Mi smo u klopkama, mi smo u zamkama. Ali valja napomenuti da riječ klopka i zamka nisu sinonimi. U prvu se hvataju uspomene, u drugu štetočine. A neke tako hrabro, bez ustezanja, proždiru papir ili bez pardona, čitave internetske stranice
piše: Lidija Vukčević Vučurovič
Naslov sam posudila: to je naziv aktualne izložbe Uroša Predića u Beogradu u Galeriji SANU. Nije mi baš bilo jasno što je u njegovu sakralnom ili portretnom slikarstvu svakodnevno, no ne ulazim u poimanje umjetnosti priređivača izložbe. Naprotiv, čak je i njegov urbani pejzaž obavijen svojevrsnom aurom svetosti.
Iskušavanje iskonskog dara
Nešto slično postoji i književnom pisanju: dati čitatelju mogućnost i da se prevari, iako misli svojom glavom, da ne uliježe u kuću pisanja na sva vrata, na sve otvore. Jer, često pisac sam ne može podnijeti strogoću kritike, smiješenje ciničkoga brka, jezik koji bi da se uplete, da te ispravi ili barem popravi, da ti doda značenja ili skrati rečenicu.
Uostalom, traženje dlake u jajetu, cjepidlačenja koja znače istodobno odobravanje i ugodu. Čitatelj uvijek istražuje meso ispod kože i svega pod njom, iskušava svoj iskonski dar njuškala koje hoće sliku, zrcalo, a možda i priliku za dragog boga.
Ipak, kad dobro promislite, rukopis odaje sve: grafiju trenutka, a on je krunski, bezbožnu razmetljivost znanjem, a ono je poigravanje najtananijim i najtajnijim medijem – jezikom, duševno nagnuće, koje je za autora uvijek jedan od oblika rastresenosti, čak i kad se kamuflira sabranošću. Jer pisanje nije ništa drugo nego organizacija očaja, rastrojstvo pred konačnom lucidnošću ili ludošću.
Mi smo i bez svoje volje postali apatridi. Jezik nam ostaje kao jedino okrilje: no ako njega zarobimo, zagubimo ili zanemarimo, ne preostaje nam nikakav ljudski identitet. Jer ljudski je jezik jedino svojstvo koje nas određuje kao bića smisla.Samo nas korak dijeli od nemuštog barbarskog buncanja, nastavimo li ovako zapuštati svoje glavno diferentno svojstvo, jezičko.
Gluhoća postojanja
Živimo u svijetu u kojem su filozofi postali romanopisci, gutači vatre apostoli, a istinski pjesnici lude ili samoubojice koje raznosi vlastita moć pjevanja. Gluhoća postojanja – jer buka je postala nečuvena, nenadmašna, arogantna i gotovo bezimena – rukopis čini drhturavim, labirintskim, logorskim.
Kakvo mišljenje nas čeka u svijetu bez filozofije i bez filozofa, mi još ne znamo. Nas možda čeka neka postupna i potpuna sabranost u kojoj će zakon, ako ga i bude, biti onaj jezični, zakon da istinskoga propisa bivstvovanja nema, ni unutar crkve ni unutar države ni unutar njihovih farizejskih građanskih konvencija. Kaos mišljenja biti će možda jedini oblik ćutilnosti sutra. On će dijalektičkom igrom dopustiti da poezija poručuje više nego i sluti, a filozofska se strogoća stavlja van zakona, van same sebe. Značit će: ispišimo se, odbacimo taštine, težimo onome što nas nadmašuje.
Budemo li šutjeli povazdan, naše će noći, naši snovi i naše pjesme, iznijeti na vidjelo svu golotinju, sav stid. Mi nemamo dostojanstva svakodnevice, jer smo postali robovi nezbiljskog: virtualnog, kičerajskog, nerazumnog i nehumanog.
A upravo nas to susreće svakodnevno na ovim prostorima.
Oni se neće vratiti
U Hrvatskoj se skoro 70 posto pučanstva koliko je ukupno izašlo na izbore, odlučilo, unatoč svoj istini onjemu, za HDZ. Zažmirilo je na sve njegove politički nedopuštene skandale od izbora Glavnog državnog odvjetnika i nesuvisle afere oko propucavanja njegova automobila do afere političarke Rimac, smjene tridesetak ministara u dva mandata, bez obzira na zastrašujuću brojku od 250 tisuća iseljenih stanovnika u mandatu HDZ.
Oni se neće vratiti. Jer im je dosta korupcijskih enigmi ili pogodovanja, kriminala i pljačke. Nedavno je jednu povlasticu realizirala aktualna ministrica kulture i medija koja nema ni osnovne jezične kulture ni namjere da dotjera svoj naglašeno dubrovački govor otvorenih vokala prema hrvatskom književnom standardu. No, to čine i mnogi dalmatinski političari: rabe dijalekt kao da je to normalno u javnom govoru. Da ti pozli od tolikog primitivizma.
