Njemački novinar i pisac Michael Martens dobro je poznat hrvatskoj publici. Prije nekoliko godina podignuo je veliku buru kada je u jednom tekstu napisanom nakon dolaska Angele Merkel u Zagreb Thompsona nazvao “ekstremnim desničarskim gadom i slavljenikom fašizma”, zbog čega su protestovali mnogi Hrvati koji žive i rade u Njemačkoj.
Ovaj stručnjak za balkanska pitanja koji je u svojim tekstovima kao što smo viđeli često kritičan prema Hrvatskoj, u svom posljednjem uretku za Frankfurter Allgemeine Zeitung Martens se dotiče teme koja u hrvatskom društvu i nakon 78 godina izaziva brojne kontroverze – zločina na Bleiburškom polju đe su u maJu 1945. godine život izgubili brojni nevini ljudi.
“Često se govori da je genocid u Srebrenici, u kojem su trupe pod zapovjedništvom srpskog ratnog zločinca Ratka Mladića u maju 1995. godine ubile više od 7.000 bosanskih Muslimana, bio najveći masakr u Evropi od završetka Drugog svjetskog rata. To je tačno – ali samo ako kraj rata u Evropi nije datiran 8. maja 1945., na dan njemačke kapitulacije. Jer sastavno masovno ubistvo, čija je priča započela 15. maja 1945. u Bleiburgu i trajala nekoliko neđelja, svojim dimenzijama očito nadilazi zbivanja u Srebrenici”, započinje svoj tekst Martens.
‘Komunisti su imali 45 godina da prikriju tragove’
“Bleiburg, gradić na jugu austrijske pokrajine Koruške koji ima manje od 5.000 stanovnika, vjerovatno nije jedno od mjesta za koje ste morali čuti. Ipak, naziv Bleiburg toliko je uobičajen, barem u Hrvatskoj, kao da je gradić u blizini slovenačke granice milijonska metropola. Nakon Beča, Bleiburg je vjerovjatno austrijsko mjesto čije ime hrvatski mediji najčešće spominju – barem svakog maja. Tada će se slaviti najveći zločin u poslijeratnoj evropskoj istoriji“, piše novinar koji se u tekstu pita kako je moguće da je najveći ratni zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata ostao nekažnjen i kako je čovjek koji je za njega bio politički odgovoran, ali ga i danas mnoge “progresivne snage” slave kao heroja”, prošao nekažnjen.
U svom tekstu novinar čitatelje podśeća što se dogodilo na Bleiburškom polju samo nekoliko dana nakon što je Njemačka potpisala kapitulaciju i završio Drugi svjetski rat.
“Britanske snage su u maju 1945. godine stotine hiljada ljudi koji su potražili utočište u Bleiburgu poslale natrag u Jugoslaviju, đe su desetine hiljada bespomoćnih žrtava ubijeni na “marševima smrti” i masovnim strijeljanjima.
Sastavni pokolj počeo je nakon 15. maja i trajao je sve do juna 1945. – u vrijeme kada je u Evropi službeno vladao mir. Ali sigurno ga nije bilo na na socijalističkim stratištima Jugoslavije”, podśeća Martens.
Nikad nećemo znati broj stradalih
Govoreći o broju stradalih u Bleiburgu, Martens upozorava kako je gotovo nemoguće znati koliko je ljudi u tom razdoblju izgubilo život.
“Komunisti su imali 45 godina da prikriju tragove. Ko je postavio to pitanje, lako je mogao završiti u zatvoru.
Hrvatski nacionalistički istoričar (i kasnije predśednik) Franjo Tuđman u knjizi koja je 1980-ih objavljena na engleskom i njemačkom piše kako je masakr u Bleiburgu odnio oko 30.000 žrtava. Ali Tuđmanova procjena bila je preniska kao što danas znamo.
