Smrt fašizmu i kapitalizmu, sloboda ljudima i životinjama
Žao mu je što nije na vrijeme krenuo da svira gitaru. Kod drugih najviše cijeni empatiju i kritičko razmišljanje. Volio bi da otputuje na Island. Ne može bez intelektualne stimulacije…To je Dušan Pajović
piše: Zilha Kalač
Dušan Pajović je ljevičarski aktivista i pisac. Rođen je 1997. u Podgorici. Magistar je psihologije interkulturalnih odnosa, čije je zvanje stekao na univerzitetu ISCTE- IUL u Lisabonu. Koordinator je kampanja za panevropski pokret DiEM25, gdje je i ex officio član koordinacionog kolektiva, najvišeg tijela organizacije.
Redovni je kolumnista CDM-a. Sarađivao je s mnogim organizacijama uključujući Humanity & Inclusion, Animal Save Movement, UNICEF i Ujedinjenim nacijama (UN).
Foto: Privatna arhiva
Pajovića je portal Le Courrier des Balkans proglasio osobom godine u Crnoj Gori za 2022. Jedan je od dobitnika nagrade za najbolji esej u 2023, koju dodijeljuje Udruženja izdavača Crne Gore. Tokom studiranja, osvojio je nagradu 19. decembar, za najboljeg studenta glavnog grada, kao i nagradi studenta generacije od strane Univerziteta Crne Gore.
Početkom mjeseca objavio je i prvu knjigu “Između propasti i nade: Crna Gora u okovima kapitalizma i klerofašizma”.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
– Bivstvovanje u sada i ovdje, umjesto zarobljenosti u međuprostoru budućnosti i prošlosti. I naravno, ona količina sreće u malim stvarima, tipa kada otvorite novo pakovanje sličica.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
– Na većem planu, to što sada osjećam da imam neki životni smisao i smjer, a u djetinjstvu sam zaista bio pogubljen. Što se manjih stvari tiče, definitivno to što ne moram da idem u školu i budim se u 7 sati ujutru.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
– Uvijek mi je bilo žao što nisam na vrijeme krenuo da sviram gitaru, nego u kasnom tinejdžerskom dobu. Da sam krenuo od početka, da sam se muzički obrazovao i posvetio više vremena tome, umjesto što sam samouki diletant, možda bi sve moglo drugačije izgledati.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
– Ne mogu da izdvojim jednu, moraju da idu u paru: sklonost melanholiji i činjenica da me skoro svaki vid socijalizacije užasno iscrpljuje. Najčešće ovo drugo pospješi prvo, ali može i obrnuto. Jako me troše društveni odnosi, pa često moram da se zatvorim u sebe u stanu sam sa sobom.
Što najviše cijenite kod drugih?
– Empatiju i kritičko razmišljanje.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
– Jednom prilikom mi je prijatelj rekao, da kada bi moj život bio film, imao bi jako lošu ocjenu na IMDb-u, jer bi gledaoci imali stav: „A daaaj pretjerali ste, ne može baš ovoliko s**** u istom filmu!“. Tako da ne bih nikome poželio uništavanje karijere.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
– Lutanje, želja, refleksija, maštanje i sanjanje.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
– Hrana mi nije toliko bitna, što se da vidjeti po mojoj fizionomiji. Sve dok je vegansko – sve je okej. Te upravo ta paralela može poslužiti, sve dok ne povređujete druga bića sposobnošću za patnju – moj ste prijatelj/ica.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
– Moći Doctora Manhattana iz Watchmena. Valjda bi svako želio da upravlja materijom na subatomskom nivou. Ali su nam kreatori Watchmena pokazali i da sve ima negativnu stranu… I da omnipotentnost vodi ka (auto)dehumanizaciji. Tako da bih možda morao ovo još jednom promisliti.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
– Biću iskren, teško mi je u svojoj koži i iako želim iz nje često da izađem, ne bih nikako volio da se prebacim u drugo tijelo „podareno“ razumom.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
– Pošto sam veliki radoholičar, već u nedjelju me uhvati panika da ipak moram da radim nešto produktivno i da ne mogu da odmaram. Ako to ne ispunim, osjećam bubice pod kožom. Tako da nedjeljom upravo najčešće pišem; bilo to kolumna, tekst za „fioku“, naučni rad ili odgovor na intervju, u ovom slučaju.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
– Veoma sam emotivno povezan sa muzikom koju slušam, pa mi je teško odvojiti samo jednu pjesmu. To je kao roditelja da pitate koje mu je omiljeno dijete. Umjesto toga mogu da pomenem par albuma: John Frusciante – The Empyrean, Radiohead – OK Computer, Alice in Chains – MTV Unplugged, Block Out – Godina sirotinjske zabave, Goribor – Evo je banja.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
– Knjiga „Antonije napušta boga“ od Andreja Nikolaidisa i film „Coherence“ reditelja James Ward Byrkita. Ne bih da spojlujem, a i osjećam da se ova dva djela ne mogu ni tizovati ni sumirati sa aparatom riječi kojim raspolažemo, tako da predlažem čitaocima da sami urone u navedene preporuke.
