piše: Biljana Jovićević
Da sve žrtve nijesu iste redovno nas uvjerava i sadašnjost i istorija – bliska i ona u dalekoj prošlosti. Pa, ipak, postoje/jimo mi koji i dalje utopistički volimo da se pozivamo na vrijednosti i promovišemo ih kao da su nešto više od fraze.
Za punih šest mjeseci bombardovanja i razaranja Gaze, za koje je inicijalna kapisla bio brutalni teroritički napad Hamasa na Izrael, u kojem je ubijeno oko 1200 osoba i oteto preko 200, svi oni koji su se donedavno usuđivali da kritikuju zločine što ih čini izraelska vojska, poznata pod kraticom IDF, a vođena desničarskom vladom Benjamina Netanjahua, kojem “rat protiv Hamasa” istovremeno znači i borbu za političko preživljavanje i eventualni spas od zatvora, uglavnom bi bili izloženi optužbama da su antisemiti. Nije pomagalo što su mnogi među tim kritičarima upravo prominentni Jevreji (spisak je zaista poduži i zaslužuje poseban tekst), koji se danas „popularno“ zovu još i autošovinisti.
U tome je prednjačila američka politička elita – i demokratska i republikanska – ona ista koja se ne može dogovoriti da nastavi pružati podršku Ukrajini, koja se već dvije godine herojski brani od totalne ruske agresije, započete prije dvije godine. Posljednji paket vojne pomoći već je više od pola godine zaglavljen u Kongresu (uspio je da prođe Senat, ne i Predstavnički dom, gdje republikanci imaju glas više), ali se, istovremeno, vojna pomoć Izraelu bez zastoja šalje. Sve uz oprezne i pažljivo birane riječi američkih zvaničnika, u uglavnom iznuđenim odgovorima na pitanja novinara koji ih pritiskaju javno dostupnim podacima o brutalnostima IDF -a. Odgovorima ili verbalnom gimnastikom, kako je neko nazva – tipa: „zabrinuti smo, ako su navodi/informacije tačne“.
Slike kroz optiku establišmenta – i realnost Gaze
Američki predsjednik Džo Bajden (Joe Biden) čija je popularnost, dominantno zbog Gaze u konstantnom padu, javno se – više puta od 7. oktobra, hvalio da je on sam cionista, emeritus predsjednica Predstavničkog doma Nensi Pelosi (Nancy) brecala se demonstrantima ispred njene kuće koji su tražili hitnu obustavu vatre i zaustavljanje ubijanja civila u Gazi, baš kao što je slično, prije dvije sedmice, još većoj masi demonstranata u Njujorku, odvratio i bivši i još uvijek omiljeni (mada ni približno kao ranije) predsjednik Barak Obama (Barack) – na donatorskoj večeri na kojoj je zajedno sa trećim bivšim – Bilom Klintonom (Bill Clinton) i nizom takozvanih celebrity-ja sakupljeno 50 miliona dolara u jednoj noći, za kampanju aktuelnog šefa Bijele kuće.
I sve je mjesecima teklo svojim tokom. Američki mainstream mediji su tu i tamo objavljivali po koji kritički prilog ili glas o nemilosrdnom bombardovanju bolnica i civilnih objekata, o preko 33.000 žrtava od kojih su 13.000 djeca, o srušenim bolnicama u kojim ranjenima ne mogu pomoći, o gladi koja prijeti Gazi, o tužbi Južnoafričke Republike za genocid pred Međunarodnim sudom pravde (ICC), ali tako što su iznošenje optužnog prijedloga pratili kroz vijesti i izvještaje, a iznošenje odbrane Izraela uživo iz sudnice… Poneko od novinara, poput prekaljene reporterke za ratnih žarišta i glavne urednice svijeta CNN-a, Klarise Vard(Clarissa Ward) uspjeli bi, uz sve restrikcije IDF-a, da uđu u srušene bolnice Gaze i pokažu strahote umiranja djece kojoj ljekari ne mogu i nemaju sa čim pomoći, ili – opet ona, Vard – da ode do Zapadne Obale i bude izložena šikaniranju i prijetnjama izraelskih doseljenika, koji, dok traje vojna operacija na Gazu, koriste priliku da prošire teritoriju Izraela na Zapadnoj Obali – na do sada, kako su zabilježili mediji, najveće proširenje izraelske teritorije, još od postizanja Sporazuma iz Osla, 1993. godine.
