Kemija Hodžić
Običaj je da se uoči Petrovdana pale lile koje simbolišu ona vremena kada su hristoborni carevi progonili i mučili hrišćane, vezujući ih za drvene stubove, natapajući ih smolom i paleći ih. Njihova tijela tada su gorjela kao buktinja.
Sa prozora sobe broj 15, 12. jula 1992. godine, Ermin Striković posmatrao je ljude u civilnoj odjeći kako hodaju oko velike vatre zapaljene ispred „Bijele kuće“. Čuo je krike, mada nije mogao vidjeti šta ih uzrokuje.
Dana 12. jula 1992. godine u logoru Omarska, tradicija paljenja lila, poprimila je užasavajući aspekt. Ispred „Bijele kuće“ napravljena je ogromna lomača od odbačenih kamionskih guma. „Sjećam se i sjećaću se dok sam živ vriske žena koje su bile napolju ili u prvoj sobi. Nikada neću zaboraviti njihovu vrisku i krikove. Onda sam osjetio smrad spaljenog mesa. Znate da meso kada počne da gori ima specifičan miris, a taj miris spaljenog mesa miješao se sa mirisom zapaljenih guma“ rekao je zatočenik Hase Ičić.
Dana 12. jula 1992. godine, čovjek, živo biće, je odlučio da pravoslavni praznik proslavi tako što će na lomači zapaliti svog komšiju kojeg je prethodno zatočio. Istog dana, čovjek, živo biće, je odlučio da iz zatočeničkih prostorija izvede svoje komšije koje je prethodno zlostavljao, mučio i izgladnjivao. Čovjek, živo biće je odlučio da svoje komšije žive baci na lomaču. Naredno jutro, čovjek, živo biće je dovezao kamion „FAP“ u zatočenički objekt u kojem je bez ikakvog valjanog razloga zatočio hiljade svojih komšija, ubacio spaljena tijela i odvezao u nepoznatom pravcu. Čovjek, živo biće je zlo!
U drugoj polovini mjeseca jula iste godine, dva autobusa zatočenika iz sela Hambarine stigla su u Omarsku iz logora Keraterm. Zatočenici su odvedeni u „Bijelu kuću“ a tokom noći čuli su se pucnjevi. „Dobro se sjećam kad je taj metak ispaljen, mozak bi izletio kao da je metak pogodio mlijeko, a izašao bi poput bijele prašine“ rekao je svjedok AM. Tijela je bilo toliko mnogo da su pokrivala prostor od nekih 50 do 70 kvadratnih metara.
Toga dana, u drugoj polovini mjeseca jula 1992. godine, čovjek, živo biće je odlučio da ubije, bez ikakvog valjanog razloga, svoje komšije koje je prethodno zatočio, zlostavljao, mučio i izgladnjivao. Toga dana, čovjek, živo biće je dovezao kamion kako bi prevezao tijela svojih ubijenih komšija. Čovjek, živo biće, je naredio dvojici drugih ljudi, da tijela ubijenih zatočenika ukrcaju na kamion. Čovjek, živo biće se 6 puta vraćao, kako bi prevezao sva tijela ubijenih zatočenika. Čovjek, živo biće je zlo!
Dana 26. juna 1992. godine, u „Bijeloj kući“, čovjek, živo biće, je naredilo zatočeniku Mehmedaliji Sarajliću da siluje jednu zatočenicu. On je preklinjao: „Nemojte, molim vas. Ona bi mi mogla biti dijete, ja sam čovjek u godinama“, na što mu je čovjek, živo biće odgovorilo: „Pokušaj prstom“. Čuo se krik i udarci, a nakon toga je čovjek, živo biće ušlo u prostoriju i naredilo da izađu dvojica snažnijih muškaraca, kako bi iznijeli tijelo Mehmedalije Sarajlića. Čovjek, živo biće je zlo!
U julu ili junu 1992. godine, čovjek, živo biće je šutnuo zatočenika Rizu Hadžalića vojnom čizmom i udario ga kundakom. Toga dana, ljudi, živa bića, su skakali po Hadžalićevom tijelu dok nije umro! Čovjek, živo biće, je zlo!
