U cijeloj, ne samo suvremenoj povijesti Hrvatske vojno-redarstvena akcija Bljesak započeta 1. svibnja 1995. godine morala bi imati počasno mjesto, a ne biti na marginama sjećanja, obilježvanja i emocionalni zataškana. Što nam se izgleda događa. Rastrgana, nesretna Hrvatska, okupirana po svim svojim krakovima, pa i u srcu Slavonije više nije imala izlaz iz situacije u kojoj nije mogla dugo opstati.
Oslobađanja zapadne Slavonije u jednom dahu naizgled je bio čin očajnika koji se borio za udisaj kisika koji život znači, a baš se u očaju znaju napraviti velike greške. S hrvatske strane ipak ih nije bilo. Za samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo velikosrpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom A3. Bilo je to impresivno.
Nažalost, i u tom kratkom vremenu bilo je žrtava, 51 pripadnik Hrvatske vojske i policije smrtno je stradalo. Jasno se da razabrati da je eksplozivnost, organiziranost i brzina akcije spriječila još mnogobrojnije žrtve. Sa strane okupatora žrtve su bili i veće, a zarobljeno je čak 1500 vojnika koji su bili uvjereni da im se to što im se dogodilo neće dogoditi nikad.
“Ni nama vojnicima nije bilo jasno”
Danas, nakon 28 godina teško je jednom 30-godišnjaku, ali i mlađim ljudima objasniti ne samo kompliciranost te akcije, već i ambijentalnu dimenziju ratovanja, tu nadomak Zagreba. Pa, Hrvatska je bila okupirana na pola sata od Zagreba, posve odsječena od većeg dijela Slavonije, čiji je istočni dio isto bio pod okupatorskom čizmom. Sjećamo se jednog hrvatskog vojnika koji nam je u Okučanima, nakon uspješnog završetka akcije govorio:
“Ni nama vojnicima nije bilo jasno, stavljeni smo usred noći u autobuse pod punom vojnom opremom, za pola sata stigla je naredba da izađemo van pod punom spremom na položaje.”
Hvaljenje ratnim zločinom
Nadomak Zagreba vodile su se teške borbe, a nemoć neprijatelja napose se pokazala u granatiranju središta hrvatskih gradova, Zagreba, Karlovca i Siska, što je kasnije presudama za ratni zločin potvrdio Haaški sud. Samozvani predsjednik SAO Krajine, Milan Martić se na radiju i televiziji otvoreno pohvalio kako je osobno izdao zapovijed za raketiranje. Milan Martić je došao u Bosansku Gradišku i pred okupljenim vojnicima i civilima izjavio je da mu je žao, i da je zbog napada HV na njih osobno naredio raketiranje Zagreba. Upravo je to Martićevo javno hvaljenje postalo temelj Haške optužnice i jedan je od rijetkih primjera javnog hvaljenja ratnim zločinom. Na suđenju za ratne zločine u Haagu je Milan Martić osuđen na 35 godina zatvora, u velikoj mjeri upravo zbog neselektivnog raketiranja Zagreba koje je prouzročilo civilne žrtve
No, s okupatorske strane sve je bilo uzalud, iz zapadne Slavonije uskoro je počeo do tada neviđen bijeg i masovna predaja.
Nije tajna da je Hrvatska bila dugo spremna i moćna za ovu akciju. Incident kod stajališta u Novoj Gradišci na autocesti koja je sporazumom ovjerenim kod Ujedinjenih naroda otvorena možda je bio samo povod, ali Hrvatska vojska bila je davno spremna i čekala je samo signal. Potom, zahtjev UNCRO-a da se cesta otvori pobunjeni Srbi nisu ispunili. Hrvatsko je vrhovništvo tada odlučilo oružjem riješiti problem Zapadne Slavonije te je naredilo da počnu završne pripreme za operaciju – mobilizacija snaga i dovođenje na položaje za napad.
Kada je akcija počela, s faktorom iznenađenja, ne samo vremenski, već i logistički, ta naša je vojska bila odjednom opskrbljena novim, suvremenim oružjem i situacija nije nimalo nalikovala na 1991. godinu, već se nazirao uspješan završetak.
