Posjeta i nesporazumi

Potrčao je naš predsjednik Milatović u žuđenu posjetu Srbiji, koju drži više od susjeda. Dirljiva je pri tome bila promjena predsjednikove retorike od prozapadne u Briselu do antizapadne u Beogradu. Misli li gospodin predsjednik da naši zapadni prijatelji baš ne uočavaju predsjednikove muke i njegovo temeljno presvlačenje od građanskog kostima potrebnog za Zapad do klerikalne odežde Srpske pravoslavne crkve pri dolasku u Beograd? Misli li, opet, naš gospodin predsjednik da mu je zaboravljena politička prošlost i učešće u apostolskoj vladi Zdravka Krivokapića, tačnije da je gospodin Jakov vjerno čedo Srpske pravoslavne crkve uz koju namjerava da ponosno umaršira u Evropsku uniju?

Piše: Rajko Cerović

Dobro se u Beogradu, što je bilo očekivano, isponižavao naš gospodin predsjednik. I odlaskom na noge patrijarhu Porfiriju i svojim učešćem na neformalnoj večeri na kojoj je lako bilo isprovocirati novoizabranog predsjednika Crne Gore da se „opusti“ i poistovjeti sa najobičnijim kafanskim kičom koji mu, sudeći po atmosferi na predsjednikovom svečanom prijemu povodom Dana državnosti u Vili „Gorica“, nije nimalo stran.

Dvodnevni boravak predsjednika Milatovića u Beogradu još jednom je pokazao da Srbija ne može nervno izdržati postojanje države Crne Gore, a da joj se bar ne naruga. Pitanje izručenja Marovića gotovo da je razbjesnilo gospodina Vučića, koji Crnoj Gori poručuje da mnogo traži, maltene da je neizručivanje Marovića kazna ne samo za priznanje Kosova, nego i za druge crnogorske samostalne i od Srbije neodobrene političke poteze, čak sve do crnogorskog članstva u NATO alijansi.

Naš više nego naivni, kako ga sve češće zovu slučajni predsjednik, ne može ni toliko shvatiti da se Srbija nalazi na za Evropu pogrešnom terenu, da pored svih vlastitih prosrpskih emocija gospodin Jakov prosto ne može istovremeno gurati Crnu Goru i prema Srbiji i opet istovremeno prema Evropskoj uniji.

Nije ni gospodinu Jakovu lako shvatiti da navodno narod istog porijekla i istog jezika živi u dvije susjedne države. Gotovo da je spreman da se gospodinu Vučiću zbog toga izvinjava, uz tvrdnju da za postojanje dvije države gospodin Jakov lično nimalo nije odgovoran.

Predsjednikovo nepoznavanje osmovjekovne istorije vlastitog naroda vodi, izgleda, do potpunog odsustva svijesti o njegovom nacionalnom pitanju – što je fenomen gotovo nepoznat u svijetu. A predstoji beskrajno dug predsjednički petogodišnji mandat koga će Crna Gora teško izdržati na nogama.

Treba pomiriti nepomirljivo, biti predsjednik države čije postojanje nije prejasno ni samome njenom predsjedniku. Treba odgovoriti zahtjevima i Srpske pravoslavne crkve i civilno uglađene Evrope, što nije samo teško, nego i nemoguće. Naš će predsjednik nastojati da što brže i detaljnije ispuni tehničke i druge zahtjeve Evropske unije, a pri tome će mu njegova omiljena Srpska pravoslavna crkva disati za leđima kao najvulgarnija ruska špijunska filijala na Balkanu.

Pri svemu nabrojanom, Milatoviću treba još i izdržati vidljive turbulencije u partiji iz koje je ponikao. Sve je više nego vidljivo i jasno da će naš gospodin Milatović sve teže izigravati predsjednika svih građana. Tim prije što dio nacionalnih Crnogoraca ne umije da odglumi njemu poželjno srpstvo.

Pobjeda