrolom korupcionaških stranačkih hobotnica koje po svojim kriterijumima, ili saobrazno nalozima njihovih stranih sponzora, određuju ko, kada i što smije da vidi, kaže i uradi. Njima je takva funkcija utoliko lagodnija što smo društvo bez srednjih slojeva, sa relativno velikim brojem visokoškolovanih arivista koji nemaju što da pokažu bilo kome osim pukih diploma, nerijetko problematično stečenih.
A onda, što može da sagleda, i koga i čime da uvjeri u nešto što je dobro za Crnu Goru osoba koja, na primjer, nije u stanju da osjeti njeno bilo ili je doživi i prihvati kao svoju državu? Tu je, konačno, i rezrevni ešalon “intelektalnih” arivista uvijek spremnih da, ne pitajući za cijenu (ličnu i društvenu), pokriju funkcionerska i druga radna mjesta u svim, pa i naučnim, institucijama. Ispod debele skrame njihovog dembelisanja, spletkarenja i (uglavnom kladioničarske) dokolice dešava se ono isto što i ispod žabokrečine u barama – umire ne samo kreativni nego i svaki život uopšte. Jedino što tamo sigurno opstaje jeste Berkov zakon politike, po kome ,,kad oni iz elite svaku pomisao na dostojanstvo žrtvuju ambiciji bez jasne svrhe, te se niskim sredstvima služe za niske ciljeve, i cijeli poredak postaje podlim i uniženim“.
Zašto se ćuti o istoriji, crkvi i svemu onome što dijeli crnogorsko društvo?
RADONJIĆ: Ne ćuti se toliko koliko se mnogo netačnosti i krivotvorina saopšti u svakom doticanju tih tema. Nekompetentni autori i njihovi još nekompetentniji sponzori, koji čak ni elementarno ne poznaju nacionalnu istoriju, istoriju i teoriju države i prava, istoriju religija i sadržaje njihovih svetih knjiga i kanona, a uz to su još i nespremni da izađu iz već odavno farsičnih šančeva dvorske istoriografije i tupavog mita o crnogorskoj teokratiji, ni subjektivno ni objektivno ne mogu da urade ništa više od onoga što s punim pravom nazvaste ćutanjem i podjelama crnogorskog društva.
Povodom toga ste prije godinu ili dvije, u Pobjedi objavili autorski tekst pod naslovom: “Bolje je kad ne pišu”. Znači li ovo što ste rekli da nijeste promijenili mišljenje?
RADONJIĆ: Ne. Sada o tome mislim još gore nego u vrijeme kad sam pisao pomenuti tekst!
Na osnovu čega ste postali strožiji, tj. što vam u tom pisanju toliko smeta?
RADONJIĆ: Nije prilika za potpuniji odgovor na Vaše pitanje. Stoga ću navesti samo jedan primjer.
U Pobjedi od 4. maja objavljen je tekst, čiji je (potpisani) autor visoki funkcioner vladajuće partije u kome se s razlogom osuđuje nedopustivo pisanje nekog stranog istoričara povodom konstatacije predsjednika Crne Gore, gospodina Mila Đukanovića, da je Crna Gora 2006. obnovila svoju državnost. Na kraju tog teksta piše još i ovo: “Suština državnosti Kraljevine Crne Gore i politike dinastije Petrović Njegoš bile su u slobodi, toleranciji i nezavisnosti. Predsjednik Crne Gore i ostali državni zvaničnici s pravom koriste tezu o obnovljenoj državnosti i nezavisnosti, jer je 2006. godine ostvarena posljednja politička ideja kralja Nikole I Petrovića Njegoša iz 1918. godine – obnova nezavisne Crne Gore”.
Vojnički logor… Ruska igračka… Srpstvo Petrovića… Moderna Crna Gora… Svetorodna dinastija… Opštecrnogorski zbor… Ćošak Dušanovog carstva… Njegoš i Dušanovo carstvo…
Navedeni sadržaj donekle sintetizuje i miri pogađanja autora sa iste adrese o pitanju koji je Petrović-Njegoš “preveo” Crnu Goru iz mračnog Srednjeg vijeka u svijetlo i moderno Novo doba, iskazanu u vrijeme proslave desetogodišnjice obnovljene crnogorske državnosti. Da podsjetimo, riječ je o stanovištima:
(1) “Prije nego što je knjaz Danilo došao na vlast, Crna Gora je imala državni program i državnu ideologiju. Državni program sadržao je ono što Crna Gora kao politička tvorevina treba da čini i čemu treba da teži, a državna ideologija je tim činjenjima i težnjama davala utemeljenje. Prema tom državnom programu, Crna Gora je trebalo da bude vojnički logor, sve dok ne dođe do opšteg ustanka protiv Osmanskog carstva, a onda bi, nakon njegovog istjerivanja sa Balkana, postala dio obnovljenog Dušanovog carstva. Njegoš je vjerovao da balkansku istoriju čine ciklusi smjenjivanja carstava, i da Crna Gora, koja je, kako kaže, samo ćošak od razvalina Dušanove carevine, ne može postojati izvan tog poretka. Čitava Njegoševa ideologija podupirala je ovo političko vjerovanje. Danilovim dolaskom na čelo Crne Gore, gurnuta je u stranu i ova ideologija i državni program koji je ona podupirala”.
