Patriotska djelatnost, erudicija, dosljednost, odvažnost i upornost Pavla Popovića u odbrani Crne Gore i njenog prava na samostalnu državnu egzistenciju – uprkos svim nevoljama, problemima i spletom okolnosti koje su bile onda nepovoljne po Crnu Goru – nije jenjavala
Mr Novak ADŽIĆ, doktorand istorijskih nauka
Decenijama je od 1918. godine djelovala crnogorska državotvorna i suverenistička politička emigracija. Među najaktivnijim emigrantima koji su se borili za pravo, čast i slobodu Crne Gore bio je Pavle Mihailov Popović (rođen 11. aprila 1889. na Cetinju), diplomirani inženjer politehnike. Završio je Tehnički fakultet u Cirihu 1912. godine. Po nacionalnosti izjašnjavao se da je Crnogorac i dosljedno borio za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Bio je visoki funkcioner u nekoliko crnogorskih vlada u izbjeglištvu (1919-1923).
Patriotska djelatnost, erudicija, dosljednost, odvažnost i upornost Pavla Popovića u odbrani Crne Gore i njenog prava na samostalnu državnu egzistenciju – uprkos svim nevoljama, problemima i spletom okolnosti koje su bile onda nepovoljne po Crnu Goru – nije jenjavala.
Inženjer Pavle Mihailov Popović, boreći se za povrijeđena prava svoje otadžbine i domovine, iz Rima 27. marta 1922. godine, uputio je apel poslaniku u Nacionalnoj Skupštini Republike Francuske u Parizu Ernestu Utreu, u kojemu je izložio stavove povodom politike Francuske prema Crnoj Gori. U tome apelu Popović govori o sudbini koju je doživjela Crna Gora i, između ostalog, upućuje oštre i žestoke kritike na držanje ondašnje zvanične politike Francuske prema Crnoj Gori.
To pismo glasi u cjelosti:
„Rim, 27. marta 1922.
Via Volturno 7
Gospodin Ernest Utre
Poslanik
P A R I Z
Gospodine poslaniče,
Nijesam imao čast da Vam se predstavim, te ljubaznim pokroviteljstvom g. Melmana uzimam veliku slobodu da Vam uputim nekoliko riječi. Molim Vas da me izvinite i da opravdanje za moj akt nađete u ljubavi prema onoj uzvišenoj stvari, čijem kultu nema Francuza, dostojnog tog imena, koji mu nije posvetio sav svoj život – Domovini.
Radi se, zaista, gospodine poslaniče, o mojoj dragoj domovini, mučenici Crnoj Gori, i upravo moja osjećanja prema njoj tjeraju me da Vam dosađujem ovim pismom i nalažu mi da sve podredim trijumfu te stvari koja je posvećena kroz toliko strašnih nevolja i toliko potoka prolivene krvi. No, od časa kad sam se usudio da Vam pišem, želim da idem do kraja i tražim dopuštenje da mogu da govorim otvoreno. Reći ću Vam, gospodine poslaniče, samo ono u što sam potpuno uvjeren: drugim riječima, ne isključujem mogućnost da se varam, ali molim Vas da mi vjerujete potpuno iskreno.
Od 1917. politika Francuske republike u pogledu organizacije centralne Evrope je, po mom mišljenju, temeljno pogrešna. Vaše diplomate i političari dopustili su da ih prevari nekoliko novinara, u službi balkanskih patentiranih potkupljivača i nekoliko činovnika Ke d’Orseja, kao što je g. Bertlo, i doveli su vašu zemlju, kao što sam to rekao u mom pismu g. Poenkareu, do toga da je mrze ne samo žrtve te politike već i vaši sopstveni štićenici. Zašto? Jednostavno samo zato što sve što je učinjeno bilo je vještačko i unaprijed osuđeno da propadne u pokvarenosti i korupciji, toj karakteristici i tom oružju balkanskih političara koji su proizvodili i stvarali to novo stanje stvari.
Francuska će iz toga, vjerujte mi, izvući samo negativne posljedice: nikada nećete moći računati na pomoć vaših tvoraca. No, ne insistiram, jer bi me to odvelo suviše daleko. Hoću da ograničim svoje argumente na slučaj moje domovine i Srbije. Srbija, štićena strana vaših političkih i diplomatskih faktora, bacila je milijarde vašeg novca po svijetu da bi mogla da uništi našu malu državu. Vaša diplomatija je učinila sve što je mogla, i više od toga, da joj pomogne. Međutim, uprkos svemu tome poslu i tim ogromnim troškovima, šačica crnogorskih patriota uspjela je najprije da zbaci oreol mučenika te toliko slavljene Srbije, a potom je učinila beskorisnim sav trud vaših diplomata i finansijera da je održe na nogama: danas je ona u punom raspadu.
Ako, uz to, proučite međunarodna dokumenta o tom pitanju, zaključićete lako da nijedna zemlja na svijetu nije tako očigledno povrijedila međunarodno pravo kao što je učinila vaša zemlja da bi podržala užasne srpske mahinacije. Sjetite se da ja, a sa mnom i nepristrasni ljudi, upućujem ovaj prigovor diplomatiji naroda koji je svijetu dao najljepše primjere poštovanja prava čovjeka koje je čovječanstvo ikada upoznalo. Ta dvolična i nenormalna djelovanja su, malo po malo, dovela vašu diplomatiju do takve tačke da je danas pitanje moje domovine, postalo otvorena rana za sve vaše planove u centralnoj Evropi.