Neprilično i nepristojno
U Crnoj Gori gdje je jezik u javnom govoru jezik vrstan, možda zato što su njime vladali nikšićki govori srodni hercegovačkom novoštokavskom govornom standardu. No, od prije nekoliko godina čuje se sve češće ekavica. To mi se čini i neprilično i nepristojno. Probajte u krugu slovenskog jezika, famozne slovenščine, zinuti bosanskim ili srpskim idiomom, na radnom mjestu. Ne biste prošli bez ukora ili barem opomene.
S druge strane, podgorički govori sa svojim jedva razaznatljivim brzanjem čuvaju straroštokavske oblike i odlikuju se izrazima koje ne možete čuti nego u starocrnogorskim nahijama: Ajmo te! Kamo ve đenuh?
Ipak, navala rusizama je očita i tu. Svaka druga mlada žena kazuje bukvalno umjesto doslovce, što je doslovni prijevod rusizma. Pomislim tada na krošnju crvenolisne bukve kako darežljivo prosipa hlad u sve vrelijim sjevernim ljetima.
Tiranija trenutka
U svakodnevnom životu, u onome što suvremena filozofija zove tiranijom trenutka, nama preostaje protežna žudnja za beskonačnošću u ovom vremenu aveti, zaglupljivanja i primitivizma. Jer našem su prostom puku, običnom narodu, pokušali utuviti u glavu da bismo se trebali „odgovorno odnositi prema otpadu“. Pa tako svi sada u Hrvatskoj selektiramo smeće.
Ako nemamo kuće ili vile, pa pred njima velike kante za smeće, stanovi nam postaju odlagališta otpada: posebno odvajamo staklo od papira, plastiku od miješanog otpada, a sveta krava postaje biootpad, ekološko smeće kojim baratamo kao zlatom.
Kupi se posebno, i od njega radi kompost. Znate li koliko je to vreća za smeće u jednom kućanstvu: četiri na dnevnoj razini i jedna na sedmičnoj. I pored svega za ono koje se zove miješani komunalni otpad postavili su kante koje se sada zaključavaju elektronskim putem! Pa nas kontroliraju koliko puta mjesečno odbacujemo velike vreće sa smećem i prema tome naplaćuju svoje inače skupe usluge. Nečuveno. Da budem crnohumorna, naši siromašni penzići koji prekopavaju kante za smeće tražeći hranu, nemaju sada ni tu priliku, jer nemajuelektronski ključ. Kakvo je onda njihovo dostojanstvo svakodnevice?
U desetokatnici u kojoj sam stanovala svoje četiri francuske godine na svakom je katu bila posebna tuba u koju se diskretno ubacivao otpad i propadao do suterena gdje je bilo odlagalište. I svaki je socijalni stan imao malu prostorijus veš-mašinom. Pa mi govorite nešto o Europi i europejizaciji!
Zatečeni svakodnevicom
No najgore je što su političarima i filozofija i filozofi postali otpad, društveni i duhovni. Jasno jer obrazovani ljudi koji postavljaju bitna pitanja ne trebaju vlastodršcima, nego samo poslušnici koji odobravaju njihove „epohalne projekte“, tuđim, mahom europskim parama. S druge strane, u obrazovnoj politici posvuda je uveden vjeronauk i to uvjetno rečeno, „većinski“, u katoličkim i pravoslavnim zemljama.
Što da rade djeca drugih vjeroispovijesti ili ona kojima su roditelji ateisti? Zašto su rijetki programi s građanskim odgojem i kulturom koji mogu biti pandan vjeronauku i ujedno dati glavne informacije iz povijesti svih, ne samo dominantnih religija. I zar program vjeronauka nije ujedno i program ukalupljivanja u jedinstvene religijske dogme, u poslušnost i otupljivanje svake kritičnosti?
Stvar je jasna: država i njene institucije, pa onda i obrazovne, pod svaku cijenu žele obesnažiti mišljenje, učiniti ga nevidljivim i nevažnim. A time i ljude koji pokušavaju promišljati, filozofe, psihologe, antropologe, politologe, književnike, maknuti iz žiže stvarnosti i gurnuti ih što dalje, na margine.
Nezaštićeni od političarskih fantazija, samozatajni u iskazivanju mišljenja ili nesigurni u smisao pisanja, mi se izlažemo za sve druge. Usto, ostajemo razotkriveni za one kojima pišemo i za koje djelujemo. Mi smo zatečeni svakodnevicom bez dostojanstva. Mi smo u klopkama, mi smo u zamkama. Ali valja napomenuti da riječ klopka i zamka nisu sinonimi. U prvu se hvataju uspomene, u drugu štetočine. A neke tako hrabro, bez ustezanja, proždiru papir ili bez pardona, čitave internetske stranice. Ipak, tješimo se: nadanje je prvo a radovanje posljednje ufanje.
Analitika