(2) “Utemeljitelj moderne države Crne Gore bio je kralj Nikola I Petrović-Njegoš”.
(3) “Petar Drugi Petrović-Njegoš bio je na prijestolu Crne Gore u vrijeme plemenske podijeljenosti, siromaštva, nerazvijenih državnih instituta. Svojim reformatorskim i vizionarskim duhom, uspio je da svoj narod izvede iz mraka Srednjeg vijeka i uspostavi temelje moderne crnogorske države”.
Pogledajmo li što nam kažu ovakve politčke poruke s vrha države, primijetićemo:
(1) Da Crna Gora, ipak, nije hiljadugodišnja država iako je prije pet godina slavila taj jubilej svog nastanka, već tvorevina odnosno djelo “svetorodne porodice” Petrović Njegoš, kako nas uči i agresivna velikosrpska propaganda.
(2) Da je “svetorodna porodica” Petrović-Njegoš vladala Crnom Gorom više od dvije stotine godina, iako to nije tačno već i zbog toga što nijedan od pet mitropolita iz te porodice nikada nije mogao biti, niti je bio na čelu crnogorske političke vlasti (tamo je, dobro se zna, bio neko drugi), ali veoma korisno za Srpsku pravoslavnu crkvu, koja s obzirom na to da su Petrović-Njegoši porijeklom Srbi uporno tvrdi da je ona stvorila Crnu Goru.
(3) Da su Petrovići-Njegoši bili “četvrta crnogorska dinastija”, što takođe nije tačno budući da, kako je već rečeno, iz njihove porodice prije knjaza Danila niko nije imao političku vlast u Crnoj Gori, odnosno da su svi crnogorski svjetovni vladari do 1918. godine, osim posljednjeg od dvojice knjaževa iz porodice Petrović-Njegoš, bili birani od strane Opšteg crnogorskog (narodnog) zbora.
(4) Da veliku prevaru predstavlja i pokušaj da se krajnje odani plaćenički angažman većine od sedam čelnika “četvrte dinastije” u korist ruskih velikosilskih interesa na Balkanu (uključujući i rad na sprečavanju učvršćivanja centralne političke i državne vlasti u Crnoj Gori), prikaže kao spasonosna formula za očuvanje crnogorske slobode i nezavisnosti.
(5) Da obnova crnogorske nezavisnosti nije bila ispunjavanje neprekinutog zavjeta predaka iz vremena prije i poslije doseljavanja Petrovića-Njegoša iz okoline Zenice u Njeguše, već posljednje želje kralja Nikole, iako je dobro poznato:
(a) da je prva i posljednja (tj. konstantna) želja te ličnosti glasila, kako sama priznaje u svojim Memoarima, da mu je “cjelokupno srpstvo oko sebe okupiti i prigrliti”;
(b) da kralj u egzil nije otišao kao odbačen od svog naroda, već tri godine prije odluke dijela tog naroda na Podgoričkoj skupštini da ga detronizira, tj. onda kada je saznao i shvatio da se ruski car i srpski predsjednik vlade, kojima je svojim neutaživim srbovanjem u funkciji vlastite fiks ideje da mu je ,,istorijska sudbina“ predodredila da zasjedne na svesrpski prijesto legitimisao isto pravo prema Crnoj Gori;
(c) da su njegov “porodični prijatelj”, ruski car Nikolaj II Aleksandrovič Romanov i predsjednik Vlade Kraljevine Srbije Nikola Pašić crnogorskog kralja otpratili na “zli put”, zajedničkom procjenom usaglašenom prilikom njihovog “tajnog sastanka” u Petrogradu, 31. janura 1914. godine, da ovaj više nije nikome potreban, da crnogorsku vojsku treba staviti pod komandu srpskog vrhovnog štaba, odnosno da Crnu Goru treba “bez talasanja” pripojiti Srbiji, budući da je funkciju “vojnog logora” završila, a da za samostalni državni život nema nijednu referencu;
(d) da je stari kralj svoju “posljednju želju”, nad kojom lamentira DPS, izrekao nakon punih pet i po decenija upornog nastojanja da Crnu Goru uporedno sa ličnim zaposijedanjem svesrpskog prijestola sjedini sa Srbijom, usljed čega ona, čak i da to stvarno bila, zvuči prilično licemjerno;
(e) da je kraljeva “posljednja” želja, koju je daleko od svoje domovine, saopštio sinu bila to kako bi, kada bi bilo moguće, najradije pošao u Ameriku da se tamo odmori
Zbog čega ovoliku pažnju poklanjate stvarima iz prošlosti?
