U knjizi “Ozloglašeno nasljeđe”, Pavle Mijović je pisao i objavio fotografije kako su se kotorske gradske vlasti bile potrudile da na ovom kulturnom dobru, neposredno uz gradske zidine ubrzano oslobode i pripreme prostor da se instalira – cirkus sa sve šatrom
Biseri crnogorske kulturne baštine
piše: Ivan Kern
Samostan i crkva Sv. Franje nalazila se ispred južnih vrata Kotora, u predgrađu Gurdić. Danas je to samo arheološki lokalitet sa vidljivim osnovama građevina i ostacima srednjevjekovnog groblja.
U iskopavanjima koja su vršena na ovom manastirskom kompleksu 1956. otkrivena je starija antička građevina i više antičkih grobova od kojih je jedan bio datiran novcem cara Aurelija iz III vijeka. Tako da se pretpostavlja da bi tu mogla biti jedna od nekropola antičkog naselja koje se nalazilo na mjestu današnjeg Kotora.
Na ovoj lokaciji, nešto južnije, sada pod koritom kratkog potoka Šuranj nalazio se i benediktinski samostan Sv. Petra iz IX vijeka. Pisani tragovi o njemu nalaze se u notarskoj knjizi Kotora 1326-1337. godine.
Foto: PA
U pisanim izvorima može se pročitati da je samostan Sv. Franje sa crkvom zadužbina kraljice Jelene. Kompleks je izgrađen 1288. godine. Crkva Sv. Franje je jednobrodna građevina sa kvadratnom apsidom spolja i polukružnom iznutra. Uz nju je bila dograđena kapela Sv. Katarine a uz zapadnu fasadu sudeći po starim gravirama zvonik.
Kraljica Jelena je u tom periodu pomogla podizanje franjevačkih smostana pored Kotora i u Baru, Ulcinju i Skadru. Time je pored benediktinskog i dominikanskog omogućeno prisustvo još jednog monaškog reda na našim prostorima – franjevaca.
Za današnji izgled temelja samostana i crkve Sv. Franja saznalo se 1954. godine kada je trebalo da počne da se gradi nova pošta u Kotoru. Tada je srušen dio vanjskog bedema čiji se početak nalazi ispred Južnih vrata. Kada se naišlo na ostatke zidova i grobnica, radovi su zaustavljeni, gradnja pošte prebačena na drugo mjesto. Tada je lokalitet prvi put istražen.
Nastavak istraživanja izveden je 1986. i 1987. godine. Tom prilikom je istražen dio samostanskog kompleksa prema brdu dok se zbog komunalnih problema nije moglo istraživati u pravcu potoka Šuranj.
U crkvi i oko nje je bilo formirano groblje. Otkriveno je više desetina grobnica sa kamenim pločama, sa reljefnim prikazima raznih heraldičkih obilježja. Tu se nalaze grbovi kotorskih porodica, esnafski znakovi i simboli pojedinih zanimanja. Podovi svih prostora crkava i klaustara bili su pokriveni nadgrobnim pločama sa grbovima i imenima.
Oko samostana bili su podignuti odbrambeni zidovi od kojih je djelimično pokriveni prolaz i danas vidljiv. Prolaz je vodio do južnih gradskih vrata.
Po nalogu mletačkih vlasti, samostan sa crkvom je 1657. godine porušen zbog opasnosti koja je prijetila od napada Turaka. Franjevci su tada izgradili novu crkvu unutar zidina, u njegovom južnom dijelu. Ta nova crkva danas je takođe u ruševinama.
Početkom 18. vijeka preko čitavog kompleksa sagrađen je vanjski dio utvrđenja, od kojeg danas mogu da se vide ostaci. Veliki nasip prema potoku Šuranj služio je kasnije kao groblje umrlih u epidemijama ili osuđenih prestupnika.
U knjizi “Ozloglašeno nasljeđe”, Pavle Mijović je pisao i objavio fotografije kako su sekotorske gradske vlasti bile potrudile da na ovom kulturnom dobru, neposredno uz gradske zidine ubrzano oslobode i pripreme prostor da se instalira – cirkus sa sve šatrom.
Naime, sredinom pedesetih godina prošlog vijeka kada je u Kotoru na lokalitetu Šuranj otkriveno srednjevjekovno groblje i ostaci građevina samostana sv. Franja, tadašnji Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore stavio je taj lokalitet pod zaštitu države.
Tako je teren u Šuranju, lokalitet na prilazu južnoj Kotorskoj kapiji, kako piše Mijović, stavljen pod zaštitu zakona, a otkopane građevine i nadgrobne ploče konzervirane su na mjestu nalaza.
Međutim, dok još lokalitet u Šuranju nije bio sav ni otkopan, kotorska opština je dopustila „Zoološkom pokretnom vrtu“ iz Zagreba, koji se tu obreo, da se tu i instalira.
Dok su se vršile pripreme za podizanje cirkuske šatre na tek otkopanom i zaštićenom lokalitetu iz XIII vijeka, naređeno je komunalnom kočijašu da „makne“ nadgrobne ploče.
Kako Mijović dalje piše sa nestrpljenjem se čekalo da zoološka menadžerija zaigra na najznačajnijem i najvećem kotorskom spomeniku ali – nije mogla dok se ne uklone kameni podovi i ostaci temelja velike franjevačke crkve i nadgrobni spomenici velikih kotorskih porodica…
„I tako se otpočelo sa uklanjanjem najpresudnijeg materijalnog dokaza o kulturnoj baštini Kotora“, piše Mijović.
Sistematski i savjesno raskopavane su i razbijane nadgrobne ploče kotorskih Zmajevića, Bolica, Bizantija…
Kako piše Mijović, odnošene su – kako je neko bio zaprijetio da „budu bačene u more“. Ali, izgleda da je bio proradio glas razuma kod nadležnih pa je ipak, nakon intervencije taj posao bio „obustavljen“ i ploče spašene. Ali tek što je oštećeni dio ovog kotorskog spomenika kulture bio ponovo konzerviran – na još neistraženom dijelu istog lokaliteta nikla je samoposluga.
Tako da je za nadati se da je ovo sadanašnje stanje ovog kulturnog dobra, onog dijela koji se sačuvao, dobar osnov za nova istraživanja kulturno istorijske prošlosti Kotora i Crne Gore. Da ga više neće zadesiti cirkuske šatre, samoposluge…
Za nadati se da se na ovom zaštićenom lokalitetu neće više pojavljivati „komunalni kočijaši“ da „miču“ nadgrobne ploče.
Analitika