“Nisu se stigli ni presvući u civilne odore”
Pojasnimo, kada su 1991. godine srpske paravojne snage uz pomoć takozvane JNA imale posvemašnju nadmoć u oružju gazeći hrvatski teritorij i ubijajući ljude u zločinačkom pohodu bez kraja situacija po opstanak hrvatske države bila je dramatična. Srećom, te nesretne 1991. godine Hrvatska je izdržala…
Imala je Hrvatska i prije akcije Bljesak pobjeda i trijumfa u Domovinskom ratu, poput onih na Miljevačkom platou, kod Masleničkog mosta i u akciji Medak u Lici. No, Bljesak je bio prava, opsežna, savršeno priređena akcija u kojoj se koristilo čak sedam tisuća vojnika, strateški savršeno raspoređenih, a planovi tijekom akcije išli su kao podmazani. Šok za srpsku paravojsku bio je golem:
“Sjećam se njihovih zarobljenika, nisu se stigli ni presvući u civilne odore. Neki još krmeljavi, sneni… Svi su ponavljali jedno te isto, da su mobilizirani, da su kuhari, mehaničari, pekari, vozači. Nitko nije, kao, bio vojnik”, da to smo slušali od naših vojnika kada je akcija bila zgotovljena.
Operacija je počela 1. svibnja 1995. ujutro u 5.30, napadom HV-a na južni i središnji dio zapadnoslavonske enklave RSK snagama sastavljenim od dijelova četiri profesionalne brigade te niza specijalnih, pričuvnih, domobranskih i policijskih postrojbi.
“Velikosrpski ideolozi su bili u šoku”
U akciji je bila bitna sinkronizacija i tu se radilo nepogrešivo. Napad je izveden na nekoliko smjerova: sa zapada od Novske prema Okučanima s pomoćnim krakom na jug prema Jasenovcu, a s istoka od Nove Gradiške, također prema Okučanima, s pomoćnim krakom prema Staroj Gradiški. Nastupima prema Okučanima, koji su išli autocestom odnosno usporedno s njom, nastojala se presjeći enklava i rasjeći te potom razbiti glavne snage neprijatelja, dočim su pomoćne snage imale zadaću da izbijanjem na Savu kod Jasenovca i Stare Gradiške spriječe eventualnu intervenciju VRS te zaposjednu državnu granicu.
Već prvoga dana hrvatske su snage došle nadomak Okučana i ušle u Jasenovac te ovladale svim bitnim objektima. Kada je Hrvatski radio javio da je oslobođen Jasenovac nacijom se prolomio uzvik oduševljenja – bilo je jasno da se operacija dobro odvija i da će uskoro biti okončana. Srce hrvatskog čovjeka bilo je puno.
Učinkovitost Hrvatske vojske, odlučnost državnog vodstva i motivacija cijelog naroda bili su aduti koji su srpske snove o novoj državi na hrvatskom teritoriju pretvorili u najgoru noćnu moru. Velikosrpski ideolozi su bili u šoku. Opravdavajući na sve načine poraz u akciji Bljesak velikosrpski vojni krugovi htjeli su lažima i dezinformacijama ocrniti hrvatske snage i Republiku Hrvatsku pripisujući im i rušenje spomenika u Spomen-području Jasenovac. Time su pokušali dobiti pozornost međunarodne javnosti, no sve je kratko trajalo jer je već tri dana nakon završetka operacije, 8. svibnja 1995. godine Jasenovac posjetio američki veleposlanik u RH Peter Galbraith, s novinarima, vidjevši samo razrušenu katoličku crkvu.
Vojno-redarstvena operacija “Bljesak” prethodila je operaciji “Oluja”, koja je uslijedila nakon tri mjeseca, čime je Hrvatska pokazala odlučnost da uspostavi državno-pravni poredak na cijelom svom području. Pouku pobunjeni Srbi nisu shvatili. Tek nakon „Oluje” uvidjevši svoju inferiornost i energičnu motivaciju i odlučnost Hrvatske kod iskorištenih Srba u Hrvatskoj, ali i u matici Srbiji vidjeli su da je vrag odnio šalj. I u tome leži poanta i uspješnost mirne reintegracije istočne Slavonije i Vukovara.
Na vanjskopolitičkom planu Hrvatska je operaciju također dobro pripravila. Međunarodna zajednica, obaviještena o hrvatskim namjerama, prešutno je prihvatila situaciju. Jer, drugog načina za rješenje krize, osim uspostave hrvatskog suvereniteta na vlastitom teritoriju nije bilo.
I što drugo doli zaključiti. Akcija Bljesak temeljni je kamen potpunog oslobođenja Hrvatske od velikosrpskog zuluma koji je trajao više od četiri godine.
Tu nadomak Zagreba, pola saga od Dubrave – počela se oslobađati Hrvatska.