RADONJIĆ: Zbog uvjerenja da one, ili neki njihovi recidivi, i dalje bitno opterećuju, pa i određuju našu sadašnjost, a kako izgleda i budućnost. I zbog činjenice da se ova po Crnu Goru pogubna farsa sa pogađanjem ko ju je stvorio ponovila i prije dva dana prigodom proslave 14 godina od posljednjeg obnavljanja njene nezavisnosti.
O čemu je, konkretno, riječ?
RADONJIĆ: O tome da aktuelno crnogorsko politčko rukovodstvo, uprkos setu nesumnjivih vanjskopolitičkih uspjeha i pozitivnih promjena u turizmu i nekim granama poljoprivrede, upravlja Crnom Gorom treće dekade XXI vijeka logikom iskompleksirane i zakašnjele apsolutne monarhije iz XIX vijeka, oslonjenje na “tajno” savezništvo s vrhom organizacije za koju se, bez dvoumljenja, može reći da je promoter najnazadnije političke kulture i psihološko-etičke arhitekture Novog doba. Jer, kad se sve naprijed rečeno “skonta”, nije teško uočiti:
(a) da Crna Gora rusko “pokroviteljstvo” i politiku domicilnih supostata tog aranžmana nije preživjela zahvaljujući pomoći s njihove strane, već nasuprot ovoj;
(b) da Crna Gora, lišena svoje autentične političke kulture i etičkog poretka, niti ima smisla, niti može opstati;
(c) da je aktuelno crnogorsko političko rukovodstvo, želeći da tobože vrati neki dug “četvrtoj dinastiji”, svjesno ili nesvjesno, vratilo zemlju upravo tamo gdje ju je ta “dinastija” ostavila;
(d) da je sadašnja pozicija građana Crne Gore u političkom i etičkom smislu mnogo poraznija od one njihovih predaka 1918. godine, jer su preci ipak bili izloženi vojn(ičk)om teroru i donekle ispunjeni nadom u realizaciju savezničkih obećanja da će zemlji biti vraćena silom i nepravdom joj oduzeta državnost, dok kod potomaka vlada beznađe kakvo jedino može da donese moć duhovnih otaca iz filijale strane crkve, koja u Crnoj Gori čak nije ni registrovana, da odlučuju kad će i kako ovu blokirati, a kad joj “puštanjem krvi” vratiti bar neko pravo da jedva diše.
Za građane ove zemlje, koji nju smatraju svojom domovinom je, osim toga, posebno porazno saznanje:
- da oni koji je vode, niti poznaju njenu prošlost, niti se ustežu da to javno i svečano iznesu pred oči njenog građanstva i čitavog svijeta;
- da aktuelna elita na vlasti očekuje nemoguće od Evropa i svijeta, s kojima hoće ravnopravan dijalog, a to je da ovu njenu retoriku, utemeljenu na devetnastovjekovnim mitovima i kultovima verifikuje kao zrelost za savremen prilaz evropskim asocijacijama i integracijama, radi čega se čak i prema njihovim nižim činovnicima i njihovim racionalizacijama odnose uvredljivo ponizno i snishodljivo;
- da Crnoj Gori strana, tuđim gospodarima privržena, sluganska svijest i savjest, onih u mantijama i onih postrojenih za mantijašima, hara njenim duhovnim prostorima, s dobrim izgledima da će, nastavi li se ovako do kraja sljedećeg mandata, čiji god on bio, ona gospodariti ovom zemljom.
Kraj prvog dijela intervjua
SLIJEDI DRUGI DIO intervjua… koji nije uopšte objavljen (kada mi ga je ustupio na neku vrstu čuvanja, rekao mi je Radovan razloge neobjavljivanja – ali to sada nije više bitno. Bitno je da je i ovaj dio vrlo sadražajan i analitičam i da je evo sačuvan) Napomena: Sva boldiranja, osim pitanja, su moja (radi lakšega uočavanja pojmova i definicija
Nije li to jedan od razloga što faktor “tolerancija” u filozofiji naše političke elite na vlasti ima tako visoko mjesto, budući da ga smatra jednim od tri stuba-nosača crnogoske državne politike?