Osim Vard, Gazom, u kojoj je do sada potpuno uništeno i preko 125.000 kuća, djelimično preko 270.000 a od ukupno 2.3 miliona ljudi, 2 miliona postalo beskućnici, se u saglasju sa standardima novinarske profesije na najgledanijoj globalnoj mreži bavila i Kristijana Amanpur (Christiana Amanpour) koja je prošle godine obilježila 40 – godina rada, kao ratni izvještač i novinar koja je preslišala i još uvijek preslišava, svaku iole važnu (dobru i lošu) svjetsku figuru – te je zavrijedila status institucije veće od novinarstva, nedodirljive za cenzore korporativnih medija. Iako su tu i tamo dopirale glasine o rastućem nezadovoljstvu unutar CNN-a (ali i drugih medija) zbog načina pokrivanja Gaze, sve je ostalo „u kući“.
Ostali američki mainstream ili liberalni mediji, kako ih voli etiketirati bivši, a vrlo moguće i budući predsjednik Donald Tramp (Trump) poput MSNBC- ja, „diskretno“ su uklanjali, pa vraćali novinare arapskog porijekla, da bi ih, jedan od vjerovatno ponajboljih novinara današnjice, savim sigurno najbolji intervjuista, Mehdi Hasan (demaskirao savjetnika izraelske vlade Marka Regeva), sam napustio, i osnovao novi medij Zateo (na grčkom-tražiti odgovore).
Bumerang za Bajdena
Situacija se stidljivo počela mijenjati sa zahuktavanjem izborne kampanje, u kojoj su manje više sva istraživanja počela pokazivati da Bajdenu, za reizbor nijesu problem samo godine, ili bolje rečeno očigledni problemi sa pamćenjem kao posljedica godina (ako bude reizabran biće najstariji predsjednik kojeg su SAD-e ikad imale, mada isto važi i za Trampa) već i bezuslovna podrška koju njegova administracija pruža Izraelu, za brutalnu devastaciju Gaze i njenog stanovništva, što se iz sve većeg broja glasova na Zapadu, pa i Americi počinje nazivati i genocidom. Tu i tamo, objavljivane su informacije o buntu i nezadovoljstvu u Stejt dipartmentu (SD), nekoliko iskusnih diplomatskih djelatnika javno se oglasilo i za medije obrazložilo napuštanje ove važne američke institucije.
Kako su istraživanja i na državnom i na nivou saveznih država, naročito ona u takozvanim „swing or purple states“ (državama u kojima se odlučuju američki izbori – ukupno ih je sedam) počela konstantno, u njih čak šestpokazivati da aktuelni američki lider zaostaje za Trampom, mediji su počeli plasirati informacije na osnovu „izvora bliskih predsjedniku“ da je Bajden „ljut“ na Netanjahua, da su imali „neprijatne razgovore“ uz povremeno prenošenje čak i ponekog ljutitog izraza, imanentnognastupima „uncle Joe“-a. No, oružana pomoć je nastavila da stiže u Izrael bez zadrške, posljednji paket odobren je početkom aprila i iznosi 18 milijardi dolara, sve dok su glasnogovornici Bijele kuće, Pentagona i SD novinarima nastavili iskazivati „zabrinutost ukoliko su tačne vijesti“ koje od njih dobijaju. Valjda su međunarodne organizacije poput UN-a, i njihovih agencija ili recimo CPJ (Komiteta za zaštitu novinara, u čijem bordu sjedi i Amanpur), koji je zabilježio najmanje 95 ubijenih novinara od početka napada na Gazu, najviše ikad u sukobima, nekredibilni izvori – čije podatke tek treba provjeriti.
Primjera radi, izvršna direktorica Svjetskog programa hrane (WFP) je Sindi Mekejn(Cindy McCain), udovica pokojnog republikanskog senatora, ratnog heroja Džona Mekejna (John McCain) Bajdenovog bliskog prijatelja, čovjeka koji nije mogao biti više nego što je bio naklonjen Izarelu. Pa i ona je u više navrata preko medija apelovalai upozoravala, uživo sa terena iz Egipta, da je kamionima sa hranom onemogućen ulazak i da „djeca u Gazi umiru dok mi razgovaramo“. Zanimljivo bi bilo upitati ih da li su informacije žene koju je ranije sam Bajden naimenovao za ambasadoricu UN-a za hranu i poljoprivredu, kredibilne.
