Putin je svojim imperijalnim ratom u Ukrajini pokrenuo trku carstava koja će mu se, lako je moguće – obiti o glavu.
Njegova invazija na Ukrajinu s ciljem obnove Ruskog Carstva pokrenula je novo geopolitičko formatiranje na globalnoj razini, a posebno u Evropi. Veliki rat u Evropi ubrzao je postojeću tendenciju koja se može pratiti tokom barem dva protekla desetljeća – volju za obnovom starih i stvaranjem novih carstava prilagođenih geopolitičkim i geoekonomskim uslovima 21. vijeka.
Nakon raspada imperija velikih evropskih sila u drugoj polovici 20. vijeka u tišini političkih lavirinta velikih i novih narastajućih sila proteklih desetljeća, od početka novoga vijeka, postepeno je sazrijevala ideja reafirmacije nekadašnjih carstava i stvaranja novih. Dinamika zbivanja kretala se od početaka realizacije turske agende stvaranja svojevrsne replike nekadašnjega Osmanskog Carstva jačanjem turskog uticaja na prostorima na kojima se ono nekada prostiralo do velike britanske strategije povratka na stare kolonijalne rute.
Sve se mijenja
Ujedinjeno Kraljevstvo, motivisano strateškom agendom stvaranja takozvane Globalne Velike Britanije, nakon napuštanja Evropske unije otisnulo se u obnovu svoje moći i uticaja na prostorima nekadašnje imperije u kojem “sunce nikada ne zalazi”. Pritom se oslanja na posebne odnose sa SAD-om i cijelom tzv. Anglosferom. Evropska unija takođe proglašava pokretanje strategije stvaranja “Globalne Evropske unije” koja evropsku integraciju treba uzdignuti na razinu globalnog uticaja.
Ruski rat u Ukrajini, sasvim logično, ubrzao je integracije i stvaranje novih carstava. To je redovona logika ratnih vremena. Pokušaj nasilnog stvaranja njemačkog carstva u Evropi početkom 40-ih godina prošlog vijeka rapidnom je brzinom doveo do funkcionalne i potom ratne integracije SAD-a i Ujedinjenoga Kraljevstva kao prethodnice buduće evroatlantske integracije utemeljene na ratnoj Atlantskoj povelji, pobjedničkog poslijeratnog Marshallova plana, obnove razorene Europe, stvaranja NATO-a, a potom i Eropske unije. U posthladnoratovskom vremenu Evropska unija postupno se realizovala kao svojevrsno konsenzualno carstvo pod okriljem globalne američke vojne i političke moći koja SAD-u takođe daje odlike kojima se teško može odreći karakter carskih. Ruski agresivni rat ubrzao je te procese.
Ako je Putin računao da će on ratnim putem graditi carstvo i da će svi ostali to mirno gledati, onda se, jednako kao svojedobno i Hitler, opako prevario. Potaknuo je integraciju svojih najvećih protivnika po vlastitoj klasifikaciji – SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Evrope – u jedinstveni blok, koji po mnogim odrednicama ubrzano poprima formu carstva i koje dodatno ojačava činjenica da ne nastaje nasilnim putem nego na temelju međusobnih dogovora.
Globalno carstvo
Evropa postaje svojevrsno dogovorno carstvo, Amerika je odavno globalno carstvo, a Velika Britanija ubrzava izgradnju takozvane Globalne Velike Britanije, zapravo moderne replike nekadašnjeg carstva.
Rusija je postupala u okviru zajedničkog rusko-kineskog plana, koji je uključivao i rat u Ukrajini kao njegov instrument u cilju rušenja postojećeg navodno unipolarnog svjetskog poretka pod dominacijom SAD-a i stvaranja novoga multipolarnoga. Ciljalo se pritom i na stvaranje novih sila na međunarodnoj sceni koje će se zbog neizbježnih podjela oko rata u Ukrajini u većoj mjeri distancirati i po mogućnosti emancipovati od uticaja Zapada.
