Za Antenu M piše: Oleksandr Levčenko
Kao što je poznato, Ksenija Šojgu, kći ruskog ministra odbrane Sergeja, slavila je Novu godinu u Dubaiju, u Arapskim Emiratima. Tamo je bila sa svojim suprugom, ruskim propagandistom Stoljarovim. Podrazumijeva se da je odmor bio premium klase – najskuplji hoteli i restorani. Možda je malo čudno to što i Ksenija radi u Ministarstvu odbrane, na čelu odjela koji informacijski podržava “specijalnu vojnu operaciju” u Ukrajini? Ministrova kći, izgleda, nije zainteresovana da se pojavi negdje gdje bi podržala svoje vojnike na ratištu! Samo jednom bila je u okupiranom Lugansku koji važi za relativno mirno mjesto, ali je i to bilo previše stresno za nju pa je odmah morala na odmor u Dubai.
Ratovanje je, očito, isključivo za siromašne Ruse. U Ukrajini ginu sinovi i očevi sirotinje, e da bi Kremlj zadovoljio svoje sulude ambicije vladanja nad susjednima narodima.
Lider Čečena Ramzan Kadirov takođe je odlučio da Novu godinu dočeka u Dubaiju. Tamo je odletio vlastitim avionom, koji košta 80 miliona dolara i, jasno je, nije ruske proizvodnje. Kadirov ima na morskoj obali luksuznu vilu koju povremeno posjećuje.
Sam Sergej Šojgu Novu godinu slavio je u jednom od najskupljih moskovskih restorana. Najbolje piće i hrana za ministra dok ruski vojnici kod Bahmuta ne dobijaju na vrijeme ni topli obrok.
U ruskim medijima stalno se afirmišu akcije podrške hranom i odjećom ruskim vojnicima na ratištima, a moskovska elita odmara u luksuzu ostavljajući ratne patnje najsiromašnijima. Njih svakodnevno hrane specijalnim obrocima, ali samo pokvarenih informacija na moskovskoj televiziji i daju im medijske opijate, kako se niko, pa ni oni koji su u ratu izgubili najbliže, ne bi bunio. Zasad ova shema radi ali teško da će dugo trajati. Poginulih vojnika već je više od 113 hiljada, izgubljeno je 3100 tenkova, a treba znati da je napad na Ukrajinu 24. februara osiguravalo 3500 tenkova. Sada sa konzervacije u rusku vojsku šalju tenkove proizvedene prije više od 40 godina prije. To je stari model T-62. Poslije 30 godina od konzervacije samo 20% od njih moguće je pripremiti za upotrebu. Ali to ne smijete reći Šojguu i Kadirovu. Samo na Donbasu svakodnevno gine najmanje jedan bataljon od 600-700 osoba. Ipak, u Rusiji su milioni siromaha i zatvorenika kojima Kremlj planira da nadomjesti gubitke.
U Dubaju mogu odmarati samo predstavnici najviše klase. Već nekoliko parlamentaraca opomenuti su zbog toga što u ovako teškim vremenima odmaraju u luksuznim odmaralištima. Radi držanja partijske discipline jedan je zastupnik na regionalnoj razini izgubio člansku kartu stranke „Jedinstvena Rusija“. Nije na vrijeme shvatio da ono što je dozvoljeno najvišem rukovodstvu ne važi i za njega.
Dupli standardi patriotizma oduvijek su prisutni u oficijelnoj politici Kremlja. Najbogatiji mogu se ponašati kako žele. Kremlj se ne usuđuje da u sadašnjim okolnostima vodi sa njima neke moralne bitke. One su rezervisane za radničku klasu, seljake i siromašnu inteligenciju. Neke povlastice ima srednja klasa, ali tu svako može dobiti po nosu od nekog neobuzdanog domoljuba, ako se previše bahati na odmoru. Ruska televizija propagira da je čast poginuti u ratu u Ukrajini. No, oni što tu propagandu šire u medijima, sami žive u luksuznim stanovima u Moskvi, a na ratištu se neće pojaviti ni na jedan dan. Svoj život takvi ljudi cijene vrlo visoko, dok za pozivanje drugih na žrtvu ubiraju veliki novac.
Kremlj masno plaća svakoga ko može zavarati rusku javnost pseudo patriotizmom. To je pristup koji su smislili još boljševici i Staljin. U doba potpunog siromaštva apsolutne većine sovjetskih građana propagandisti komunističkog morala, diktature proletera, neophodnosti žrtva za Domovinu živjeli su u relativnom luksuzu. važilo je to i za najbolje sovjetske pisce, pjevače, poznate djelatnike kulture, makar sama većina kulturnih radnika bila je vrlo slabo plaćena i rad bazirala na entuzijazmu. Tada je i izmišljena parola kako „nema na Planeti takve zemlje, gdje čovjek tako slobodno diše“. Mislilo se na Staljinov SSSR gdje je samo od gladi, 1932-33. umrlo 10 miliona sovjetskih građana uglavnom ukrajinskog porijekla. Još milion osoba politički su represirali organi sigurnosti. U zemlji je bila histerija zbog navodnog djelovanja stranih špijuna.
O tome da neko otvoreno progovori o nenormalnosti situacije nije moglo biti ni riječi. Nastradao bi ne samo taj ko bi se usudio to reći, nego i čitava njegova porodica. Apsolutna većina uhapšenih građana stradali su zbog optužbi od bliskih ljudi ili kolega sa posla. Svako je mogao napisati u NKVD izjavu, čak bez potpisa, o sumnjivom ponašanju nekog čovjeka. Bez obzira na nevinost, mnogu su odležali godine zatvora u Sibiru. K, pod optužbom da je državni neprijatelj.
Vladimir Putin kao dugogodišnji suradnik službe bezbjednosti i obožavatelj ideja Staljina odlučio je da u Rusiji uvede sistem namjernog izolacionizma u kojem je vlastito stanovništvo lakše držati u potpunoj pokornosti, a onda i realizovati agresivnu politiku prema susjednim zemljama, prinuditi vojnom prijetnjom međunarodnu zajednicu na uvažavanje RF, baš kako je to radio Sovjetski Savez.
Istina, to je bilo lakše uraditi tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka kad još nijesu dobro funkcionisale globalne komunikacije i međuljudske veze. Putin je, ipak, krenuo putem Staljina, uvjeren da narednih godina, za svoga života, treba da premaši rezultate svoga ideološkoga učitelja, koji je pola vijeka poslije svoje smrti pao u zaborav. To je ogromna greška. „Ne možeš dva puta ući u istu rijeku“ kaže narodna poslovica. Za Putina vrijeme kao da stalo. A to je pouzdan znak da mora otići čak ako i ne želi.