U principu, tolerancija u politici uvijek ima veliko značenje. Čak toliko da Lenjin u jednoj svojoj studiji kaže da ne poštovati je, ili biti ptotiv kompromisa, u politici znači djetinjariju o kojoj ne bi trebalo ni razgovorati. U multinacionalnoj i multivjerskoj Crnoj Gori tolerancija je uslov njenog postojanja i opstanka. Kao i svuda drugo, prisutna je i zbog njene izuzetno velike kategorijalno-pojmovne upotrebljivosti za “pokrivanje” širkog spektra kojekakvih akcija i satisfakcija.
O prvoj njenoj funkciji i važnosti zna se gotovo sve što je najnužnije. Kad je u pitanju prisutnost tog principa u političkoj praksi ličnosti iz porodice Petrović-Njegoš može se govoriti o dva antipodna slučaja. Na jednoj strani postoje mnogi dokazi da je knjaz/kralj Nikola stvarno bio veoma pažljiv i tolerantan prema licima koja su pripadala drugoj i drugačijoj nacionalnoj i vjerskoj orijenaciji od njegove. Na drugoj su, pak, podaci da su dvojica sinova Toma Markova Petrovića bili nemilosrdni: stariji, prema svakome ko mu je bio nešto dužan ili nije ispunjavao napoličarske i druge finansijske obaveze prema njemu; mlađi, kako govore neki relevantni podaci, nosi na duši smaknuće više od osamdeset biranih Crnogoraca samo zato što je čuo ili pretpostavio da ne misle dobro o njegovoj politici. Petrovići su se krajnje revnosno angažovali i na pripremanju crnogorske vartolomejske noći u kojoj su likvidirali crnogorsko guvernadurstvo kao realnu prepreku vlastitim i ruskim naporima u sprječavanju konsolidacije crnogoske centralne političke i državne vlasti, odnosno svojih i ruskih planova za držanje Crne Gore u statusu “vojnog logora”.
Zašto je taj “stub” baša sada toliko interesantan?
Vjerovatno ima više razloga za to. Dva su, svakako, sasvim izvjesna.
Prvi je krucijalno važan i opravdan: bez punog uvažavanja činjenice da je ovo višenacionalno i viševjersko društvo i država i časnog uzvraćanja građana svih nacija i vjeroispovijesti za svoj ravnopravan položaj u njima, niti bi bilo ni referenduma, niti ove partijske strukture i personalne garniture na vlasti.
Drugi razlog, u kome se tolerancija javlja kao veoma zahvalno, ali ujedno i krajnje opasno kategorijajalno-pojmovno “pokriće” za širok spektar kojkakvih akcija i satisfakcija, nešto je sasvim drugo. I zbog ranijih i zbog tekućih načina njegovog ne baš jasnog korišćenja, on i te kako zaslužuje pažnju.
Kad biste se, u želji da dođete do tog objašnjenja, obratili za pomoć pojedincima ili institucijama aktuelne vlasti, što bi ste ih pitali?
Mada s velikom dozom uvjerenosti da će takvim pitanjima svi kojima budu upućena, ali i mnogi drugi, ad hoc pripisati negativnu konotaciju – pitao bih kako se osjećaju i jesu li uvjereni da sasvim ispravno postupaju, na primjer, u slučajevima:
- kad, kao poslanici u Skupštini, pognute glave i pogleda uprtog u pod,
- ćuteći
slušaju tirade najružnijih iskaza o Cetinju, koje dolaze iz opozicionih klupa, a dobro znaju, s jedne strane, da je Cetinje simbol i ponos Crne Gore i, u emocionalnoj sferi, makar i sasvim mali djeličak njihovog ličnog identiteta i, s druge, da se sjednice Skupštine direktno javno prenose upavo zato da bi građani na osnovu onoga što tamo vide i čuju mogli da se opredijele, politički i personalno, za one koji na njih ostave najpovoljniji utisak, tako da tu opravdanja za ćutanje u ime “očuvanja nedkog nivoa” i slično mogu da služe samo kao izgovor za saglasnost sa rečenim ili pokrice za strah ja javnog otrkrivanja strane kojoj se stvarno pripada;
- kad od opozicionih “kolega”, prilikom njihovog povremenog
navraćanja u skuštinsku salu da bi kazali to “što imaju”, bez ikakve političke reakcije slušaju optužbe da su fašistički nastrojeni i oni i Crna Gora, umjesto da pokušaju da svoje kolege iz AB revolucije i, kako god se riješila sadašnja kriza, buduće komšije i sugrađane, kao i sve koji preko tv prate skupštinsku rasprave, javno i jasno obavijeste da su u žaru političke borbe napravili mali propust, tj. zabvoravili da je fašizam nastao, i u jednom trenutku dobio zastrašujuću snagu, na kritici parlamentarizma, odnosno nastojanju fašističkih militarističkih formacija da tu, kako je njihov vođa Adolf Hitler nazva, “starudiju prošlosti” zamijene “direktnim akcijama” uličarskog tipa;