No Putin je otvorio Pandorinu kutiju iz koje uistinu iskaču stara i nova carstva. Jačaju, istina, i nove srednje sile, ali je ruski rat kao instrument kinesko-ruskog udara na postojeći poredak svojim razvlačenjem potaknuo i ono što nije bila namjera Moskve i Pekinga, a to je jačanje unutrašnje kohezije Zapada i njegovu transformaciju u svojevrsno globalno carstvo koje je sve čvršće strukturirano s očitom tendencijom jačanja vojne i političke moći. Osim toga, ruski rat među onim novim silama koje se etabliraju na međunarodnoj sceni potaknuo je i jačanje moći prema ruskoj ekspanziji nimalo popustljive Poljske, na što Moskva nije računala jer je bila uvjerena da će brzo nametnuti gotov čin pokoravanjem Ukrajine. U tom slučaju glas Poljske bio bi vapaj u pustinji nastaloj nakon ruskog osvajanja Ukrajine, a kako Moskva u toj nakani nije uspjela, glas Poljske odjekuje Evropom i moć Varšave svakim danom rata sve više jača.
Neuspjelim nasilnim pokušajem stvaranja ili pak obnove Ruskog Carstva Romanovih i nekadašnjeg SSSR-a Putin je, kao i mnogi gubitnici u povijesti koji su izabrali ratnu prečicu k carstvu, zapravo naćerao svoje glavne protivnike na zbijanje redova pa čak i jačanje i faktičku afirmaciju vlastitih carstava. Potaknuo je rađanje i učvršćivanje carstava najvećih neprijatelja, što je poznati povijesni paradoks i obrazac koji se neprestano ponavlja.
Podnošenje računa
Sudbonosno je pritom pitanje – ko će moći da plati cijenu carstva, a ko je neće moći da plati. Najizgledniji carski kandidat koji neće moći da plati cijenu stvaranja carstva je upravo Rusija.
Evropa, SAD i nove sile uredno plaćaju cijenu. Evropa će se nedvojbeno napregnuti do granica pucanja. Ali Rusija je ta koja je odabrala najskuplju i najriskantniju ratnu opciju imperijalne produkcije. Rat će je definitivno iscrpiti.
Ona na ratu ne može ništa zaraditi, pa ni osvajanjem tuđih teritorija i samo može izgubiti. Otete dijelove teritorije suśeda ne može dugoročno zadržati, troškovi njihove okupacije su enormni, a koristi nikakve. A za to vrijeme će cijena vojno i politički izgubljenog rata i imperijalne politike nasilnog širenja biti sve veća i rast će svakim novim danom rata. Pokušaj obnove Ruskog Carstva u ovom ili onom obliku mogao bi u konačnici završiti jednako kao i pokušaj njegovog spašavanja prije stotinu godina – sada već trećim padom Rusije u jednom vijeku.
Rusija se uplela u zamku iz koje ne uspijeva izaći i što će se dalje odvijati, niko sa sigurnošću ne može predviđeti, no potpuno je sigurno da od ideje obnove carstva nije nastalo ništa drugo nego li onoga što je bila i na samome početku – velike deluzije. Da je situacija za Rusiju egzistencijalno ozbiljna, shvaća i sam Putin kada prigodom obilježavanja Nacionalnog dana Rusije 12. juna govori: “Danas u teškom trenutku za Rusiju ośećaj domoljublja i ponosa još jače ujedinjuje naše društvo…” Činjenica je da tako ne govori niko u Evropskoj uniji ni SAD-u, jednostavno zato što je ovaj trenutak za njih trenutak uspona, a ne pada kao u slučaju Rusije. Čini se da cijena carstva postaje već sada za Moskvu previsoka.
Kako raste moć SAD-a i zapadnih saveznika koji se, potaknuti velikim evropskim ratom, formatiraju u svojevrsna carstva, opisuje za Foreign Affairs, Timothy Garton Ash, profesor evropskih studija na Oxfordu i saradnik američkog vanjskopolitičkog think-tanka Hoower Institution, osnovanog davne 1919.
U autorskom članku pod naslovom “Postimperijalno carstvo – kako rat u Ukrajini mijenja Europu”, objavljenom 18. april Timothy Garton Ash kaže: “Istorija obožava neželjene posljedice. Posljednji primjer izuzetno je ironičan: pokušaj ruskog predśednika Vladimira Putina da obnovi Rusko Carstvo ponovnom kolonizacijom Ukrajine otvorio je vrata postimperijalnoj Evropi.”
Novi planovi
“Paradoksalno, da bi osigurala postimperijalnu budućnost i suprotstavila se ruskoj agresiji, Europska unija i sama mora preuzeti neka obilježja imperija. Mora imati dovoljan stepen jedinstva, središnje ovlasti i mogućnost učinkovitog donošenja odluka u cilju odbrane zajedničkih interesa i vrijednosti Evropljana. Ako svaka pojedinačna država članica i dalje bude imala pravo veta na vitalne odluke, Unija će posrnuti interno i eksterno.”
