JOSIP MODRIĆ- LET MEĐU SOKOLOVIMA
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Tokom boravka u rezidenciji na Rijeci Crnojevića Modrić je imao priliku upoznati i prestolonasljednika Danila, najstarijeg sina knjaza Nikole, u to vrijeme visokog i vitkog dvadesetogodišnjaka, za koga ističe da je predan učenju i vičan lovačkim vještinama. Razgovor knjaza s princem Danilom iz koga je bilo vidno nastojanje crnogorskog vladara da kod svog nasljednika podstakne snažno rodoljublje, razboritost, ozbiljnost i marljivost, dirnuo je putopisca toliko da mu se učinilo kako se zatekao u domu nekog “biblijskog kralja” (Modrich 1892: 331). Na rastanku je knjaz posjetiocu poklonio primjerak svoje drame Balkanska carica (1886.) za uspomenu na susret, a Modrić je u putopisu spomenuo i najslavnije djelo crnogorske književnosti, Gorski vijenac koji je napisao knjažev prethodnik, vladika-pjesnik Petar II. Petrović Njegoš, čime je zaokružio sliku Petrovića kao književno nadarenih vladara.
Crnogorce je Modrić opisao kao snažne, izdržljive, brze i izuzetno otporne ljude (Modrich 1892: 313, 328) dodajući da se mogu sresti i ljudi staroga kova, poput jednog bivšeg ratnika koji na svom tijelu ima više od dvadeset rana, zbog čega u ondašnjoj “tromoj, klonuloj i iznurenoj Europi” takvi primjeri predstavljaju “očaravajući anakronizam” (Modrich 1892: 334). Putopisac iznosi i zapažanja koja izlaze iz okvira stereotipnih prikaza Crnogoraca kao fizički snažnog i ratobornog naroda. Osim kao čestite, on ih predstavlja i kao vješte u prikrivanju sopstvenih stavova i mišljenja (Modrich 1892: 330). Ističe da ta njihova diplomatska opreznost dolazi posebno do izražaja kad se nađu izvan Crne Gore, što mu je jedan mještanin objasnio strahom podanika da u inostranstvu ne izjave nešto na čemu bi im njihov gospodar mogao zamjeriti (Modrich 1892: 330). Putopisac je zapisao i jednu zanimljivu anegdotu koju je čuo u Kotoru u kojoj je bilo riječi o slučaju naočitog Crnogorca koji je, nakon noći koju je proveo s tri djevojke istovremeno, od sve tri dobio potomke. Istaknuo je i bizaran detalj da je ljubav tih djevojaka prema mladiću trajala i nakon što mu je knjaz naložio da se oženi jednom od njih, ali da preuzme brigu o sve troje djece, kako je i bilo tako sve do njegove junačke pogibije na bojnom polju (Modrich 1892: 314). Anegdota o neobično slobodnom seksualnom ponašanju pokazuje da su ranija zapažanja putnika o nezainteresiranosti Crnogoraca za ženski svijet, ili djevojaka za ljubavne odnose van institucije braka bila zapravo posljedica izbjegavanja javnog očitovanja ljubavnih i erotskih impulsa (Vialla de Sommieres 1995 (1820); Yriarte 1878).