c) kad se rado i glasno diče antifašizmom kao jednom od potki razvoja crnogorskog društva i države, što i jeste za diku, ali zaborave da se zapitaju gdje se izgubi tokom njihove vladavine muzej NOB, čime smo dovedeni u situaciju da više znamo o memoarskim zapisima jedne princeze o 13. julu 1941. godine koji mnas je, uz puno poštovbanje princedzinog stvaralaštva prema kome se treba odnositi s pijetetom, ustanak protiv fašizma, podignut tog dana, učinio zbiljski velikim i slavnikm u očima čitavog svijeta i dao lavovski doprinos mogućnosti da obnovimo državu i postanemo svoji n a svome;
d) kad zaborave da na važan razgovor o angažovanju vjerskih zajednica u Crnoj Gori u borbi protiv KORONA 19. virusa pozovu Crnogorsku pravoslavnu crkvu i tako, i pored njene registrovanosti, priznaju da je ne priznaju;
e) kad uprkos svojim beskrajnim pričama o tobožnjoj punoj ravnopravnosti svih crnogorskih građana pred Bogom i zakonom mirno prihvataju činjenicu da od njihovog dolaska na vlast, a to je punih trideset godina, nacionalni Crnogorci pod prijetnjom oružjem ne smiju da primači vjerskim objektima koje su podigli njihovi preci, i kad povodom nekih za sve obavezujućih odluka u kontekstu inače zavidne antivirus akcije dozvole klir CPC ipak pokaže da za njega ne važi bilo koja norma u ovoj državi, nezavisno od količine i karaktera problema koje joj to može nanijeti ili joj stvarno nanosi;
f) kad ni nakon saznanja da Cetinjski manastir, jedan od simbola države na čijem su čelu, nije prepisan na SPC, ne preduzimaju ništa da bi ga vratili onome kome pripada, već i dalje tolerišu da deklarisani protivnici postojanja Crne Gore upravo iz njega diriguju akcijama za ostvarivanje tog cilja;
g) kad svaku gadost izrečenu ili učinjenu u Skuštini Crne Gore, preko sredstvaa informisanja ili na ulici, kojom se ruži i ponižava sve što je crnogorsko, umjesto da osude ili makar obasne njenu suštinu i smisao benevoletno amnestiraju njenim smjetanjem u tzv. predizborne aktivnosti, čime i domicilnom biračkom tijelu i čitavom svijetu kažu i kave su nam demokratija, pravda i sloboda i koliko nam je do njih stvarno stalo;
h) kad, kao pobjednički suverenisti, priznati u cijelom svijetu, prihvataju da o imovini crnogorskog društva i države koja je pod krajnje čudnim okolnostima prenijeta u vlasništvo dijela vjerske organizacije strane države koja u Crnoj Gori nije ni registrovana pregovaraju kao sa ravnopravnim partnerom, umjesto da je čitav slučaj, o kome inače odavno goto svi sve znaju, prepuste da se njime bave oni čiji je to posao – pravosudni organi;
i) kad svakodnevnim omažima “ćetvrtoj dinastiji” i njenim tobože nemjerljivim zaslugama za nastanak i razvoj Crne Gore, svjesno ili nesvjesno, snažno pomažu litijašku namjeru i zavjeru, čiji političke i vjerske vođe ne kriju, i time ne obmanjuju javnost da ih motiviše ideja i grije krv upravo “svetorodne porodice”, dok istovremeno, po cijenu života, ali ne govoreći zašto, izbjegavaju da pomenu ime porodice koja je, baš u vrijeme “čuvenih vladika” iz “svetorodnog doma” stotinjak godina časno vršila političku vlast u Crnoj Gori, davala joj najveće vojskovođe u njenoj istoriji, a svojom političkom mišlju bila u ravni prosvjetiteljstva, kao i ideja građanskih revolucija u Americi i Evropi – ili makar za korak ispred njih;
j) kad podižu ruku ili pritiskaju taster da bi izglasali dio budžeta za potrebe “Hrama mudrosti” iz kojega nam dolaze saznanja da je, na primjer, poznati srpski kvisling Draža Mihailović simbol crnogorskog antifašizma, odnosno, kako smo mogli vidjeli ovih dana, kada njeni učeni članovi sa “lica mjestga” (Prevlake kod Tivta) u priči sa nimalo slučajno tu prisutnim novinarima jedne srpske televizije uvjereneo i bez straha da će zbog toga izgubiti nedavno dobijenu bogatu apanažu, poručuju da je Sava Nemanjić upravo na tom mjestu udario temelje cjelokupne “naše” (što po njima znači i crnogorske) kulture;
k) kada se osvrnu na suštinu i smisao svojeg “državničkog postupka” prema DANU, od čijih nekih članova i dalje uče i mogu da nauče mnogo toga, kako iz oblasti koje su njihova uža naučna specijalnost, tako i iz predmeta zvanog “Osjećaj pripadnosti Crnoj Gori”.
