Guvernadurska tugovanka ili – kad iz prošlosti odjekne sadašnjost
Nimalo slučajno, ovo nije samo priča o istoriji koja korespondira sa današnjicom na mnogo nivoa, ovo je i storija o ženama – snažnim, samostalnim, onima koje uprkos svemu vide ljepotu u životu, tragajući za njegovim smislom često usamljene na tom putu
Atrijum Vladinog doma na Cetinju sinoć je bio nestvarna pozornica za scensku adaptaciju svojevrsne guverandurske tugovanke, koju je publici podarila glumica Ivana Mrvaljević premijerno izvodeći monodramu „Neobjavljeni dnevnik Katerine Radonjić”.
Predstava rađena po tekstu Marije Mihaljević, u režiji Dušanke Belade, udružila je tako tri Cetinjanke u želji da poruke Katerine Radonjić, sestre crnogorskog guvernadura Stanislava Stana Radonjića iz davne 1774. prenesu u 21. vijek i (pomalo zloslutno) pokažu koliko su one aktuelne i danas.
Foto: Jugoslav Belada
Suptilno, poetično, nadasve umjetnički, složile su mozaik istorijskih svjedočanstva, ličnih impresija i kritičke misli o okolnostima iz tog doba za koje se vjeruje da su pripadale Katerini Radonjić, zanimljivoj istorijskoj ličnosti koja se pominje u različitim izvorima, a čije su poruke ostale skrajnute od očiju šire javnosti i gotovo zaboravljene. Predstava je i priča o jednoj hrabroj ženi, prosvjetiteljki, ali i autorki prve knjige u Crnoj Gori.
Kroz njen životni put i promišljanja protkani su i događaji koji su obilježili period od 1730. do 1800. u Crnoj Gori. U vrijeme Katerininog „obraćanja“ svojoj domovini, kako je podsjetila Ivana Mrvaljević na početku ovog pozorišnog putovanja kroz vrijeme, na Cetinju nije bilo prepoznatljivih arhitektonskih simbola crnogorske prijestonice, ni Vladinog, ni Zetskog doma, ni Dvorca kralja Nikole, ni Biljarde… Postojao je, kaže, samo Cetinjski manastir. I sveštenici, naravno. Oni su, kako dalje fakti govore, ostali do današnjega dana da, kako tada tako i sada, „koristeći neznanje naroda čine štetu“.
Foto: Jugoslav Belada
Poručuje nam Katerina da je neznanje sljepilo zbog kojeg treba sažalijevati kao i od sljepila slijepce koji ne vide što je bijelo a što crno. Ukazuje na zlo koje nastaje zbog nesloge, na ljubav prema opštemu dobru koja više ne postoji postoji među nama, ali se i gnuša domaćih sljedbenika rusko-mongolskog sindroma služenja stranim gospodarima da bi gospodarili svojim narodom…
Poruke nedvosmislene, važne, jako važne za nas danas i ovdje, naizgled nenametljivo prošle kroz atrijum Vladinog doma i smjestile se među gledaoce da se nad svakom, svi ponaosob, zamislimo u zavisnosti od jačine kojom smo ih prepoznali ili doživjeli.
Foto: Jugoslav BelaNimalo slučajno, ovaj pozorišni dnevnik Katerine Radonjić nije samo priča o istoriji koja korespondira sa današnjicom na mnogo nivoa, ovo je i storija o ženama – snažnim, samostalnim, onima koje uprkos svemu vide ljepotu u životu, tragajući za njegovim smislom često usamljene na tom putu.
Foto: Jugoslav Belada
Valja napomenuti da je tekst Marije Mihaljević oslonjen na knjigu „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori” (1774) za koju istorijski izvori kažu da ga je napisala Katerina Radonjić. „Samo“ 224 godine trebalo je da prođu pa da Katerinin rukopis stigne do crnogorskog izdavača, CID-a te 1998. Nakon toga, drama „Neobjavljeni dnevnik Katerine Radonjić” predstavljena je 2020. kao audio ostvarenje, a od sinoć, u upečaljivoj izvedbi Ivane Mrvaljević, udahnut joj je scenski život u nesvakidašnjem i simbolikom bremenitom ambijentu Vladinog doma.
Uz tri Cetinjanke, u autorskim timu su i Jelena Šušanj (lektura), Aleksandra Džaković (kostimi), Marija Mitrović (muzika) i Vukša Vujošević (video). Tu su i neizostavne poruke djevojčica iz današnjeg vremena, koje su prenijele članice umjetničkog ateljea Arlekin, Milica Strugar, Mia Vojvodić i Nevena Mrvaljević, kao i neodoljiva Ida Popović.
Foto: Jugoslav Belada
Predstava je realizovana pod pokroviteljstvom Prijestonice Cetinje, Narodnog muzeja Crne Gore, Turističke organizacije Cetinje, Matice crnogorske, Crnogorske kinoteke i RTV Cetinje.
Analitika
