Piše: Oleksandr Alfjorov*
Prijatelji, svi smo se radovali proglašenju autokefalije (nezavisnosti) Pravoslavne crkve Ukrajine. Događaji u Crnoj Gori su ispušteni iz vidokruga. A treba pogledati što se nedavno desilo u Crnoj Gori, koja je u mnogim istorijskim trenucima slična Ukrajini.
Dana 3. septembra na svenarodnom saboru u drevnoj prijestonici Crne Gore, gradu Cetinju, izabran je novi poglavar Crnogorske pravoslavne crkve, mitropolit Boris (Bojan M. Bojović), prijatelj Ukrajine.
Bio je to neobičan čin. Prije toga, poglavar Crkve bio je 84-godišnji mitropolit Mihailo. Vladika više nije imao snage da upravlja Crnogorskom crkvom i puštao je manipulatore u svoj najuži krug, koji su ga naveli na niz anticrnogorskih i antiukrajinskih akcija.
Nedavno se mitropolit Mihailo pismeno obratio takozvanoj „Pravoslavnoj ruskoj crkvi” (ne onoj na čijem je čelu bio antipatrijarh Kiril Gundjajev). Ovo je specifična organizacija, čelnik joj je bivši OBAVJEŠTAJAC RUSKE FEDERACIJE, koji sebe naziva „sveruskim mitropolitom” Rafailom. Obraćanje je bilo o počecima duhovne komunikacije između Crnogorske pravoslavne crkve i ove organizacije, koja podržava rat Ruske Federacije protiv Ukrajine i stvara svoje eparhije na teritorijama koje je okupirala Rusija.
Treba naglasiti da Crnogorska crkva ima veoma drevnu istoriju i da je svoju nezavisnost imala od 1603. do 1920. godine, sve dok nije politički instrumentima uništena i potčinjena srpskome patrijarhu (u našim realnostima — čitaj ruskome). Skrećem pažnju na jedan veoma interesantan momenat — Crna Gora je bila teokratska monarhija — njezini su vladari bili i mitropoliti i vladajući knjaževi iz dinastije Petrović-Negoš.
Obnovljena je Crnogorska crkva na narodnom saboru Crnogoraca 1993. godine i do 2018. je u istom stanju kao i Ukrajinska crkva — odnosno bez priznanja od strane drugih crkava. Postupci mitropolita Mihaila nijesu doprineli crkvenom dijalogu i otežali su priznavanje Crnogorske crkve. Liše toga, Sinod Crkve je prestao da funkcioniše, a sabor [Mitropolitski savjet, prim] Crkve nije održan više od 10 godina.
Izabran 3. septembra 2023. od strane crkveno-narodnog sabora, novi mitropolit Boris, koga su podržali vjernici i crkvenjaci, istakao je u svom govoru da će od MAJKE-CRKVE CARIGRADSKE TRAŽITI PRIZNANJE CRNOGORSKE CRKVE.
Za Ukrajince će sâma figura novoga mitropolita Borisa biti veoma zanimljiva. Studirao je na Kijevskoj pravoslavnoj bogoslovskoj akademiji (imao sam čast da učim zajedno sa budućim Mitropolitom u istoj grupi i, čak, da budem na čelu ove grupe).
Budući Mitropolit primio je monaški postrig i čin arhimandrita u Kijevu u Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi Kijevske patrijaršije 2016. godine. Drugim riječima, SA STANOVIŠTA VASELJENSKOG PRAVOSLAVLJA, SMATRA SE KANONSKI PRIZNATIM POSTRIGOM.
Od početka rusko-ukrajinskoga rata 2014. godine, mitropolit Boris je podržavao Ukrajinu i osudio postupke agresora. Vladika je posebno istakao u medijima: „Toliko je sličnosti između ukrajinskoga i crnogorskoga pitanja. Pokušavali su da unište jezik, nacionalni identitet, Crkvu. Situacija je teška, ali je ukrajinski narod, koji je uspio da prebrodi mnoge teškoće, jak. Imaju jaku nacionalnu samosvjest”.
Čestitam svome bratu u Hristu, blaženjejšemu Mitropolitu crnogorskom Borisu, izbor i svesrdno podržavam njegovo djelo uzdizanja Crnogorske pravoslavne crkve!
* Autor je istraživač na Institutu za istoriju Ukrajine Nacionalne akademije nauka Ukrajine, studirao na Kijevskoj pravoslavnoj bogoslovskoj akademiji, trenutno u Oružanim snagama Ukrajine