Istina, nakon njenih i brojnih apela kao i rasta međunarodnog pritiska, SAD su sa saveznicima pokušale isporuku pomoći iz vazduha, koja je opet okončana tragično za Palestnice.
Paralelno šaljući poruke o ljutnji na Bibija, koji se otrgao kontroli (i protiv kojeg su u Izraelu u toku masovni protesti), dok mu istovremeno nastavlja slati oružanu pomoć, Bajden je krenuo u kampanju i to tamo gdje je „najtanji“ – kod muslimanske i arapske zajednice, mada zbog Gaze ne stoji dobro ni kod mladih ispod 30 godina, generalno.
Činjenica da su odbijali sastanke sa predsjednikom, kao i sa potpredsjednicom Kamalom Haris (Harris) na terenu, kao i da je nedavno jedan mladi doktor Palestinac -Amerikanac, jednostavno izašao iz Bijele kuće sa sastanka, bio je alarm za administraciju, demokratske stratege i mainstream medije, pa je to postala neizbježna tema TV panela, a češće su se počeli pojavljivati i predstavnici takozvanog „progresivnog“ i kod birača popularnijeg dijela demokrata, poput senatora Bernija Sandersa, Aleksandrije Okasio- Kortez (Alexandria Ocasio-Cortez/AOC) i drugih iz tkzv. „squad“, koji kritikuju bezuslovnu pomoć američkih poreskih obveznika Izraelu, (kojoj se prema istraživanjima javnog mnjenja i većina građana protivi), traže hitnu obustavu ratnih dejstava u Gazi i omogućavanje isporuka humanitarne pomoći civilima. Popularna zastupnica AOC je u govoru u Kongresu, krajem marta upotrijebila i riječ genocid:
“Dok ovdje govorimo, 1,1 milion nevinih u Gazi na pragu je gladi. Glad koja se namjerno izaziva blokiranjem hrane i globalne humanitarne pomoći od strane zvaničnika izraelske vlade. Ako želite znati kako se genocid događa – otvorite oči“, navela je demokratska zastupnica u Predstavničkom domu SAD-a.
Za razliku od nekih od njenih kolega iz „squad“-a AOC ovoga puta nije bila izložena kritikama i optužbama za antisemitizam.
I dok su trajali jalovi pokušaji Bajdena da uvjeri birače kako daje sve od sebe da obuzda Netanjahua, i od njega ekstremnije Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotriča (Smotrich), mediji su svakog dana iznosli pouzdane izvore o njegovoj frustraciji Bibijem, tome kako ga sve veći broj saveznika upozorava na pogubnost američke politike prema Gazi, dok je Bibijev Likud uzvraćao lideru demokrata u Senatu, Čaku Šumeru (Chuck Schumer) da oni nijesu neka banana republika, kojoj se mogu ispostavljati zahtjevi već „nezavisna i ponosna demokratija“- razaranje Gaze nastavljeno bez blagoslova ali i bez ozbiljnijih pokušaja zaustavljana iz Vašingtona.
“Teška greška” i žrtve “posebne težine”
A onda se 1. aprila, kao neslana šala, dogodio napad IDF-a, na – izraelskim snagama uredno prijavljeni humanitarni konvoj sa hranom organizacije Svjetska centralna kuhinja (World Central Kitchen), slavnog kuvara, humanitarca ali i prijatelja slavnih i poznatih u SAD-u, Hose Andresa(Jose). IDF je ne sa jednim, nego sa tri projektila, kako kažu „teškom greškom“, gađao konvoj i ubio sedam humanitaraca, iz SAD-a, Kanade, Velike Britanije, Australije i Palestine.
Celebrity šef i humanitarc Hose Andres slomljen i ljut nije uvijao, niti je prihvato obrazloženja Netanjahua i IDF-a, već je nedvosmisleno rekao da je ono što Izrael radi u Gazi “rat protiv samog čovječanstva“.
„Ovo ne izgleda kao rat protiv terorizma, ovo više ne izgleda kao rat za odbranu Izraela. Ovo stvarno, u ovom trenutku izgleda da je to rat protiv samog čovječanstva“, rekao je u intervjuu za ABC News program „This Week“ Andres.
