Beśedu sačinio: Miodrag D. BAJKOVIĆ, arhitekt
Naša domovina danas čeka ispred (bolje rečeno: iza) vrata Evropske unije, a Kraljevina Duklja je u svoje pero, priđe 870-ak do 950-ak godina – bila u ”Društvu evropskih kraljevstava”.
U tomu istomu razdolju, naši śeverni suśedi Srbalji:
tadijer beznačajni jadonje – čamili su u dubokoj unutrašnjosti mračnoga Balkana, i ka’ vizantijski višestoljetni dosljedni vazalčići, tj. poslušni i Vizantiji odani kučkići – dreždali su potlje 1077. (prve godine našega kraljevanja), još narednijeh 140 godina iza vrata tadanjega ”Evropskoga kraljevskoga društva”, sa veljom neizvjesnošću čekajući članstvo u to društvo.
Dočekavši trenutak skidanja vizantijskoga jarma i samara, svoju narav razuzdanih krvoločnih kurjaka teke puštanih sa sindžira – nemilice su ustremili upravo i najprije na Duklju, tj. na naše pretke Dukljane.
Toliko iz povjesnice.
Znam:
divno je i krasno biti optimist; biti svjestan da treba (što se počesto zbori) prizivati pozitivnu energiju; mainati se riječi koje su suprotnost željenom – jer se riječi mogu obistiniti.
Ipak, to ću ovi put staviti na stranu i pozabaviću se samo nekim, konkretno usmjerenim – a osobito poražavajućim činjenicama.
Jasno, mi smo ti koji moramo pokušati izgurati borbu za:
opstanak narodnosti i, sa ostalima rodoljubima sve tri naše vjere – opstanak crnogorske nacije; opstanak Crne Gore i njezinoga dostojanstva i ugleda, ka’ i vrtanja sa, u potonje 2-3 godine, poprilično razgažene mračne, srednjevjekovne džade na savremeni evropski, magistralni put.
Velim pokušat, jer ta borba u vremenskom smislu podrazumijeva relativno dug period, tako da će nju morati na svoja pleća preuzeti i svoje živote joj posvetiti naša današnja mladež.
A, kakva nam je mladež?
E, tu su problemi!
Problem prvi:
Nenaravno i zabrinjavajuće veliki dio, ali i neuporedivo najveći procenat mladeži u odnosu na broj postojbnika neke zemlje na svekolikomu Starom kontinentu, koja napušta rodnu grudu iliti ostavlja svoju domovinu (što odlaskom na studije – što ištući bolje uslove za življenje) – karakteristika je upravo crnogorske mladeži.
Kako spomenuto ide do zbiljski nevjerovatnih razmjera, a pride oni koji isele uglavnom zanavijek ostaju tamo neđe vanka Crne Gore (jasno, skupa sa svojim potomstvom) – sve na ovom mjestu navedeno više je no doslovice tužno i žalosno.
Odvazda se odolen po svijetu hodilo (trbuhom za kruhom ili sporad sticanja znanja), ali – ključno je (tvrdim):
dio mladeži koja odlazi iz Crne Gore, i koju čine civilizovani đetići i đojke: Crnogorci, Bošnjaci, Muslimani, Albanci i Hrvati, tj. mladi rodoljubi sve tri naše vjere – znatno je veći od dijela iseljenih srbočetničko-klerofašističko-bandoglavo nasađenih ”dečaka” i ”devojaka”, potomaka naših taman ljutih neprijatelja: Srbalja, Srbalja-Uteklica i ubogih, bonih Posrbalja.
Problem drugi:
Jedan manji dio mladeži, od dijela mladeži koja ostaje u Crnoj Gori, čiji su roditelji Crnogorci – obrlaćena:
nekakvijem ”srpstvom”, svaštočinskijem PROKLETOSAVLJEM, nečesovijem Kosovom, tuđom i podaničkom zastavom trobojkom – MAHMUDOVKOM itd., promijenila je stranu, tj. potomci su zelenaša-komita-rodoljuba unazad 100 godina, i/ili potiču iz partizanskih kuća.
Tizi mlađani nesretnjici, potomci svojih još nesretnjijih roditelja i đedova (ne žalim ih, no – neka ih sram i stid bude đe čuli i đe ne čuli), i svojih, iako pokonjih, baksuznih prađedova, čukunđedova, … – u godinama kad sami odlučuju:
krštavaju i vjenčavaju se u takozvanoj SPC, tačnije i u skladu sa biti-suštinom te ”crkve” po pravici rečeno:
krštavaju i vjenčavaju se u hramovima PROKLETOSAVSKE SEKTE, a ne u našoj CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI.
Mladež, posebice nežnavena – ide onamo đe je sjaj i moć, i kod onijeh koji znadu za prefrigane marifetluke pridobijanja crnogorske mlađarije za sebe – pa tijem i tako postaje ešalon PROKLETOSAVSKE armade za ostvarivanje srpskih, a samijem tijem i protivucrnogorskih ciljeva.
To što taj dio mlađarije ne žnade da je (materijalni) sjaj i moć PROKLETOSAVACA na prostoru Crne Gore plod:
- antihrišćanske, nekanonske i krvave otimačine započete i sprovođene nazad 100 godina, tj. zlodjelo tadanjih PROKLETOSAVSKIH kradova;
- protivuustavne/nezakonite rabote sadanjih GROBOLUPEŽINA iz redova vlasti i sektaškoga klira –
krivi su njihovi roditelji ”Crnogorci”, koji nijesu na vakat popratili i vaspitali svoje sad već stasalo zastiđe od našljednika – no ih je vaspitavala ulica.
Pod ulicom (pomeđu ostaloga) mnim na njihove drugare i vrsnike iz srbočetničkih famelja – koji su ih, uz planski ili spontano nametane mitomanske izmišljotine i bajke, tj lažavine – privoljeli i s ulice uveli u hramove PROKLETOSAVSKE!
Opetujem, ovo su činjenice koje su već, a uskoro će (matematički) tek dovesti do za Crnogorce užasnih posljedica i negativne statistike.
Kako dalje?
Što nam je uopšte (i glede mladeži) činjeti: nemam formulu.
Jedno je sigurno:
moramo graditi CRNOGORSTVO, koje, liše – emocija, naslijeđenoga i onoga što se kod Crnogoraca-rodoljuba samo po sebi ka’ način življenja podrazumijeva – na strategijski način nikad građeno nije!
Daleko od toga da termin CRNOGORSTVO počesto rabim ka’ pandan tamo-njihovom ”srpstvu”, koje je samo po sebi par excellence: etnički problematično i etički bolesno.
Držim da je CRNOGORSTVO:
- neophodnost spoznaje jedne jedine istine iz povjesnice crnogorske;
- njezino predano očuvanje i neprestano širenje, a tijem suprostavljanje lažnim mitovima i njihovo razbijanje;
- odraz toga je rodoljublje, koje se podrazumijeva – rodoljublje za koje se izgara i, na način čežnje ili doslovice: gine!
Sve je na nama večeras ovđen okupljenima, i na svim našim istomišljenicima diljem otadžbine – ka’ i na onom dijelu patriotske, ponosne i časne dijaspore crnogorske.
SVE JE U NAŠEM JEDINSTVU!!!
Aktuelno