Kad je Tuđman počeo pisati svoju knjigu, Tito je još bio živ. Masovne grobnice, špilje i nekadašnji rudnici, u koje su njegovi partizani lopatama odvozili svoje žrtve, još su bili zatvoreni. Tabu. Terra incognita. Intelektualno zabranjeno područje.
Apsurdne su tvrdnje hrvatskih nacionalista o pola milijuna Bleiburških žrtava. No, prema ozbiljnim istraživanjima, brojka od najmanje 70.000 žrtava masovnih ubistava može se smatrati potvrđenom. Ogroman zločin. A opet gotovo nepoznat u Evropi. Kako to?”, pita se Martens u tekstu u kojem dalje čitaocima piše o srži masakra u Bleiburgu, kako to sam ističe.
“Dok su sve žrtve bile bespomoćne, daleko od toga da su sve bile nevine. Među ubijenima bilo je mnogo kolaboracionista nacista i “ustaša” – pristaša hrvatskog fašističkog režima koji je od 1941. do 1945. godine ubio oko 350.000 ljudi.
Samo u ustaškom koncentracijskom logoru Jasenovac, prema širokom konsenzusu (ozbiljnih) savremenih istraživanja, ubijeno je više od 80.000 ljudi. Među onima koji su pobjegli u Bleiburg bili su i bivši jasenovački stražari i drugi ustaški zločinci.
To su često “zaboravljali” ili negirali hrvatski nacionalisti na komemoracijama u Bleiburgu. Austrijski pogranični grad postao je središte komemoracije od 1950-ih, jer se očito nije mogao održati u Jugoslaviji đe su počinitelji bili još na vlasti.
Komemoracije u Bleiburgu službeno su pokrenule 1953. godine emigrirane ustaše. Slavili su žrtve Bleiburga kao “mučenike za hrvatstvo” ili besprijekorne borce protiv komunizma, što mnogi od njih nisu bili”, piše novinar koji u tekstu ističe kako to ništa ne opravdava njihovo pogubljenje po kratkom postupku bez suđenja 1945., čak ni prema okrutnim standardima tog vremena.
“Ubijanje ratnih zarobljenika bilo je ratni zločin prema Haškoj konvenciji iz 1907. Ubijanje desetine hiljada bez suđenja takođe nije bila “spontana osveta””, piše Martens.
‘Ne žele staviti ljagu na Tita’
U tekstu se dotiče i još jedan aspekt s kojim Hrvatska i dan danas živi.
“Mnogi “ljevičari” ili “progresivci” tvrde da su protiv komemoracije u Bleiburgu zbog desničarske instrumentalizacije događaja. Pošteno. Ali je li to jedini razlog? Slutim da nije. Za neke postoje i drugi motivi.
Neki jednostavno ne žele da se uopšte śećaju “lijevi” zločini jugoslavenskih partizana, bez obzira ko i kako. Žele spriječiti da se lik njihovog idola Tita ukalja krvlju koju je u njegovo ime prolio njegov narod.
Žele zadržati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti iz ranih dana Titove vladavine izvan evropske kulture śećanja tako što se zapravo govori o žrtvama najvećeg masakra u Evropi nakon njemačke kapitulacije”, piše.
Za mišljenje o događajima iz 1945. pitao je i hrvatskog književnika Miljenka Jergovića. Ono što se dogodilo u Bleiburgu (tačnije: nakon Bleiburga) u Jugoslaviji u maj/jun 1945. Jergović naziva “masovnim zločinom” i “strašnom osvetom” partizana. U isto vrijeme Jergović se pita što se komemoriše na samom Bleiburškom polju i odmah sam daje odgovor.
“Od 50-ih i 60-ih godina 20. vijeka tamo su se okupljali desničarski ekstremisti fašističkog ustaškog režima, uz prijateljsku toleranciju tadašnjih austrijskih vlasti.
