Gledajući postupanje policijskih jedinica koje bi trebale da štite građane, a ne da služe za iživljavanje nad njima, normalan čovjek se zapita u kakvoj to državi mi živimo. Naravno, kakav premijer, takva i država. Kakav ministar takva i policija
Piše: Alek Barović
Tokom vladavine DPS-a, opozicioni političari, novinari k(a)ncerna i perjanice pokojnog NVO sektora često su pominjali onu da svaka vlast kvari, a da apsolutna kvari apsolutno. Ođe su aludirali na Đukanovića i na personifikaciju vlasti koju je predstavljao. Ispostavilo se da to ipak nije bilo tako, ili još gore, da je pokvarenost tek uslijedila.
Stara crnogorska kaže da ako oćeš da vidiš kakva je neko osoba daj mu vlast. Oni koji su vlast dali Abazoviću nisu mogli ni u najcrnjim snovima sanjati kakav će on zapravo postati premijer. A pretvorio se u sve ono najcrnje što su neki mislili o prošlom režimu. Na našu sreću, njegovo ponašanje, koliko god tu bilo uloženo energije i sredstava, ne prolazi kod građana u velikom procentu, barem ne na izborima.
Crna Gora i njeni građani taoci su neiživljenih dječačkih snova političara koji je umislio da je veliki lider
Međutim, Abazović ne odustaje u naumu da vlast drži po svaku cijenu. Budući da je sasvim izvjesno da ga Pokret Evropa sad ne želi u novoj vlasti, on pokušava da na svaki način poveća svoj rejting, sebe predstavi kao neprikosnovenog borca protiv mafije i tako sebe nametne kao neizostavnog u novoj vlasti, makar na nekom važnijem ministarskom mjestu.
Abazović je, sasvim opravdano, shvatio da crnogorski građani nažalost veoma vole kad neko demonstrira silu i biva nasilnik i razbojnik. Nema veze što Abazović to ranije nije bio, već sasvim suprotno, ali svakako postao je oličenje bahatosti i samovolje. Zbog toga je i očiglednije što je odlučio da za svoj naum zloupotrijebi organe nad kojima ima punu kontrolu – MUP i policiju, ANB i dijelove tužilaštva i specijalnog policijskog tima, njegovo sveto trojstvo ili bolje reći njegovu crnu trojku.
Dokazao je Abazović da više od svega mrzi crnogorske patriote. Vjerovatno jer nisu pristali kao njegovi uraši da se prodaju za neke sitne privilegije ili što jednostavno ne vjeruju njegovim lažima i bajkama. Žalosno je što u Crnoj Gori poslije svega ima ljudi koji padaju na te nebuloze i glasaju njegovu partiju. Jednostavno, mišljenja sam da normalna osoba ne može povjerovati u to što on servira.
Ta mržnja prema neistomišljenicima, u ovom slučaju crnogorskim patriotama, vidi se u njegovim brojnim izjavama đe na najmaliciozniji način pokušava da izjednači crnogorski patriotizam sa kriminalom. Za njega je jednostavno svaki patriota kriminalac ili neko ko iza svog patriotizma skriva neko nepočinstvo.
Od apsolutiste u pokušaju, postao je apsolutista u tehničkom mandatu
Sa druge strane, kriminalci u litijaškim redovima su za njega fina omladina i vjernici, njegovi prijatelji sa kojima se fotografiše i kojima ide na slavu. Abazović u tome ne vidi problem, ali vidi u majicama sa zadnjim stihom crnogorske himne, koju kao njegov kolega Kovačević vjerovatno mrzi.
Još jedna stvar koja Abazovića jako boli je činjenica da nije u mogućnosti da izazove strah kod kritičara. Umjesto da zastraši, svakim izlivom bijesa zapravo postaje predmet sprdnje, kao i njegov izvođač radova iz Đinovića kraj Cetinja. Postali su žalosni pokušaji da ispadne važan i bitan, u momentima kada i sam vidi da će postati totalno marginalna ličnost. Ili procesuiran.
Predmet sprdnje su i njegovi očajnički potezi. Naravno, kada se pogleda njegovo okruženje, nije ni za očekivati da ga ti ljudi savjetuju išta pametno, ali opet, začuđujuće je kako je neko u mogućnosti da smisli takve promašaje od poteza. Zadnji koji je vezan za tobožnju zapljenu ”policijskih sredstava” u vidu gasnog pištolja i majica sa državnim grbom i hapšenje džipova uvezenih prošle godine, a za koje vele da su korišteni prije tri, predstavlja vrhunac tragedije u kojoj živimo. Gledajući postupanje policijskih jedinica koje bi trebale da štite građane, a ne da služe za iživljavanje nad njima, normalan čovjek se zapita u kakvoj to državi mi živimo. Naravno, kakav premijer, takva i država. Kakav ministar takva i policija.
Abazović ne odustaje u naumu da vlast drži po svaku cijenu
Abazoviću možda nije data apsolutna vlast, a pokazao je da za takvo nešto apsolutista i da ne mora posjedovati kakav takav autoritet i širiti strah. U našem slučaju apsolutista, koji sprovodi nezapamćene hajke ne prezajući ni od (zlo)upotrebe državnog aparata, je i neiscrpan izvor sprdnje. Od apsolutiste u pokušaju, postao je apsolutista u tehničkom mandatu. Je li ga vlast pokvarila apsolutno, jeste. Nema kuđ više. Crna Gora i njeni građani su taoci neiživljenih dječačkih snova političara koji je umislio da je veliki lider.
Naravno, nije ništa od toga, već samo politički prevarant i veliki problem, koji razara crnogorsko društvo i institucije ne bi li ikako sebe održao u svojim iluzijama i mahinacijama. Nadajmo se da će svemu tome veoma brzo doći kraj.
Analitika