I da ne nabrajam dalje.
Profesore, kad pomenuste Prevlaku, što mislite da li će
njeno pitanje, kao i pitanje o crkvenim objektima i imanjima u Crnoj Gori uopšte biti riješeni Zakonom o slobodi vjeroispovijesti?
U princpu, zakon o kojem govoritde je akt bez kojega se, da je bilo volje u vrhovima vlasti, to pitanje moglo davno riješiti. Ali da o tome dalje ne pričam, jer sam kad je trebalo javno rekao sve, pored ostalog i u Vašem cijenjenom listu.
A što mislite o drugim njegovim rješenjima?
Pretežno, ništa dobro. Kad to kažem imam u vidu sljedećih nekoliko momenata.
Prvo. Ne znajući to, ili se plašeći da će zbog primjene tog svojeg znanja u ovom svom djelu biti prokleti, njegovi autori su propustili da primijete da su vjerske zajednice ljudske, a ne božanske tvorevine i da im kao takvim odrede pripadajuće mjesto među ostalim čovjekovim interesnim zajednicama. Ovaj propust su napravili uprkos činjenicama da ih Jevanđelje po Mateju (18, 19-20) informiše da i Bog tako misli, a da ih sopstvono iskustvo na to obavezuje. No, grijeh njima na dušu.
Drugo. Povodeći se valjda za “rješenjima” uobičajenim u gotovo svim velikim pravnim i političkim dokumentima iz te oblasti, autori ovog Zakona preuzeli su na sebe obavezu da njime regulišu nešto što je izvan njihove i bilo čije drugo moći, tj. da jemče – slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. Pri tome, miješaju slobodu tog procesa – za koji se ne može znati ni da li ga ima, ni kakav je u bilo kom smislu ako ga onaj kod koga se dešava ne objelodani – sa načinima njegovog iskazivanja (tzv. vjerskim obredima). Pošto su ovi načini obično grupni, a vrlo često se organizuju i izvan za to predviđenih prostora (vjerskih objekata ili svetilišta), iako ni za jednim, ni za drugim nema nikakve potrebe, u Crnoj Gori se često zloupotrebljavaju bez ikakvih smetnji.
Treće. Na temelju navedenih dviju “racionalizacija”, Zakonom se uranja u najdublje vode izbezumljenja savremene civilizacije. Autori tog Zakona, naime, ne pitajući se, a očigledno i ne znajići zašto to rade, krajnje benevolentno, u članovima 41. i 42, s jedne strane, utvrđuju obaveze države da vjerskim zajednicama, tamo gdje to same ne uspijevaju, materijalno pomaže u obdzbjeđivanju njihovih sasvim normalnih uslova života i, s druge, daje pravo organizacijama koje nijesu vjerske u smislu tog Zakona, da se i kao neregistrovane bave pitanjima vjerskog života građana, pod uslovom da to čina u skladu s propisima koje važe za NVO organizacije.
Razumije se, ovdje glavni problem nije u pomaganju ljudima u nevolji, već u pomaganju ljudima čija je osnovna djelatnost malo ili čak nimalo korespondentna sa onim što je bit čovjeka i njegov esencijalni interes. Nije glavni problem ni u olakom napumpavanju prava neregistrovanih organizacija koje nijesu vjerske u skladu sa ovim Zakonom, da se po pravilima koja važe za NVO bave vjerskim radom, već u tome što i vjereske zajednice u smislu ovog Zakona zbog neregistgrovanosti, sa enormno povećanim gostujućim članstvom, vazda spremnom da radi po nalozima prostora sa kojih su došli u prijateljku Crnu Goru, uz obostranu lukrativnu asistenciju državnih organa, prave domaćnima dovoljno glavobolje. Končano, nije problem u tome što i Crna Gora, poput mnogih država svijeta, povodeći se za nečijom ne baš inteligentnom procjenom ili autoritativnom glupošću iz prošlosti hoće i danas da jemči svojim građanima ono što ne mora, jer oni to pravo imaju i bez tog jemstva, kao što ga mogu imati i nasuprot njemu, već što oficijenim interpretatorima tog jemstva, vjerskim zajednicama, daje ekskluzivitet kakav nemaju druge čovjekove interesne zajednice.
