piše: Dušan Pajović
Niče je bio filozof koji se cijelog života bavio promišljanjem nametnute stvarnosti i preispitivanjem moralnih osnova. Jednog dana su sve te teorije pale u drugi plan. Filozof je prilikom šetnje nabasao na konja, koji je baš u tom trenutku bio zlostavljan od strane svog „vlasnika“. Konj je bio u potpunosti iscrpljen, a kočijaš ga je tukao jer nije želio ići naprijed. Niče se približio, zagrlio konja i počeo plakati. Nakon toga više nikada nije bio isti. Izgubio je razum i nepovratno postao „lud“.
Crna Gora je upravo u međuprostoru okreta i pogleda ka pretučenom konju. Tačno u stotinki kada je kočijaš zamahnuo bičem. Međuprostoru i međuvremenu.
Ne znamo da li će to biti priča sa srećnim krajem, ali za sada ne djeluje dobro… Osjećamo bol, melanholiju, očaj i bespomoćnost. Niti je Niče bio superheroj koji će zaustaviti kočijaša, niti smo to mi… „Superheroji izmišljaju identitet da bi odbranili kostim, a mi smo izmislili kostim da branimo identitet.“ I ne ide nam. Borimo se protiv zlikovaca, ali za razliku od stripova, u stvarnom životu nije slučaj da dobro uvijek pobjeđuje.
Ima dana kada se zračak svjetla stidljivo uvuče kroz moje roletne i zamislim čitav niz butterfly effect događaja koje vode ka nadi i preobraženju. No, to nije danas. Leptir je oduvan nazad u čauru gusjenice.
Ponio nas je klerofašistički vjetar, a kiša mržnje udavila. Čini mi se da se nisu morali ovoliko ni truditi, jer bi nas i blaža oluja oduvala. Već smo bili na koljenima.
Stojković je napisao „Kada bogovi zaćute, kada droga prestane da radi, svaki vjetar te nosi, svaka kiša te davi.“ „Bogovima“ su začepljena usta , „droga” romantizacije navodnog progresa i revolucionarnog karaktera Crne Gore je prestala da radi… Danas je dan kada mislim da ti više ne mogu pomoći, jer sam umoran od traženja rešenja koje je uvek na dohvatu naših kratkih ruku.
Sve je bilo tu, baš na dohvat ruke: antifašizam, sekularizam, građanski koncipirana država, socijalizam iz bivše Jugoslavije… I ništa se nije moralo desiti na način koji se desilo… ali jeste. I djeluje kao da je odveć kasno. Zaglavljeni smo u međuvremenu zauvijek zajedno, jedni bez drugih.
U limbu praznoće i melanholije, u devedesetima koje nikada nisu prošle. A sjutra… Valjda se opet pojavi zračak (lažne?) nade da se nešto može uraditi.
Možda je važan proces, a ne destinacija? On je pruga u tunelu kojim hodamo, dok finalnu destinaciju još uvijek ne znamo… Ta svjetlost ispred nas može biti izlaz obasjan suncem ili samo voz koji će nas iz pakla spuštiti u pakao.
Ako je tako, koje će biti naše posljednje riječi? Legenda kaže da su Ničeove bile: „Majko, ja sam glup.“ Možda jer je mogao osloboditi konja i kazniti kočijaša…
…Ili sam sve pogrešno protumačio i mi zapravo nismo Niče, nego onaj konj?
CDM