U nastavku Garton Ash opisuje okolnosti u kojima Rusija pokušava povratiti izgubljene teritorije i u kojima Evropa mora odgovoriti izgradnjom jedinstvene geopolitičke, ekonomske i vojne konstrukcije koja će po svemu imati odlike carstva pa navodi: “Svako ko je proučavao istoriju carstava mogao je znati da raspad Sovjetskog Saveza neće biti kraj priče.”
U 2014. Timothy Garton Ash označava tačku prekretnicu, tačku promjene smjera, na kojoj je – kako kaže parafrazirajući istoričara specijalizovanoga za evropsku diplomatiju 19. i 20. vijeka Alana Johna Percivale Taylora – “Zapad propuštio promijeniti smjer”. Garton Ash kaže da se “nikada neće znati što se moglo dogoditi da je Zapad tada snažnije reagovao, smanjivši energetsku zavisnost od Rusije, zaustavivši protok prljavog ruskog novca koji se vrti po zapadu, opskrbivši Ukrajinu s više oružja i poslavši snažniju poruku Moskvi.
Ali nema sumnje da bi takav kurs stavio i Ukrajinu i Zapad u potpuno drugačiji i daleko povoljniji položaj 2022.”
U nastavku članka Garton Ash širenje i integriranje Evropske unije vidi kao jedini odgovor na situaciju u kojoj se ruskom agresijom Evropa našla pa navodi: “Dugoročna vizija proširene Europske unije u strateškom partnerstvu s NATO-om (koja bi prema Gartonu Ashu obuhvaćala Jermeniju, Azerbajdžan, Gruziju, Moldaviju, Ukrajinu, Tursku i Bjelorusiju – op. autora.), odmah postavlja dva velika pitanja. Što je s Rusijom? I kako može postojati održiva Evropska unija od 35 pa čak do 40 država članica? Teško je odgovoriti na prvo pitanje ne znajući kako će izgledati postputinovska Rusija.” Odgovarajući na drugo pitanje, autor poziva na širenje i istodobnu centralizaciju Evropske unije stvaranjem nadnacionalnog režima odlučivanja kvalifikovanom većinom umjesto sadašnjim konsenzusom.
Širenje Evropske unije
Govoreći o tome kako treba izgledati nova proširena Evropska unija koja će većom integracijom i centralizacijom dobiti atribute svojevrsnog carstva, Garton Ash se poziva na govor njemačkog kancelara Scholza u Pragu u avgustu prošle godine kada je, potvrđujući svoju novu predanost velikom širenju EU-a prema istoku, uključujući zapadni Balkan, Moldaviju, Ukrajinu i dugoročno gledano Gruziju, insistirao na tome da će kao i u prethodnim krugovima proširenja i ovaj zahtijevati produbljivanje unutrašnje integracije Unije.
U protivnom bi EU od 36 država članica prestao biti koherentna i učinkovita politička zajednica.
Konkretno tom prilikom njemački kancelar zalagao se za glasanje kvalifikovanom većinom u postupku donošenja odluka koji bi zahtijevao pristanak 55 posto država članica, s tim da one predstavljaju najmanje 65 posto stanovništva Evropske unije. Takav proces bi, prema Gartonu Ashu, “spriječio da jedna država članica kao što je Mađarska Viktora Orbana prijeti stavljanjem veta na novu rundu sankcija Rusiji ili druge mjere koje većina članica smatra potrebnima”.
Garton Ash ukazuje: “Ukratko, središnja vlast EU-a treba ojačati kako bi održala na okupu tako veliku i raznoliku političku zajednicu, ali uvijek uz demokratsku kontrolu, ravnotežu interesa i bez nekog nacionalnog hegemona… Ali nije li ovo samo po sebi verzija carstva? Nova vrsta carstva utemeljenog na dobrovoljnom članstvu i demokratskom pristanku.”
Autor članka zapravo ne govori samo o budućnosti nego opisuje i sadašnjost u kojoj je Europska unija već po mnogim svojim karakteristikama svojevrsno carstvo utemeljeno na međusobnom konsenzusu i bez premoći određene države članice. Koliko je to realno i koliko može izdržati kritiku stvarnosti u kojoj evropskom politikom dominiraju najmoćnije članice Njemačka i Francuska, veliko je pitanje. U svakom slučaju, jedini smjer u kojem će se dalje razvijati Evropska unija je upravo u integraciji i transformaciji u svojevrsno carstvo.
