To, milicijo. Hapsi, milicijo. Tuci, milicijo… odjekuje varošicom pored pruge. Ushićen u svojoj moći Gavrilo će uskliknuti: „Ovaj narod je neprijatelj ove države! Hvataj, hapsi, gazi, nikog ne štedi! Nama ne treba ovakav narod, mi ćemo stvoriti drugi narod!“
piše: Bojan Đuranović
Genijalni Božidar – Bota Nikolić je na veliko platno prenio priču koju je kao dijete čuo. Priča je o tome kako se loši ljudi ponašaju kada dobiju malo vlasti, kako se mijenjaju i pretvaraju u rugla, zaboravljaju svoje najbliže, a sve što imaju bespogovorno daju za vlast.
Bota nam je, u svom legatu za naredna pokoljenja, ostavio film Tri karte za Holivud. Remek djelo koje nam dok ga gledamo smjenjuje suze od smijeha i one tuge, koje naiđu kada se prepoznamo u nekom od likova ili kada shvatimo da se mi danas nalazimo u tom filmu. Kolorizovano.
Znate onu rečenicu koju često viđate nakon nekih komičnih sadržaja i tv emisija humorističkog sadržaja – Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna.
E pa ođe ništa nije slučajno, sve je namjerno jer je toliko slično da plaši.
Radnja filma se dešava u maloj varošici koju bi i ljudi i Bogovi zaboravili da nije pored pruge (slično je i sa Crnom Gorom, da nismo na evropskoj raskrsnici niko ne bi ni znao za nas). Vrijeme radnje je smješteno godinama nakon velikog rata, nakon promjene koja je naišla i koja je izazvala tektonske promjene u društvu. Na čelnim pozicijama su ljudi sumljivih zasluga i biografija.
Glavni lik je policijski komandir Gavrilo koji suverno vlada varošicom vršeći represiju i samovolju nad mještanima. Iako ga niko ne voli on ima vlast i to mu je dovoljno da tuče i hapsi koga god hoće. U jednom trenutku će uhapsiti i rođenog brata. Pitaće brat mještane: “Pa zašto ste ga birali za šerifa ako nije OK“, ne znajući da je on postavljen a ne biran. Polu-bistri policijski komadir, kojeg maestralno igra kudravi Branislav Lečić, jedino koga se plaši i kome raportira je nečujni glas iz telefonske slušalice koji dolazi iz daljine, iz neke druge, tuđe varošice.
Gavrilo ima i svoju desnu ruku. Visoki, gledni i revnosni policijski pomoćnik Živadin T. Grujić je odraz poslušnog službenika koji postupa po naređenjima svog šefa i nikada ne postavlja pitanja. Uvijek utegnut u uniformi odaje utisak mnogo bistrijeg nego što zaista i jeste, ali sve to pada u vodu kada progovori.
Imaju Cetinjani jednu simpatičnu angedotu o liku veoma sličnom Živadinu. Kažu da je mogao uspravno stojati satima i „kibicovati“ šahiste u gradskoj kafani. Jedan od šahista iznerviran njegovim konstantnim prisustvom ga je upitao: “Koliko možeš tako stajati?“. „Mogu“, reče gledni, „cio dan“. „E kakav bi ….. bio“, zaključi šahista. A vi sami zaključite na šta je mislio.
I nekako je upravo gledni Živadin uloga koja u sebi nosi sve ono što je Bota želio da nam predstavi. On je poslušan do imbecilnosti kada to od njega zahtijevaju, ali je i pokvaren čim mu se za to pruži prilika. Takođe je sklon izdaji i promjeni strane čim osjeti da mu gazda gubi moć.
Dokoni popovi i jariće krste a moćnici bez morala redom hapse. Ima jedna scena u filmu koja bezobrazno podsjeća na nedavna dešavanja u našoj varošici pored evropske pruge. Gavrilo mjesecima unazad sprema i pompezno najavljuje veliki doček. Njihovu varošicu će prvi put posjetiti ON. Tu je uigrana koreografija, kamere, statisti i glumci. U nedostatku domaćih izdajnika i oružja Gavrilo hapsi koze i prasiće ne bi li osigurao njegov dolazak. Iako su iza njih dani vježbi i detaljnih scenarija ipak im se desio mućak. Duplo golo iliti – trt Milojka. Umjesto NJEGA došao je brat. Šarada je propala i ništa od očekivane slave.
Pokušajte sada riječi iz gornjeg pasus zamijeniti sa: doček – hapšenja; ON – ruka pravde; koreografija – mediji, botovi, plaćenici; koze i prasići – auta i petarde; slave – nelagalna roba, droga, oružje.
Sada je Gavrilo bijesan na sve i uplašen za svoj položaj, sumnja u sve, ponajviše u svoju bivšu familiju sa kojom je raskrstio. Kada ga i odani Živadin izda shvatiće koliko je mala razlika između hapsitelja i uhapšenog, vidjeće kako se u životu sve okrene u trenu. Ali nije iz ovoga ništa naučio, sujeta i samoljublje je toliko jako da će, čim se ponovo domogne vlasti, postati još gori nego ranije.
To, milicijo. Hapsi, milicijo. Tuci, milicijo… odjekuje varošicom pored pruge. Ushićen u svojoj moći Gavrilo će uskliknuti: „Ovaj narod je neprijatelj ove države! Hvataj, hapsi, gazi, nikog ne štedi! Nama ne treba ovakav narod, mi ćemo stvoriti drugi narod!“
I na kraju je narod uhapšen, Gavrilo ostaje sam. Bez naroda, suveren i sam.
Kako ono reče gospodin Čanak?
Samo mu ne dajte da utekne!
Analitika
