piše: Peđa Popović, kolumnista VOMINFO portala
Od početka rata u Ukrajini stotine hiljada, uglavnom visoko obrazovanih Rusa, napuštilo je zemlju i nastanili se uglavnom u suśedne drzave. Egzodus je išao u dva vala.
Prvi, odmah nakon početka rata i drugi nakon septembra prošle godine, kad je Putin izdao nalog za sprovođenjem djelimične mobilizacije. Do oktobra mjeseca 2022.godine oko 700.000 Rusa je emigriralo, cifra koju zvanični Kremalj očekivano demantuje.
Sa njihovim dolaskom, neke države, a posebno Jermenija, Gruzija, Azerbejdžan, doživjele su premašaj očekivanog rasta BDP.
Kako saznaje “Biznis Insajder” u Jermeniji je BDP sa očekivanih 7% porastao na čak 12,6%, u Gruziji sa 8,8% na 10,1%, u Kazahstanu sa 4% na 7%, čak i u Turskoj sa očekivanih 4,7% na 5,6%.
No, ruska emigracija, bježeći od rata, nije donijela samo svoje znanje već i novac. Rusi su prenijeli u Jermeniju oko 1,75 milijardi dolara, dok je Gruziji priliv iz Rusije porastao sa 411 miliona dolara u 2021.godine na 2,1 milijardu u 2022 godini. Oni visoko obrazovani Rusi koji su sa svojim porodicama uspjeli da dođu do zamalja Zapada, kao što ima slučajeva u Njemačkoj, pokazali su se kao izvanredni, vrijedni i pouzdani radnici, barem kako ih cijene njihovi poslodavci.
Ipak, poslije 18 mjeseci od početka rata niti jedan od zacrtanih ciljeva “specijalne operacije” nije ostvaren
Širi efekti na EU, NATO, još manje.
Ruski vojnici ginu, resursi se crpe, ugled Rusije u svijetu, kao neke velike sile i politički značajnog faktora, je potpuno srozan i ona danas ne predstavlja praktično nikakav bitan faktor, osim remetilački. Uz Rusiju su ostale samo još par država, njenih vjernih satelita, čija vrhuška zavisi od Kremlja, kao i države koje gledaju kako da se domognu ruskih resursa, jedino vrijedno što je Moskvi ostalo da korsti za politička manevrisanja. I to uglavnom u Africi i Aziji.
I dok je oko 40 najrazvijenih država svijeta snažno stalo uz Ukrajinu ima ona druga grupa u približno istom broju, koja to nije.
Šaroliko je to društvo od ekonomski i vojno snažne Kine, preko Brazila, Meksika, Irana do skoro potpuno inferiornih kao što su Kongo, Kuba, Nigerija.
Svih njih 40 žele da se učlane u BRICS (skraćenica koja se odnosi na rastuće ekonomije: Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička republika).
Da li su to članice novog bloka u kojem će Kina biti lokomotiva, a Rusija “tender” vagon, bloka koji će im pomoći da se brže razvijaju?
Motivi država za ulazak u BRICS su različiti, od onih koji hoće da bježe od zapadnog uticaja, onih koji bi Kineske pare ali da im ne traže ništa za uzvrat, do diktatura kojima takav ambijent više odgovara za opstanak na vlasti… i ko zna što još čiji ciljevi.
Ima tu ne jedna “kvaka”, niti dvije… nego barem tri.
Stvaranje bloka po modelu SSSR svima je donio samo bijedu, a Rusija drugačije ne bi ni znala. Drugo, niti jedna od država nosilaca BRICS-a ne želi da prekine poslovnu i političku komunikaciju sa EU i SAD, ali i država koje su uz njih.
Konačno, svjetska i “bjelosvjetska” emigracija ne emigrira ni u Iran, ni u Alžir, Kongo, Meksiko ili Kubu nego i iz tih država se bježi u Ameriku, Kanadu, EU. Ima li ta emigracija osim ekonomskog, još nekog uticaja na državu porijekla?
Pa se nameće i pitanje i dilema: zašto rukovodstva država bježe od stvaranja sistema u koje njihov narod hita? Je li ne umiju da uspostave takav sistem ili se političarima ne isplati? Ili i jedno i drugo?