Američka liberalna elita, politička i medijska kao da je tek odjednom progledala – jer su dobili – valjda pouzdanije i kredibilnije žrtve od onih 33.000 u proteklih šest mjeseci, među kojima je i 13.000 oduzetih dječijih života.
Gledajući tu naglu transformaciju ili prosvjetljene posljednjih dana, sjetila sam se terorističkog napada ISIS-a na Pariz u novembru 2015, kada je ubijeno preko 130 ljudi, blizu 500 ranjeno, i sjajnog tekstaslovenskog filozofa i jednog od najuglednijih živih intelektualaca, Slavoja Žižeka za Newsweek „Poremećaj na kupoli“.
Nakon napada na konvoj njenog i predsjednikovog prijatelja, Nensi Pelosi je preko noći promijenila stav – i zauzela isti kao oni koje je optuživala za antisemitizam i veze sa Rusijom i Kinom, te zatražila od Bajdena da zaustavi isporuke oružja Izraelu. Pridružili su joj se i drugi, uključujući, kako je objavio The New York Times (NYT) i prvu damu dr. Džil Bajden (Jill Biden), koja takođe vrši pritisak na predsjednika. Tokom susreta sa muslimanskom i arapskom zajednicom u Bijeloj kući, prva dama je, prema pisanju ovog medija, koji prenosi riječi liderke Vijeća crnog muslimanskog vođstva, Salime Susvel(Salima Suswell), žustro reagovala na sastanku, što ju je nateralo da hvata bilješke.
„Zaustavi ih, zaustavi odmah Džo“, apelovala je prva dama, kako je citirala Susvel.
Da je citat tačan, potvrdila je direktorica komunikacija prve dame, koja je doduše NYT-u rekla da oni ne traže zaustavljanje akcija Izraela protiv Hamasa, već zaštitu civila.
“Baš kao i predsjednik, prva dama je slomljena zbog napada na humanitarne radnike i kontinuiranog gubitka nevinih života u Gazi. Oboje žele da Izrael učini više kako bi zaštitio civile,” pojasnila je Elizabet Aleksander (Elizabeth Alexander) iz kabineta prve dame SAD-a.
„Moraće doći do nekih promjena u načinu na koji izraelske odbrambene snage procesuiraju ove operacije u Gazi, kako bismo bili sigurni da se ovo više neće dogoditi. Mora doći do promjena u procesu smanjenja konflikta, između humanitarnih radnika na terenu i štaba IDF-a da se ovakva vrsta targetiranja ne bi više ponovila“, rekao je Džon Kirbi (John Kirby) direktor strateških komunikacija Bijele kuće, ali nije želio da komentariše tvrdnje da su izraelski dron operateri mogli vidjeti oznake na tri kamiona WCK, što ih je identifikovalo kao dio konvoja, uz to što su se, prema riječima Andresa, uredno prijavili izraelskim snagama i prolazili kroz unaprijed odobrenu rutu.
Kirbi je posebno, uz još nekoliko portparola američke administracije, proteklih mjeseci “zvijezda” društvenih mreža i alternativnih medija, gdje su umontirane jedna pored druge njegove brojne oštre kvalifikacije zločina Rusije u Ukrajini, pa čak i suze, sa jedne – i relativizacija onoga što radi Izrael u Gazi sa druge strane, kao ogledni primjer licemjerja i duplih standarda.
“Američke ‘vrijednosti’ i Gaza”
Osim na alternativnim medijima, koji u značajnoj mjeri utiču na kreiranje javnog mnjenja, naročito mlađeg, ali to američki politički establišment još izgleda nije shvatio, upravo je Kirbija i ostale zvaničnike administracije, na isti način koristio i kultni Džon Stjuart (Jon Stewart) u segmentu „Američke ‘vrijednosti’ i Gaza“ od ponedjeljka.
To je već drugi put u mjesec dana, da se, u sa ogromnom pažnjom i gledanošću propraćenim povratkom u Daily Show – nakon 10 godina odsustva, Stjuart – na njemu svojstven duhovito-satirični način (potom i ozbiljan sa relevantnim sagovornicima), bavi nekritičkom podrškom SAD-a Izraelu za devastiranje Gaze.