Gdje biste voljeli da otputujete?
– U posljednje vrijeme mi je ogromna želja Island. Iskreno, ne znam tačno zašto, samo imam osjećaj da je u skladu sa mojim emotivnim stanjem. Kad pomislim na Island, prva asocijacija mi je portugalska riječ saudade – stanje duboke nostalgije za nečim čega više nema… Ali to nešto se možda nije ni dogodilo, što dodatno daje na kompleksnosti tom osjećanju… I Islandu.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
– Ako govorimo o Podgorici, gradu u kom živim, onda bi to definitivno bio automobil – dok ga ja vozim. Svaki put dobijem par sijedih kada se nađem u podgoričkom saobraćaju.
DA TI KAŽEM…
Kome sve ispričate?
– S obzirom na to da se konverzacije odvijaju konstantno u mojoj glavi, čini mi se da od toliko sadržaja mnoge stvari ne ispričam ni samom sebi. Ali, najviše stvari svakako ispričam svojoj partnerki Kseniji.
Čemu se uvijek obradujete?
– Našem psu Leu, koji je ljubav spakovana u psećem obliku.
Da li za nečim žalite?
– Aleksandar Stojković je napisao „Ne mogu da kažem da ne žalim, da opet sve isto bih… Na mnoge stvari ne bih ni da pomislim, a kamoli da ih ponovim“, i to bih mogao potpisati. Ipak, ne mogu da kažem ni da žalim, jer mi je jasno zašto je tako moralo biti.
Bez čega ne možete?
– Intelektualne stimulacije, koju često namećem sebi mazohističkim intenzitetom, radeći po 5-6 stvari istovremeno.
Za što ste se posljednji put izvinili?
– Nemam problem da se izvinim ljudima kada pogriješim… Tako da je vjerovatno bilo skoro i za neku stvar koju bi neko drugi okarakterisao kao sitnicu.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
– Makar je ovo lako: smrt fašizmu i kapitalizmu, sloboda ljudima i životinjama. Ne znam jesu li u pitanju 2, 3 ili 4 želje, ali pustićemo zlatnu ribicu to da odluči. Imam osjećaj da je socijalista, pa možda da i neki bonus.
Što je najteže što ste do sada uradili?
– Valjda preživio i ostao donekle normalan.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
– Vjerovatno slično kao što i inače provodim svakodnevicu… Osam sati aktivizma, osam sati kulture i osam sati odmora, znali su ex Yu komunisti recept.
Kako biste voljeli da umrete?
– Dvije su opcije, koje tačno opisuju moju rastrzanost između tihe lične „prirode“ i goruće želje za društvenim angažmanom. Prva opcija je mirno i nečujno – ne probuditi se iz sna, a druga nešto na nivoa onog čovjeka koji se iz očaja spalio na trgu i time pokrenuo proteste arapskog proljeća.
Koji bi bio Vaš epitaf?
– Ne bih se usudio da sam za sebe to napišem, mislim da bih ostao blokiran. S obzirom na spretnost sa riječima koju posjeduju, prepustio bih to tipa recezentima moje knjige (Dragani, Bobanu i Andreju).
Analitika
