Priredio: Vladimir Jovanović
Kada je, krajem 1889, Mitrofan Ban, mitropolit i poglavar autokefalne Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve, osveštao u Andrijevici saborni hram Vasojevića posvećen Arhanđelu MIhailu (Ἀρχάγγελος Μιχαήλ), objavljeni su i sljedeći podaci:
„Njegovo Visočanstvo Knjaz Nikola poklonio je crkvi Sv. arhistratiga Mihaila na Andrijevici 1.000 fiorina za nabavku ikona iz Petrograda.
– Njegovo Visočanstvo, prilikom Svoga putovanja 1884. na Andrijevicu, blagovoljelo je kupiti zemljište, na kome se pretpomenuta crkva podigla, za 900 fiorina, a pri početku građenja iste crkve poklonio je Gospodar 2.000 fiorina. Za namještaj ikonostasa iste crkve blagovolio je priložiti 666 fiorina.
– Prema ovome, u koliko je iz višenavedenoga poznato, Njegovo Visočanstvo Knjaz blagovolio darovati za građu crkve na Andrijevici (Knjaževcu) u sve: – 4.566 fiorina”.
Vasojevići su, do oslobođenja i priključenja Knjaževini Crne Gori, bili bez mogućnosti normalnoga praktikovanja pravoslavne vjere. Obredi su obavljani jedino u Đurđevim Stupovima, manastiru tada u jurisdikciji Vaseljenske patrijaršije. No, osim što je taj manastir i danima hoda bio udaljen od većine vasojevićkih naseobina — tadašnjih 118 sela i zaselaka — ti obredi bili su ponekad ograničeni samovoljom lokalnoga moćnika osmanlijske vlasti; a drugih bogomolja po selima vasojevićkim — osim najviše tri-četiri privremene, brvnare-crkve (Andrijevica, Šeklulari, Konjusi, Kralje) — nije bilo.
Kako je 1889. pisala ondašnja crnogorska „Prosvjeta – list za Crkvu i školu”, „još godine 1877, kad turska vojska opali sve Vasojeviće s ove strane Koma, utamanjene su u Vasojevićima tri crkve svirjepstvom turskim”.
„Ove tri crkve bile su napravljene od drveta, te su, razumije se, i izgorjele do temelja, da se više popraviti nijesu mogle, kao što bi se, da su od kamena napravljene bile. Ovo je dakle od tada trinaesta godina, da se u ovom plemenu nije odslužilo sv. leturđije. (Ovđe se ne govori o Vasojevićima izvan granice, koji imaju n. pr. Đurđeve Stupove, kao ni o ljevorečkim Vasojevićima, koji takođe imaju svoju crkvu.)”
Međutim, „Njegovo Visočanstvo, naš uzvišeni Gospodar, znao je vjernost ovog svog plemena, kako k domovini u opšte, tako i k Svetoj Pravoslavnoj Crkvi, te je isto pleme i nagradio”, pisala je „Prosvjeta”.
Prva zadužbina knjaza Nikole Petrovića-Njegoša u Vasojevićima podignuta je još 1862. godine — crkva Vaznesenja Gospodnjega u Lijevoj Rijeci, postojbini toga plemena.
A u Andrijevici, oko koje je pod Knjaževinom Crnom Gorom nikla varoš i središte jedne od kapetanija crnogorskih, bilježi „Prosvjeta” da su — do izgradnje Nikoline zadužbine — „svi crkveni obredi, koji se bez crkve svršavati mogu, svršavali su se za sve ovo vrijeme po privatnim domovima; a od kako je napravljena ovamošnja škola, u njoj su svršavani većinom svi obredi, naročito oni, koji su skopčani sa raznim narodnim svetkovinama”. Iz napisa o izgradnji i osvećenju Knjaževe zadužbine u Andrijevici — „novosagrađene crkve Vasojevićske na Knjaževcu” — a nepotpisani autor članka je po svemu sudeći iz Vasojevića, doznaju se mnogi podaci; prenijeću navode u dva nastavka…
————
…Srećni dolazak Njegovog Visočanstva prvi put u Vasojeviće 1884. god. stavio je temelj crkvi, o kojoj je sad riječ.
Mjesto, na kom je ova crkva napravljena, nalazi se na 10 minuta daleko od varošice Andrijevice. Pošto je Njegovo Visočanstvo na ovom mjestu počinuo, to je i nazvato: Knjaževac.
Zaista nije moglo biti ovom plemenu veće radosti, niti mu se moglo učiniti veće milosti, no kad je Njegovo Visočanstvo, Svojim rukama, stavio temeljac-kamen, i njim naznačio mjesto, đe se ova crkva ima napraviti.
Prije sâmog naznačenja mjesta Gospodar je platio svo saborno mjesto, koje je ovoj crkvi potrebno, kao i svu dubravu, koja ovom mjestu pripada; a prije sâmog početka građenja crkve, darovao je Vasojevićima hiljadu talijera, kao svoju pomoć za istu crkvu.
Vasojevići, blagodarni pa ovoj obilnoj pomoći i milosti svog uzvišenog Vladaoca, započeli su ovu crkvu i bolju i veću, no što su prije mislili, davši joj napraviti kube i pijevnice. — Od početka do svršetka ove crkve dosta je stalo i truda i novaca Vasojeviće ova građevina, ali je srećno dovršena na veliku radost i zadovoljstvo ovog plemena, još prošle godine, ma bez unutrašnjeg rada — ikonostasa.