Da li zbog američkih „vrijednosti“ ili straha da će im razočarani demokratski birači prvog utorka u novembru, jednostavno ostati kući, jer kod uncle Joea, čuvenog po empatiji, to ni u tragovima ne mogu vidjeti prema Palestincima za ovih šest mjeseci (ali mogu “ćaskanje” o Gazi dok liže sladoled)– tek sve veći broj kongresmena, saveznika, stratega, medija i prijatelja Demokratske stranke, odjednom panično upire prstom u Netanjahua i Izrael, iako su im, nema nedjelju dana, sve nakon napada na humanitarni konvoj u kojem su stradali i američki državljani, spremili još 18 milijardi dolara vrijednu vojnu pomoć.
Sve dok paket pomoći za Ukrajinu, na koju je Rusija intenzivirala napade, a savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika, Džejk Saliven (Jake Sullivan) tražio od Kijeva da ne napadaju ruska energetska postrojenja, i dalje ostaje zaglavljen, kao moneta za predizborno prepucavanje. Suočen sa ovom brutalnom realnošću, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, prvi put je glasnoizgovorio ono od čega mnogi strahuju – bez američke pomoći Ukrajina bi mogla izgubiti rat.
Kontrola štete od Trampa
Tako je – i pored četiri optužnice sa 92 tačke, koje ga terete za različita krivična djela, čovjek koji je sa pozicije predsjednika incirao prvi pokušaj puča u modernoj američkoj Republici, i koji i dalje tvrdi da su izbori 2020 pokradeni, iako je on taj koji se na snimku čuje kada od državnog sekretara Džordžije traži da mu „nađe 11.780 glasova“ i čiji advokati su javno na sudu rekli da predsjednik koji bi naručio ubistvo svog političkog oponenta, ne bi trebalo da odgovara, kojem je Ukrajina trn u oku, a “Vlad” ideal kojem teži i kojem će dozvoliti da sa NATO članicama radi šta mu je volja – Donald Tramp ima veoma izgledne šanse da se vrati u Bijelu kuću.
Da to postaje realnost na koju mnogi nevoljno, ali računaju, potvrđuje NATO-ov prošlosedmični sastanak na kojem je generalni sekretar Alijanse, koja je Zapadu već 75 godina garant stabilnosti i prosperiteta, Jens Stoltenberg, predočio plan finasiranja Ukrajine u narednih pet godina vrijedan 100 milijardi, nazvan „Trump-proof“, za koji pokušava dobiti saglasnost svih 32 članice prije odlaska u Vašington u julu (centralna svečanost obilježavanja obljetnice).
Drugi važan signal je posjeta Dejvida Kamerona (David Cameron), bitanskog ministra vanjskih poslova, nekadašnjeg premijera, koji će ostati upamćen po referendumu za Brexit 2016. Vašingtonu, odakle se, kako je izvjestio NYT, zaputio na večeru sa Donaldom Trampom u njegov golf-klub/rezidenciju Mar-a-Lago na Floridi, u namjeri da ga pokuša nagovoriti da popusti oko, u Predstavničkom domu, zbog republikanaca zaglavljenog paketa pomoći koji Ukrajini znači sve. Tramp je uspio da ubjedi republikansko biračko tijelo u sve svoje teorije, zbog toga je ta stranka danas MAGA-a (Make America Great Again), a republikanski zakonodavci u Kongresu bespogovorno slušaju bivšeg predsjednika, čak iako lično misle drugačije. U suprotnom, oni koji se suprostave ili sami izađu ili ih izbace.
Dok se, očigledno NATO i evropski zvaničnici, pokušavaju spremiti najbolje što mogu za kontrolu štete koju bi mogao, ili će, izazvati Trampov povratak u Bijelu kuću, demokrate pokušavaju da promijene strategiju u hodu i ponovo, kao 2020. pokušaju mobilisati demokratsko biračko tijelo da izađe masovno i glasa.
Postalo im jasno da retrogradni trend zabrane abortusa u saveznim državama, pod kontrolom republikanaca i obaranje istorijske presude o garantovanom pravu na abortus „Roe v Wade“ iz 1973, na saveznom Vrhovnom sudu pod kontrolom konzervativnih sudija (opet zahvaljući Trampu), na koju su računali kao glavnu kartu za mobilizaciju, nema dovoljnu upotrebnu vrijednost. Kao što, kako pokazuju rezultati istraživanja javnog mnjenja, demokratskim biračima očigledno nije dovoljno dobar motiv ni pad inflacije, ni neočekivano dobar oporavak ekonomije, rast zaposlenosti van svih očekivanja (330.000 novih radnih mjesta samo u prvom kvartalu 2024). Spreman je i još jedan “istorijski” paket za olakašnje vraćanja duga za kredit za školarine, koji bi trebalo da obuhvati oko 40 miliona američkih građana.
