Piše: Oleksandr Levčenko
Rusija je u noći na 9. maja cinično ispalila 25 krstarećih rakete na Kijev i druge gradove Ukrajine, a ujutro organizovala vojnu paradu na Crvenom trgu proslavljajući pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Ali ceremonija je bila puno skromnija nego inače uslijed nedostatka ljudstva i naoružanja na frontu u Ukrajini.
U kratkom desetominutnom govoru ispred Kremlja, obraćajući se vojnicima, ruskoj političkoj eliti i gostima, Putin je kazao da je “pravi rat onaj protiv naše otažbine” te optužio zapadne elite da huškaju “narode jedne na druge, dijele društva, uzrokuju krvave sukobe”. On je rekao da se trenutno vodi pravi rat i da Rusija brani svoj suverenitet. Predsjednik Ruske Federacije optužio je Zapad za orkestriranje rata protiv Rusije, rekavši da je “njihov cilj jedino vidjeti pad naše zemlje”.
U principu, Vladimir Putin je opet krenuo sa optužbama na račun svih koji su se suprotstavili ruskoj agresiji na Ukrajinu i čitav demokratski svijet. Kremaljski diktator smatra da to samo svjedoči o uroti protiv Moskve i po prvi put je koristio riječ rat. Tako je u njegovom govor ispalo da protiv Rusiji zapad navodno vodi rat a u Ukrajini Moskva vodi specijalnu vojnu operaciju. Sve u čemu je Putin okrivio civilizovani svijet ustvari se odnosilo na oficijalnu politiku Kremlja koju demonstrira na političkom polju svoje zemlje – rusizam kao savremenu formu ruskog fašizma. Moskva je željela sebe da predstavi gostima iz Bjelorusije, Jermenije, Kazahstana, Uzbekistana, Turkmenistana, Tadžikistana i Kirgizije kao demokratsku zemlju kojoj je stalo do međunarodnog prava i ravnopravnih odnosa.
Ali to je bio govor koji je trebalo da zamagli oficijalnu poziciju Rusije ispred stanovništva ovih sedam zemalja koji su gledali direktno putem televizije događaje na Crvenom trgu. Tako je Putin želio predstaviti žestoku i agresivnu Rusiju kao neku žrtvu napada kolektivnog zapada, a u Ukrajini prema ovoj logici, Ukrajinci na svojoj teritoriji ubijaju sami sebe i uništavaju svoje gradove.
Tako ubica i nasilnik sebe predstavlja kao žrtvu, a žrtva ruske invazije postaje agresor u vlastitoj zemlji. Takvo nešto čuti je smješno i vrlo tužno zbog ciničnog izlaganja “gospodina Velika Laž” iz Kremlja. Makar su lideri pomenutih sedam zemalja, kao bivših sovjetskih republika, dobro razumjeli izopačenost govora Putina, ali niko od njih se nije usudio makar nekako ukazati na neprihvatljivost ovih laži od strane vladara Kremlja.
Ukrajina se bori da i ovih sedam zemalja ne bi izgubilo svoju državnost i ne bi bili vraćene u sastav novog Sovjetskog Saveza. Sigurno je većina njih sjedjela pored Putina sa figom u džepu, ali već kad dolaziš u Moskvu, moraš pridržavati protokol koji je nametnula ruska strana.
Na paradi na Crvenom trgu učestvovalo je 131 borbeno vozilo, a u 2021. bilo ih je 197. Ove godine nije bilo ni vazdušnih snaga. Izostao i marš “Besmrtnog puka” navodno iz “bezbjednosnih razloga”. Nekadašnji sjaj velike pobjede koji je uvijek širila kremaljska propaganda je propao. Ostala je samo pometnja u shvatanju deklarisanih i realnih ideala djelovanja Moskve. Ruska vojska koja ubija, siluje i pljačka ukrajinsko stanovništvo nekako ne ulazi u okvire otpora navodnoj zapadnoj agresiji. Čitav svijet vidi samo jednog agresora kojem je ime Ruska Federacija. Nikakvo prikrivanja verbalnom frazeologijom ne može to da promijeni.
Nasilnik i ubica mora biti priveden za zločine rata u Ukrajini, prema međunarodnom sudu. Pobjeda nad nacizmom prije 78 godina ne može biti izgovor za nove ratne zločine Moskve i kriminalne radnje Kremlja. Potjernica za zločincem Putinom nije izmišljena floskula nego realnost djelovanja međunarodnog pravosuđa. Pored Putina, da bude dio međunarodne istrage, reskira i bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko. On je toga svjestan i više ne reskira javno i stalno tako što bi podržavao agresiju Kremlja. Minsk smatra da se to ne isplati. Bolje je u grupi doći na poklon Putinu ali bez nekih izjava i gesta otvorene podrške Kremlju.
Ishitrenost Lukašenka shvatili i u Jerevanu, Dušanbeu, Biškeku i drugim glavnim gradovima Centralne Azije koja je nekad bila dio SSSR-a. Putin ostaje opasan za njihov opstanak. Svi čekaju da ode zauvijek i onda im je to šansa da tiho izađu iz čeličnog zagrljaja Moskve. A sada svako igra svoju ulogu.
Odlučnost u odnosima sa Rusijom kod njih može se smatrati kao neopreznost opasnog karaktera. Bolje je diktatora zadobiti i neko vrijeme biti van dosega njegovih agresivnih planova. Takva kalkulacija zasigurno je garancija njihovog političkog preživljavanja u dogledno vrijeme. A do toga vremena, oni ostaju glumci u političkoj predstavi koju je njima nametnuo Kremlj.
Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen taj isti dan (9. maj) je boravila u posjeti Kijevu, gdje je Ukrajinu opisala kao “srce koje kuca evropskim vrijednostima. Ukrajina se hrabro bori za ideale Evrope koje slavimo danas”. Njena posjeta naglasila je Putinovu izolovanost od Evrope i Zapada. Njegov politički sat već otkucava zadnje mjesece političkog postojanja.
