Postavlja se pitanje: kako to da nakon prestanka vladavine svojega oca kralja Gradihne, njegov najstariji sin Radoslav nije spram pravila nasljedstvene linije ili prvorođenja (primogenituri) postao kralj, nako – (samo) knez?
izvor: Aktuelno
Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje
Začem uopšte pišem o ovoj temi?
- Zarad toga što, kad već postoji dilema i očita neusaglašenost – kod nijednoga autora (čija djela rabih) nijesam našao konkretno objašnjenje, uz pozivanje na činjenice iz povjesnice, odnosno – dokumentima-građom jasno potkrijepljeno svoje stajalište: zašto je prihvatio-usvojio baš 1141., ili 1143., ili 1146. godinu, a ne nekoju od preostale dvije – kao potonju godinu vladavine kralja Gradihne, i tijem prestanka Dukljanskoga kraljevstva – Kraljevstva Vojislavljevića?
(Molim da se ovo ima na umu do konca štiva, i to doslovice ovako kako je sročeno (i ni slova jednoga mimo napisanoga) – da mi đetko od povjesničara ne bi đešto nepravično zamjerio, ili mi se naijedio.)
- Zarad toga što nam uopšte ne smije biti svejedno – koliko dugo i do kad tačno (do koje godine) smo Crnogorci, iliti naši preci Dukljani – bili kraljevina u srednjemu vijeku; čak to, a neka mi bude dozvoljeno – doživljavam našom sramotom i smatram nedopustivim (za cca 90% egipatskih faraona je utvrđeno i tačno se zna od koje do koje godine su vladali, a radi se o periodu unazad 2.000-5.000 godina).
- Zarad toga što stičem utisak da se nema volje da se taj, izuzetno važan podatak iz crnogorske povjesnice – konačno naučno odredi i, u tomu smislu, stavovi povjesničara usaglase (ako ga je moguće utvrditi, tj. dokazati, ili – ako nije, potom otkrito ustvrditi da on ostaje neodređen i da su tri godine i dalje u ”ponudi”).
- Zarad toga što će moja malenkost, koja je formalno izvanka povjesne struke i nauke – ovđe samo pokušati dati odgovor na to pitanje, tačnije rečeno – obrazložiti začem sam se, odgovorno radeći na rodoslovu Vojislavljevića – odlučio za potonju 1146. godinu.
Dakle, prilikom izrade, u prvomu dijelu štiva priloženoga grafičkoga prikaza genealogije Vojislavljevića – preuzeo sam stav (naravno ne slučajno) onijeh autora koji navode da je u pitanju godina 1146., odnosno – da je period vladavine potonjega kralja iz dinastije Vojislavljevića Gradihne trajao od 1135. do 1146.
U Sclavorum regnum-u, njegov autor, koji je do nemjerljivosti zadužio dukljansko-zetsko-crnogorku kulturu i povjesnicu kao nauku, kaže (citiram XLVI poglavlje):
”Poslije toga sakupi se narod i postavi za kralja Gradinju koji, pošto je primio kraljevstvo, poče vladati narodom u svemu pravedno. On zaista bijaše čovjek bogobojažljiv i bogoljubiv, nježan i milosrdan, zaštitnik i branitelj udovica i siročadi i u svijem svojim djelima izvrstan po svakoj dobroti. Potom oni što su se bili rasuli po oblastima i pokrajinama i oni što odoše u Pulju, kad čuše za njegovu dobrotu vrate se u svoja mjesta, u svoju domovinu i opet ispune i nastane zemlju koja je bila skoro sasvim razorena i opustošena. I podnosio je kralj Gradinja u danima svoga vladanja mnoge podmuklosti i nepravedne optužbe zlih ljudi, ali ga je od svega toga Bog spasio. Kad se navrši jedanaest godina kraljevanja, stupi putem svih i počinu u miru sa svojim precima. Sahranjen je časno i s dostojanstvom, rukama svojih sinova kneza Radoslava, Jovana i Vladimira, u Manastiru svetih mučenika Sergija i Bakha.”(6)
Postavlja se pitanje: kako to da nakon prestanka vladavine svojega oca kralja Gradihne, njegov najstariji sin Radoslav nije spram pravila nasljedstvene linije ili prvorođenja (primogenituri) postao kralj, nako – (samo) knez?
Prije nastavka, da se priupitamo: da li se radi samo o prestanku vladavine kralja Gradihne ili, jednomašice – i o njegovoj smrti?!
”Kralj Gradihna imao je sinove Radoslava, Jovana i Vladimira. Poslije jedanaest godina uspješnog vladanja, posvetio se manastiru i krunu predao najstarijem sinu Radoslavu 1146. godine. U manastiru sv. Sergija i Vakha završio se život ovog posljednjeg dukljanskog – zetskog kralja.”(7)
Citirani stav Đ. Borozana je od izuzetnoga, donekle i presudnoga značaja, ali – ipak, ostaje postavljena nedoumica: kako potom Radoslav jedanak nije postao kralj?!
Što ili ko ga je mogao spriječiti u tomu?