Opis posjete Crnoj Gori uokviruju dva poglavlja koja tematski oblast današnjeg crnogorskog primorja: uvodno, u kojem opisuje sjeverni dio Boke Kotorske koji je posjetio prije odlaska na Cetinje i zaključno, koje prikazuje južni dio obale, Paštroviće, Budvu i Spič, koje je obišao na povratku iz crnogorske prijestolnice. Uz brojne podatke o istoriji tih krajeva, Modrić navodi i Orbinijevu tezu prema kojoj su Kotor osnovali Trojanci 1291. godine prije Krista u bijegu pred Grcima (Orbini 1999 (1601). Modrić je u Bokokotorskom zalivu većinu naseljenih mjesta vidio samo s broda, među ostalima i Herceg Novi, čije je prirodne ljepote i blagu klimu posebno istaknuo. Pažnju su mu posebno privukla i dva ostrva u zalivu, Sv. Đorđe i Gospa od Škrpjela, potonji glasovit po umjetničkim znamenitostima u crkvi posvećenoj Bogorodici. Opisao je i Perast, njegove porušene crkve, zvonike i kule, podsjećajući pritom na raniji umjetnički i ekonomski procvat toga grada pod vlašću Mletačke Republike. Poseban utisak na putopisca ostavila je tvrđava svetog Ivana iznad Kotora, kao i prirodna okolina grada (Modrich 1892: 311). Modrić objašnjava porijeklo imena triju gradskih vrata i opisuje kotorske uske, popločane i čiste ulice. Među gradskim znamenitostima izdvaja posebno katedralu sv. Tripuna, napominjući da se svake godine u slavu toga sveca u gradu organizuju veličanstvene svečanosti. Modrić ocjenjuje da u Kotoru i u drugim bokeljskim mjestima nažalost ima vrlo malo očuvanih spomenika iz prošlosti, zbog čega taj “Bospor Jadrana”, kako on naziva zaliv smješten na razmeđu “razvijenoga Zapada i civilizacije Istoka u stagnaciji”, putnici sada najčešće posjećuju zbog raskošnih prirodnih ljepota i proučavanja narodnih običaja (Modrich 1892: 317).
O susretu Istoka i Zapada autor svjedoči opisom svakodnevice i međuljudskih odnosa u Kotoru koji je smješten na samoj granici ta dva svijeta. Na kotorski pazar stižu žene koje poljoprivredne proizvode za prodaju prenose na sopstvenim leđima, a njihovi ih muževi prate jašući na konju ili magarcu, pa Modrić zaključuje da je odnos žena prema muškarcima “ponizan, skroman i bezuslovno podređen”, a potonji se ponašaju “nadmeno, gordo, i nezaintresovano” (Modrich 1892: 316). S druge strane, putopisac takođe bilježi kako se u večernjim satima na drugoj strani kotorske rive lijepim damama u mondenim društvima udvaraju elegantni kavaljeri. Razlike između ruralnog i urbanog Modrić opaža i u načinu prehrane stanovnika, pa opisuje seljake kako na pazaru “pohlepno proždiru komad crnog hlreba s malo sira i bijelog luka”, dok građani u kafanama, u kojima se pored slovenskog čuje i talijanski jezik, uživaju u “sladoledima i najizvrsnijim stranim pićima” (Modrich 1892: 316). Notira i razlike u izboru zanimanja: dok su Bokelji, uprkos krizi brodogradnje, okrenuti još uvijek živoj pomorskoj tradiciji, gorštaci su uglavnom vični ratničkim vještinama. Ovo potonje ilustruje pomenom Krivošijskog ustanka iz 1869. godine, opisujući nesrazmjernu vojnu silu koju je Austrija morala primijeniti kako bi ugušila bunu u pograničnim oblastima Crne Gore. Na povratku iz crnogorske prijestolnice Modrić je posjetio Budvu, poluostrvo Sveti Stefan i manja pogranična mjesta, pa je u svojim zapisima navodio podatke iz istorije tih krajeva i insistirao na kontrastu između slavnog razdoblja mletačke vladavine i aktuelne austrougarske uprave, pod kojom je, prema njegovom sudu, Budva postala sumorno i slabo naseljeno mjesto. U tom je kraju primijetio prevladavajući uticaj Istoka, koji se reflektuje u jakim strastima i okrutnim običajnim praksama stanovnika. Predstavljajući domoroce kao vrijedne, ozbiljne i oprezne ljude kada trebaju izložiti svoje misli, smatra da se ipak mora naglasiti kako su isto tako poznati po ljubomori i spremnosti na krvavu osvetu zbog navodnog ili stvarnog nevjerstva supruge, dok su im vrline gostoprimstvo, navodi da nikad ne poriču datu riječ, ali i krvnu osvetu u drugim prilikama. Pri spomenu Budve naveo je i znamenitog pisca Stefana Mitrova Ljubišu (1824.–1878.) i ukratko ispričao njegovu pripovijetku Skočiđevojka.