Uzdrmana Europa
Ubrzavanje toga procesa koji je počeo mnogo ranije pokrenuo je ruski sveobuhvatni rat protiv Ukrajine, rat koji je svojim opsegom i intenzitetom uzdrmao Evropu. Logična reakcija je brže integrisanje evropskih država unutar Evropske unije i njezino širenje.
Garton Ash zapaža i preklapanje carstava – američkog i evropskog – pa ukazuje da je i SAD svojevrsno “antiimperijalno carstvo koje je više sklono hegemoniji od evropskog carstva, ali mnogo manje nego što je bilo u prošlosti. SAD ne može jednostavno govoriti državama članicama NATO-a što kada činiti”.
U zaključku članka za Foreign Affairs Garton Ash navodi: “Politički gledano, ni Evropska unija ni SAD nikada se neće predstavljati kao imperije niti bi im to bilo dobro savjetovati. Analitički, međutim, vrijedi razmisliti o tome da, dok je 20. vijek za većinu Evrope prošlo u tranziciji od carstava do država, svijet 21. vijeka još ima carstva – i potrebne su mu nove vrste carstava. Hoće li Evropa zaista uspjeti da stvori dovoljno moćno liberalno carstvo koje bi branilo interese i vrijednosti Evropljana zavisiće kao i uvijek o odnosima moći, slučajnim okolnostima i individualnom vodstvu.”
Od raspada Sovjetskog Saveza Rusija je stalno u nekom ratu
Carstva se nikad ne predaju bez borbe, kao što su Britanci, Francuzi, Portugalci i “euroafrikanisti” djelima pokazivali nakon 1945. U jednome malome uglu rusko carstvo je prilično brzo uzvratilo udarac. Godine 1992. ruski general Aleksander Lebed upotrijebio je rusku 14. gardijsku armiju kako bi okončao rat između separatista iz regije nove nezavisne države Moldavije i legitimnih moldavskih snaga. Rezultat je bilo ono što je još ilegalna paradržava Transdnjistrija na istočnom kraju Moldavije, kritično smještena na samoj granici s Ukrajinom.
U 1990-ima Rusija je takođe vodila dva brutalna rata kako bi zadržala kontrolu nad Čečenijom i aktivno podržavala separatiste u regijama Abhazije i Južne Osetije u Gruziji. Dok je Moskva nastojala da vrati neke od svojih izgubljenih kolonijalnih teritorija, EU je bio zaokupljena dovršetkom za Evropu karakteristične tranzicije 20. vijeka – od imperija do država. Rusija je pak pokrenula neokolonijalni pohod nakon što je Putin proglasio smjer konfrontacije sa Zapadom na Minhenskoj bezbjedonosnoj konferenciji 2007., đe je osudio unipolarni poredak pod vodstvom SAD-a. Uslijedilo je njegovo oružano otimanje Abhazije i Južne Osetije od Gruzije 2008. To je eskaliralo aneksijom Krima i invazijom na istočnu Ukrajinu 2014. čime je započeo rusko-ukrajinski rat koji, kako Ukrajinci često podśećaju Zapad, traje već devet godina.
Moskva nema nikakve šanse protiv Evropske unije i SAD-a
Na djelu je iznenađujuća perspektiva koju otkriva i koju je pokrenuo rat u Ukrajini: EU kao postimperijalno carstvo u strateškom partnerstvu s američkim postimperijalnim carstvom sprječava povratak moći ruskog carstva i obuzdava kinesko carstvo u usponu – zaključuje Thimoty Garton Ash.
Opisano je još jedno geopolitičko remek-djelo Putinove gubitničke politike – slabljenje i iscrpljivanje vlastitog carstva u ime njegove obnove i istodobno jačanje protivničkih sila i ubrzavanje njihovog carskog formatiranja.
No pitanje svih pitanja je – ko će sve na kraju moći da plati materijalnu i ljudsku cijenu nastanka tih carstava. Rusija će teško to moći da učini pa bi joj se pokretanje velikog evropskog rata za obnovu carstva Romanovih i propalog sovjetskog, a time i pokretanje trke carstava na kraju moglo obiti o glavu.
dnevno.hr