Razmatrati to pitanje pred međunarodnim kongresom, znači otkriti pred čitavim svijetom skandal koji još nikad anali međunarodnog prava nijesu zabilježili. I to nije sve. Pored nepravdi i užasnih bezakonja koja će se otvoreno pokazati pred preneraženim javnim mnjenjem – na veliku štetu ugleda i interesa vaše zemlje – otkriće se podjednako i mnoge nelogične činjenice u ponašanju zvanične Francuske prema vašoj saveznici Crnoj Gori, i sa čuđenjem će se ljudi pitati ko je i kakvim spletkama Francusku vodio i njome vladao. Međutim, dan presude će doći, uprkos svim naporima diplomata da ga spriječe ili odlože. On će sigurno doći, jer to želi crnogorski narod i mi izbjeglice i prognani umrijećemo a nećemo napustiti našu stvar. Naš najbolji advokat je svjetlost, izbjegava se da je puste da padne na naše pitanje jer se zna da je dovoljno da se ono rasvijetli da bi naša stvar pobijedila.
Zbog toga Vas preklinjem da Vi lično rasvijetlite to pitanje, Vi, Francuz, jer će svijet tada vidjeti da ni parlament, ni štampa, ni plemeniti narod Vaše zemlje, nijesu saučesnici, već, naprotiv, da su žrtve koje traže istinu i pravdu čim ona nasluti nepravdu. Potreban materijal za početak objašnjenja je tu, u izobilju. Jedna parlamentarna komisija koja će proučavati dokumenta te dvolične i užasne afere oduzimanja slobode jednog saveznika Francuske mogla bi se najprije poslužiti primjerom koji je tipičan, ali nije pomenut u publikacijama koje Vam šaljem.
20. decembra 1920. godine g. Leg objavljuje zvanično da vlada Republike priznaje nasilno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. 25. februara 1921. dva mjeseca nakon zvaničnog priznavanja aneksije, taj isti g. Leg, u svojstvu predsjednika parlamentarne Komisije za spoljne poslove, uputio je pismo ministru spoljnih poslova Crne Gore, izvinjavajući se, u ime komisije, što ga ne može primiti da svjedoči pred njom „jer im ovlašćenja koja su oni (članovima) dobili od parlamenta ne dopuštaju da ulaze u neposredan odnos sa članovima neke strane vlade“. Drugim riječima, nakon što su poništili Crnu Goru, oni priznaju postojanje vlade te zemlje. Tako, dakle, francuski parlament kojem nikada nije bila podnesena odluka koja se odnosi na priznavanje nasilne aneksije jedne nezavisne i savezničke države, priznaje postojanje vlade te zemlje.
Štaviše, on to čini uz njenu pomoć iako je dva mjeseca ranije potpisan akt u dijametralno suprotnom smislu. Je li, onda, logično da se zapitamo: da li su ove činjenice pripisive nesuglasici između našeg Ministarstva spoljnih poslova i parlamenta, ili je to, i u ovom slučaju ista stvar kao ona g. Bertloa prema g. Legu u vezi sa depešom Industrijske banke Kine ? Možda je zaista jadni sir Bertlo uredio tu stvar, takođe, bez znanja svog šefa ? Evo pitanja za rasvjetljavanje, i ako mu se potraže dublji uzroci, skriveni u još uvijek nedavnom periodu kad je rat činio mogućim sve mahinacije, došli bismo vjerovatno do zaključka da, u ministarstvima vaše zemlje ima službenika na visokom položaju koji su zavedeni potkupljivačkim sirenama iz Beograda, učinili sve što su mogli da se beogradskim razbojnicima da naš novac bez brojanja i bez traženja računa i da su oni, sa svoje strane, kupili postojanje savezničke Crne Gore.
Molim Vas pogledajte „Ulogu Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore“, knjigu koju Vam danas šaljem sa ostalim publikacijama. Konsultujte strane od 38 do 58, od 102 do 107, 179, 183, 192 i članak iz „ Rivjesta di Roma“ pod nazivom „Uloga francuskog kapitala u nasilnoj aneksiji Crne Gore“ i kažite da li je moguće bez ičijeg prljavog interesa da u Ke d’Orseju nema korumpiranih !
No, ne mogu dalje, jer dvostruko me boli kad Vam govorim o nepravdama koje je Francuska učinila prema nama: s jedne strane, zato što su okrutne i tiču se moje domovine i, s druge strane, zbog toga što se tiču lijepe Francuske, u kojoj sam kao student proveo najljepše godine moje mladosti.
Procijenite, gospodine poslaniče, sa punom ozbiljnošću, i ako ste ubijeđeni u čestitost stvari moje nesrećne domovine i u korisnost za vašu dragu Francusku da spere sa sebe zločine koje su neki loši Francuzi počinili u njeno ime, onda izvršite do kraja svoju dužnost časnog čovjeka, džentlmena i Francuza. Uzdam se u vašu savjest. Vi bolje od mene znate gdje treba udariti. A, jedan hrabri narod, dobar i plemenit okružiće sjećanje na Vas oreolom prijatelja mučenika.
Ponizan i revnostan sluga svoje domovine kao što jesam, unaprijed Vam, gospodine poslaniče, zahvaljujem i molim Vas da vjerujete u moje najviše poštovanje.
(potpisan) Pavle Popović“
(Pismo je objavio prof. dr Šerbo Rastoder u knjizi „Crna Gora u egzilu 1918-1925“, Podgorica, 2004, tom II, dokument broj 115, str. 489-491).
Analitika