Nikad ih nije zanimala istina o Bleiburgu, niti kolone koje su se s Bleiburškog polja vraćale u Jugoslaviju. Ne zanimaju ih žrtve, njihov broj, niti mjesta i okolnosti njihovog stradanja.
Bivši hrvatski predśednik (i bivši jugoslavenski socijalist) Stipe Mesić svojedobno je slavno rekao: “Niti jedna žrtva u koncentracijskom logoru Jasenovac nije bila odgovorna za žrtve u Bleiburgu, ali su mnoge žrtve iz Bleiburga bile odgovorne za žrtve u Jasenovcu”, rekao je Jergović i dodao kako mu se nikad nije sviđala ta Mesićeva rečenica.
“Na jedan suptilniji način opravdava jedan zločin drugim. Ne vidim zašto biste to radili.”
‘Zatvorenici su imali pravo na suđenje’
Istoričarka s Hrvatskog instituta za istoriju u Zagrebu Martina Grahek Ravančić, dodaje još jedan aspekt Bleiburga.
“Istina je”, kaže ona, “da je u koloni izbjeglica prema Austriji, a potom i u koloni zarobljenika na povratku u Jugoslaviju bilo mnogo onih koji su sudjelovali u zločinima ustaške diktature.
Međutim, čak i prema tadašnjim zakonima, zatvorenici su imali pravo na suđenje. Umjesto toga došlo je do masovnih pucnjava. Možda je bilo nerealno očekivati da će svi biti izvedeni pred lice pravde; a jasno je da svaki završetak rata prati osveta, no vremenski okvir, broj žrtava i sastavno izvršenje likvidacija sugerišu da se nije radilo samo o osveti”, govori Grahek Ravančić.
Zaista, masakr je bio čin sastavnog istrebljenja. Partizani pobjednici klali su svoje zarobljene protivnike, piše Martens.
“U Hrvatskoj se još uvijek vodi teška rasprava o tim činjenicama”, kaže Grahek Ravančić.
“Ni ekstremna desnica ni ekstremna ljevica ne pomažu u rješavanju ovog problema. Nikoga od njih zapravo ne zanima što se dogodilo u maju 1945. godine.
Za mnoge je “Bleiburg” samo politički prostor za odbranu svoje ideologije, bilo umanjujući zločin ili ga prenapuhavajući i iskrivljujući kontekst. Raspravu komplikuje činjenica da počinitelji Bleiburga nikada nisu odgovarali”, zaključuje.
Novinar svoj tekst zaključuje riječima kako je glavni odgovorni za Bleiburg politički bio nedodirljiv – a njegovi bi obožavatelji htjeli da tako i ostane.
“Oni žele da se Titova postignuća pamte i da se zločini koji su karakterisali početnu fazu njegove vladavine pokopaju u masovnu grobnicu prigušenih činjenica.
Tito je bio mnogo toga – ratni heroj koji se borio protiv njemačkih, talijanskih, mađarskih i bugarskih okupatora. Vješt političar koji je nakon Hitlera prkosio i Staljinu. Međunarodno cijenjen državnik, vođa pokreta nesvrstanih. I ratni zločinac.
Da je 1945. postojao Haški sud za Jugoslaviju, Tito bi morao biti optužen, jer je bio vrhovni zapovjednik bleiburških zločinaca i time barem politički odgovoran za njihove zločine.
Na temelju presuda Haškog suda može se reći da bi Tito kao ratni zločinac bio osuđen na ozbiljan sud na doživotni zatvor – jer je “znao ili je imao razloga znati” da su njegovi podređeni činili zločine masovnih razmjera, ali nije intervenisao.
Iako je ovo očito istorijska spekulacija, ono što nije istorijska je činjenica da bi se Evropa trebala śećati svih zločina protiv čovječnosti, uključujući i one u kojima nema jasnog razgraničenja između “dobrog” i “lošeg”. Bleiburg je školski primjer”, zaključuje Martens.
dnevno.hr