Otkud mu se stalo, ili moglo stati na put krunisanja za kralja, ukoliko – na osnovu potonjega, a za ovu priliku ciljano izdvojenoga citata – nije bilo unutrašnjih, dinastičkih sukoba okolo vladarskoga trona u Duklji-Zeti?
Odgovor je jasan – jedino:
- od pape iz Rima (kao, u ta doba – apsolutno katolička zemlja (Duklja-Zeta oficijelno je katolička bila od šizme 1054. (kao i prije crkovnoga raskola – i to stotinama godina tokom I Milenijuma), pa do 1403.)), i/ili –
- od vizantijskoga cara iz Konstantinopolja (kao tadijer najmoćnijega carstva i vladara koji je mogao ugroziti).
Je li tako bilo – je li se to dogodilo?
Nije – ni sa jedne od te dvije moćne strane ili mjesta odlučivanja, tačnije: nije ni 1141., ni 1143. godine.
Da se kralj Gradihna povukao sa vladarskoga trona 1141. tj. 1143., Radoslav bi po automatizmu, iliti – spram uglavnom uvriježenoga načina nasljedstvenoga funkcionisanja postao kralj.
Ali, to mu nije moglo biti (i) te 1146. godine.
Konkretnije: činjenice – ili povjesne okolnosti u Rimu i Konstantinopolju zbore da se njegovo nasljeđivanje vladarskoga trona (i to kao kneza) nije moglo zbiti prije 1146. godine.
Naime:
- Tokom prethodnih godina, uključujući i (cijelu) 1143., Kraljevstvo Slavena-Slovjena – prisutno je u aktima pontifikalne kancelarije.
Važno je naglasiti: u 11. i 12. stoljeću za Rim, tj. Vatikan postojala su dva takva kraljevstva: Dukljansko i Hrvatsko (od 1102. Ugarsko-Hrvatsko).(8)
”Kraljevstvo Slovena ”nestaje” iz akata pontifikalne kancelarije 3. januara 1144. godine: …”(9)
U pitanju je povelja pape Lucija II, koju u ime Zapadnoga rimskoga carstva izdaje brindizijskomu arhiepiskopu Luponiju.
Doduše, u ovoj povelji se pod Kraljevstom Slavena-Slovjena navode: ”… Hungariae Dalmatiae Croatiae etc …”.
Za nas je jedino bitno, i od suštinskoga značaja da: do 1144. godine pape u svojim aktima spominju/priznaju Kraljevstva Slavena-Slovjena (i Dukljansko i Ugarsko-Hrvatsko), ali ne i nakon 3. januara te godine.
Očito je, da: ni u naznakama nije postojala mogućnost da se od strane Vatikana (knezu) Radoslavu spriječi kraljevska titula u Duklji – da se njegovo krunisanje trebalo zgoditi 1141. ili 1143. godine.
- Na vizantijski carski prijestol 5. aprila 1143. dolazi Emanuel I Komnenos (Manojlo I Komnen).
Pokazaće se tokom njegove 37-ogodišnje vladavine da je u pitanju jedan od potonjih moćnih vizantijskih careva, ali – bile su mu potrebite najmanje prve nekolike godine stolovanja da učvrsti svoju vlast, i stekne vladarsku i moć Vizantije.
Znači, 1143. godine Emanuel I Komnenos nipošto nije mogao ugroziti krunisanje Radoslava za kralja – da je te godine on trebao naslijediti očev kraljevski tron u Duklji-Zeti.
To nije učinio ni njegov otac car Jovan II Komnen, koji upravo začetkom 1140-ih godina, pa do svoje smrti 8. aprila 1143., tačnije – predavanja krune svojemu sinu tri dana ranije, bio usredotočen isključivo na: ratne pohode na istoku, sklapanja nužnih savezništava, i brojne bitke u Maloj Aziji.
____________
- Danilo Radojević, POPA DUKLJANINA SCLAVORUM REGNUM – Kritičko izdanje; Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje, 2016. (str. 220)
- Đorđe Borozan, CRNOGORSKE DINASTIJE – Vojislavljevići, Balšići, Crnojevići; CID – Podgorica, 2017. (str. 125)
- Svještenik Dukljanin ili Baranin, koji svoj spis SCLAVORUM REGNUM (Kraljevstvo Slavena-Slovjena – Knjižica o Gotima) započinje događajima polovicom I Milenijuma, tačnije – dolaskom sa śevera divljega i surovoga naroda koji se nazivao Goti – za period prvijeh približno 400 godina, opisuje njihove vladare i događaje dominantno sa prostora Dalmacije i Prevalitane (potonje Duklje – Zete – Crne Gore).
Približno od 900-e godine, pa narednijeh 250-ak godina (do nastanka spisa-knjižice (1149-1153)), pripovijeda isključivo o vladarima i zbivanjima sa našega, crnogorskoga prostora, iliti na ispravan način rečeno – njegovo Kraljevstvo Slavena-Slovjena se u tomu razdoblju odnaša (samo) na prostor srednjevjekovne Duklje-Zete.
- Vojislav D. Nikčević, PREVALITANA I KRALJEVSTVO SLOVENA (od V vijeka pr. n. e. do 1200. godine); Dukljanska akademija nauka i umjetnosti – Podgorica, 2008. (str. 579 i 580)