Četvrto. Zakon, vjerovatno iz obazrivosti njegovih autora da time ne povrijedi njihova ljudska prava, ne opservira pitanje učešća “duhovnih otaca” u izvođenju nastave u crnogorskim insitucijama visokog obrazovanja, niti na bilo koji način sprečava njihov nekontrolisani rad u toj oblasti preko ražnih studentskih i drugih sekcija (Slučaj Pravnog fakulteta). Postupajući tako. što znači prećutno podržavajući sadašnje stanje u toj oblastiri, zakonopisci prave dvije krupne greške. Prva grešla je u tome što previđaju da monoteističke religije po svojoj prirodi zakonito teže da budu sveobuhvatne i svevažeće. Takva njihova priroda podrazumijeva, uz ostalo, da one, svojim učenjem, odnosno logosom svog apsolutnog uma, supstituišu čovjekovu cjelokupnu misaonu djelatnost. Tu zakonitost, u hrišćanstvu, najbolje odražavaju riječi Jovana Zlatoustog: “Ne očekuj drugog učitelja, imaš božju riječ i niko te neće podućiti kao ona” Simboličan čin gotovo potpunog uzmaka filozofije pred religijom predstavlja zatvaranje tzv. Atinskog univerzita u Konstantinopolju (u doba Cara Justinijana) i izgradnja Aja Sofije – hrama božje mudrosti. S pojavom crkvene organizacije, kakvu stvara hrišćanstvo, monoteizam dobija čvrstu institucionalnu osnovu, koja da se sve što su ranije radili nadareni pojedinci, ili razne filozofske i druge škole, stavlja se pod kontrolu te moćne superstrukture, koja sopstvene misli i ideje smatra obogotvorenim, a svoje norme nameće kao jedini kodeks pravog, istinskog vjerskog, porodičnog i svakog drugog života ljudi. U doktrinarnoj ravni se takva pozicija hrišćanstva izražava poznatim Tertulijanovim filozofemama: “Vjerujem jer je suprotno razumu” (Credo quai absurdum est) i “Poslije Isusa Hrista svaka je znartiželja izlišna, kao i svako istraživanje poslije jevanđelja”. Ono što se na tu temu kaže u Jevanđelju po Mateju: “Ko uzdiže samoga sebe – biće ponižen, a ko unizi samoga sebe biće uzdignut”- 23. 12; “Ko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan, ili ko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan” – 10, 37; “Ne brinite se govoreći što ćemo jesti? ili: što ćemo piti? ili: što ćemo obući? Jer sve to traže mnogobošci: zna Otac vaš nebeski što vam je sve je potrebno. Tražite prvo carstvo i pravednost njegovu, a sve ovo dodaće vam se” – 6, 31-33; gotovo su rutinske potke bezuslovne zakletosti hrišćanstva na vjednost bogu. E, kad se takav vjernik nađe u sekularnoj viskoj školi on mora da se bavi naukom, čije je učenje sasvim suprotno rjeligijskom i ako hoće da izvšava svoje obaveze prema nauci, on mora da napusti nešto u što se zakleo i što je simol njegovog moralnog, ljudskog, vjerskog i svakog drugog habitusa. Ne učini li to – lažira nauku. Bilo kako bilo, učešće takvog čovjeka u sekularnom visokoobraznovnom procesa podrzumijeva njegovo nečasno odnošenje prema jednoj ili objema svojim moralnim obavezama. A koliko je to, ne samo zakonsmim normama i Kodeksdu časti supripadno – a društvi i državi korisno da takvi naučno i etički formiraju kadrove njihove budućnosti – suvišan je svaki komentar.
Treba li onda da čudi što u ovoj zemlji niko ozbiljno ne razmišlja o pogubnim posljedicama pobožnosti hrišćanske provenijencije kojom odišu legitimne vjerske dogme čijim, kako legalnim svečanim promocijama, propagandnim porukama ili porodičnim razgovorima, tako i drugim načinima obilato robimo svijest građana, posebno onih mlađeg uzrasta, nezavisno od njihovog pola, političke, nacionalne ili uže vjerske opredijeljenosti.