No, Njegovo Visočanstvo Gospodar nije se ograničio na gore pomenutu pomoć i milost učinjenu ovom plemenu, pa je prošle godine na novo obradovao ovo pleme, naredivši da narod ne plaća unutrašnji rad crkve, no On.
Ikone za ikonostas izvolio je Gospodar naručiti preko Njegovog Visokoprsosveštenstva Gospodina Mitropolita iz Rusije, a i ostali rad ikonostasa i stvari za isti potrebite takođe je platio, te je crkva prošlog ovog mjeseca i sa ikonostasom gotova bila.
Blagodareći dakle Bogu, Gospodaru i pregnuću ovog plemena, sagrađena je ova crkva tako, da se može računati među prve nove crkve u državi.
Smatram za dužnost kazati i to, da je ova crkva tako dobro i lijepo napravljena i potpuno zdrava ostala, osobitim staranjem preduzimača kamenog rada g. Miloša Lepetića, kao i to da je ikonostas svojskom pažnjom majstora g. Petra Čolanovića tako ispao, da se dopada ljudima, koji se u tome dosta dobro razumiju.
Sad da pređemo na sâmu svečanost pri osvećenju.
Na sâmi Dmitrov-dan 26-og oktobra uputi narod vasojevićski brzojavom molbu Njegovom Visokopreosveštenstvu Gospodinu Mitropolitu, da bi izvolio doći da na dan sv. Arh. Mihaila — kojemu je i sâmi ovaj hram, kao opšta slava sviju Vasojevića posvećen — osveti ovaj hram Gospodnji.
No pošto je ovo već zimnje doba, naročito u ovaj naš planinski predio, a pri tom i putovi dosta slabi — to smo imali zebnju da se Njegovo Visokopreosveštenstvo neće moći riješiti na ovaj teški put, no da će ili odložiti osvećenje do idućeg ljeta, ili narediti svoje poslanike da osvećenje učine.
U toj zebnji dočekali smo i 4. novembar, kad nas obradova brzojav po kom Njeg. Visokopreosveštenstvo javlja da je pošao za ovamo. Petog istog, sveštenstvo i glavari, svi su bili u skupu na Andrijevici, jer je ovaj radosni glas, kao munja projurio kroz svo pleme.
Śutra dan 6. novembra pošao je kapetan Lekić [vjerovatno Mihailo Lekić iz Kralja, prim] sa sveštenstvom i nekoliko vojnika u sretenje, te je i srio g. Mitropolita navrh Trešnjevika. Ostali glavari i narod čekali su kod crkve, jer nijesu sigurno ni znali da će tog dana moći prispjeti, misleći da je konačio u Lijevu Rijeku.
Na čelu ovih sretilaca bili su g. Pavle A. Rovinski i g. Mitar Bakić.
Srećni smo bili pomenutom gospodom, koji se treviše u našoj sredini za ovo vrijeme, te svojim ophođenjem u društvu s G. Mitropolitom učiniše da isti prijatnije provede ove tri-četiri dana, što mi ne bi smo mogli učiniti.
No pošto je Njegovo Visokopreosveštenstvo konačio na vrh Tare, to nas iznenadi glas, kad rekoše da dolazi; te malo pošav naprijed sretosmo ga. U pratnji G. Mitropolita bješe g. protođakon F[ilip] Radičević, i naše sveštenstvo, kao sretioci mu.
U velikoj radosti svi pratioci dopratismo ovog radosnog i visokog gosta do u varoš. Pošto pođe u svoj određeni stan, nije mu se dalo da otpočine, no su svi glavari i varošani na izmjence trčali da mu pristupe sv. desnici i da prime od istog njegov Arhijerejski blagoslov.
Pošto je noć ovladala, odmah se pojavi pjesma i veselje po varoši; po večeri svi glavari i varošani bijahu na skupu, te je kolo uhvatilo veći dio ove varošice, a pjesma i veselje ovlada i okolinom iste.
Pošto je bilo pola noći, otpočinuli smo od kola i veselja, da bi se Njegovo Visokopreosveštenstvo ostavilo na miru; a on se je tom prilikom zahvalio porukom svijema na ovom usrdnom dočeku.
Iste večeri odložio je g. Mitropolit osvećenje crkve za u četvrtak — razumije se po našoj želji — jedno zato što je srijeda postan dan i slava sviju Vasojevića; a drugo zato da bi daljni gosti imali priliku da dođu na svećenje.
U utornik veče pošao je g. Mitropolit u pratnji sveštenstva, sviju glavara i ostalog naroda, te je pregledao novu crkvu, koja se ima osvetiti. Pošto je istu po nekoliko puta, spolja i iznutra, posmotrio, zablagodario je:
– Bogu, Gospodaru, i ovome plemenu, pa se onda u pratnji sviju prvih povratio u varoš. Tom prilikom izvolio je dopuštiti svijema glavarima, da pođu svojim kućama u oči dana svoje slave, te smo pristupivši mu sv. desnici i pošli.
Śutra dan, na dan sv. Arh. izvolio je Gosp. Mitropolit pośetiti mloge varošane, po njihovoj želji, u pratnji svog protođakona i ostale gospode. Tog istog dana opet su se stali prikupljat kako glavari i narod ovog plemena, tako i gosti od: Berana, Kolašina, Plava i Gusinja…
Antena M