Da li je Bajden napokon shvatio
Hoće li to biti dovoljno uz sada svakodnevno pozivanje popularnih progresivaca, poput senatora Sandersa i AOC da preko medija između dobrih ekonomskih pokazatelja, uvjeravaju američku mladost i predstavnike arapske i muslimanske zajednice kako su razgovarali sa predsjednikom Bajdenom i da ih je uvjerio da je razumio poruke takozvanih „noncomited“ glasača (birača koji se ne obavezuju) a kojih je sve više, te da će učiniti sve da se zaustave brutalni napadi Izraela na Gazu, koji uz palestinske civile, kako podsjećaju, dovode u opasnost i živote otetih izraelskih građana, koje teroristi Hamasa i dalje drže kao taoce.
POLITICO je u utorak objavio tekst koji potpisuje troje autora, a u kojem plasiraju tezu kako se „demokrate plaše da bi Natanjahu mogao potkopati Bajdenov imidž među biračima“. Iako bi se za ovaj naslov cinično moglo reći ono čuveno „Ajdeee“ u podnaslovu teksta stoji: „Domaći problemi koji proizlaze iz Gaze protežu se dalje od bijesa unutar progresivne baze“ što ukazuje na određeni stepen razumijevnja problema.
Svi sagovornici POLITICO-a u ovoj analizi saglasni su da je način na koji se Bajdenova administracija odnosi prema Gazi potkopao jednu od njegovih najvažnijih prednosti nad Trampom.
“Bajdenova reputacija je bila – slagali se ili ne s njim – on je pristojan tip, on je empatičan tip, on je pošten tip. Ali ova politika je okrutna politika“, precizira Mat Dus(Matt Duss) bivši savjetnik senatora Sandersa za vanjsku politiku, koji je sada u Centru za međunarodnu politiku.
I to sada postaje jasno svima.
„Mislim da postoji jasna svijest o tome da je američki stav (prema ratu) štetan za njihov međunarodni položaj”, ocjenio je za POLITICO, Ivo Dalder (Daalder), direktor Čikago savjeta za globalne poslove, i bivši ambasador SAD-a pri NATO-u.
Nema naravno sumnje da bi Tramp bio još popustljiviji od Bajdena prema Netanjahuu – to je čovjek koji je, šokiravši mnoge na Zapadu, preselio američku ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalim, i čiji je zet i bivši savjetnik i izaslanik za Bliski istok, Džared Kušner(Jared Kushner) javno u intervjuu nedavno rekao da Gazu ne treba vraćati Palestincima (već je valjda pretvoriti u turistički kompleks). Međutim, kontroverzni bivši američki predsjednik, kao, mora mu se priznati – voljeli ga ili ne, stručnajk za medije i (samo)promociju nedavno je hladnokrvno zaključio da „Izrael gubi PR rat“ te je zbog toga iskoristio priliku da kritikuje Bibija, poručivši da bi on okončao konflikt u Gazi veoma brzo, bez pojašnjenja kako – naravno. No za njegovo biračko tijelo, uz obećanje o novim poreskim olakšicama za milijardere, savim dovoljno.
Da li će/je Džo Bajden razumjeti da za njegove birače nije dovoljno isto što i za Trampove? Da li će umjesto odašiljanja poruka iz „bliskih izvora“, o ljutnji i frustraciji neposlušnošću izraelskih lidera, pa njegovog unutrašnjeg kruga sa njim – zaista preduzeti konkretne korake: prvo prema Izraelu (poučak – kako je predsjednik Ronald Regan1982. natjerao izraelskog premijera Menahema Begina da zaustavi granatiranje Bejruta, u potrazi za liderima PLO), da zaustavi zločine koji se više ne mogu sakriti, a onda i prema arapskim akterima na Bliskom istoku, koje treba najterati da se postaraju da Hamas vrati otete izraelske građane, pa redom… korake očekivane od „lidera slobodnog svijeta“ a obećane baš njegovom porukom “Amerika se vratila”?
Pitanje je naravno i može li i ima li dovoljno vremena da se u očima američkih birača iskupi za greške do novembra?
Antena M