Na što konkretno mislite kad govorite o “univerzalno” lošim posljedicama tzv. legitimnih vjerskih dogmi?
Mislim na četiri stvari.
Prvo. Na apoteozu Poruci sa Gore, u kojoj se, upordo sa navedene tri filozofeme iz „Jevanđelju po Mateju“, nalaze još dvije „udarnije“: ona – „blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko“; i ona – „blago krotkima, jer će oni naslijediti zemlju“ (5,3,5) .
Drugo. Na Kauckijevu bespoštednu kritiku hrišćanstva, koja glasi: „Hrišćanstvo je pobijedilo ne kao prevratnička, već kao konzervativna sila, kao nova potpora ugnjetavanju i eksploataciji; ono ne samo što nije odstranilo carsku moć, ropstvo, siromaštvo masa i koncentraciju gospodstva u malo ruku, već ju je učvrstilo”.
Treće. Na hendikepiranost građana zemlje čije političko i državno vođstvo ne uočava podvalu hrišćanskog učenja kako ga objašnjava Kaucki, niti ima snage da im otvoreno i pošteno kaže u kakav ih kavez nemoći i samodestrukcije guraju duhovni oci kad traže nova drzavna jemstva i prostore za navedeno „hodočašće“ svojega „stada“, već ovima benevolentno izlaze u susret.
Četvrto. Na to koliko će vremena biti potrebno generacijama crnogorskih građana, pelcovanih petrovićkom vakcinom „Bog i Rusija“ – od koje se i dalje ne odriču ni njihova crkva, ni njihova država, ni bilo koja škola, ni (u mnogo slučajeva) porodica – da sa sebe skinu jaram vjerskog ropstva i prevale put drveta života, na čijim granama piše:
na jednoj – da „religijska vjerovanja treba da ostanu privatna stvar“ (T. Džeferson);
na drugoj – da „sve veliko u istoriji nije stvorio ni etnik, ni vjernik, nego čovjek“ (M. Štirner);
na trećoj – „da je učenje crkve teorijski lukava i štetna laž a praktično skup najgrubljeg praznovjerja i vradžbina“ (L.N.Tolstoj);
na četvrtoj – da „čovjek toliko vredi i ima smisla koliko je jedan kamen u nekoj velikoj građevini: za šta pre svega mora biti čvrst, mora biti ’kamen’“ (F. Niče).
Tek u hladovini tog drvrta moći da shvate kako se “radosna vijest (euangelion) koju je proglasio Isus ne odnosi na obnovu ovozemaljskog društva i njegovih ustanova, nego najavljuje jednu mističnu stvarnost – Božje carstvo” (G. Faso).
I možda da razumije smisao riječi čuvenog francuskog socio-psihologa: „Zastrašujuća besmislenost legende o Bogu koji se sveti svom sinu kroz jezive muke zato što je jedno od njegovih stvorenja bilo nepokorno – vekovima nije bila zapažena. Najveći geniji, Galilej, Njutn, Lajbnic, nisu ni na trenutak pretpostavili da istinitost takvih legendi može biti hipotetična i nema ničega što bolje označava ponižavajuća ograničenja našeg duha“.
Znači li to, profesore Radonjiću, da u posljdenje vrijeme često ponavljana procjena predsjednika Đukanovića da sve probleme možemo riješiti ako se budemo angažovali „odlučno i zajedno“ – nije realna?
Ne, naravno. Iskaz predsjednika Đukanovića je hipotetički i kao takav sasvim korektan. Znači, međutim, da će do odlučne zajedničke angažovanosti teško doći.
A znači li da zbog kritike mnogih stvari koju ste izrekli na Vas u toj akciji ne treba računati?
Ne, ni to, naravno. Sa crte onoga u što sam uvjeren, ne bježim.
Vraća li Vam se to što, koliko i kako radite?
O tome ne razmišljam. Radim ono što smatram da sam dužan da (u)radim. Tako, kad sam 1975. godine dobio Trinastojulsku nagradu za doprinos razvoju nauke u Crnoj Gori dao sam sebi riječ da ću, ako uzmognem, od tada svake godine napisati novu knjigu – da bih vratio dug svojoj zemlji za to veliko priznanje i zahvalio joj što mi je dala priliku da, ako hoću, budem čovjek. Prvo sam davno ispunio, budući da sam ovih dana završio svoju 62 knjigu, inače obimnu studiju pod naslovom „Crnogorska politička kultura“. Drugo sam svesrdno nastojao da ostvarim, a da li sam uspio reći će drugi kad me više ne bude. Naravno, ako se ko sjeti da sam postojao. Ne bude li takvih, i to će ostati u prdjelima duha.
