Najvjerovatnije ubijena talijanska novinarka koja je istraživala uticaj Crkve Srbije u Crnoj Gori

Stefania Carnemolle talijanska novinarka boravila je posljednje vrijeme svog profesionalnog angažmana u Podgorici. Urednica novinske kuće za koju je radila napisala je interesantan tekst o njoj u MILLEUNADONNA

za Vominfo tekst preveo Dragan Vrbničanin

Smrt naše novinarke Stefanije Carnemolle: e-mailovi, odušci, strasti, neprospavane noći

Originalna u svemu, nevjerovatna. Za Stefaniju Carnemollu pridjevi nijesu dovoljni i mogu biti samo superlativi, jer svako ko ju je imao sreću upoznati zna da je bila nesvakidašnja osoba : inteligentna, sveopste kulture, znatiželja poput psa tragaca, velika ośetljivost koja ju je činila krhkom na svjetlu, ali i barem onoliko snažnom koliko je potrebno.
Zaista veliki fotoreporter, zaista veliki istraživač, novinarka širokih vidika s kojom sam imala sreću sarađivati dugi niz godina. Bila sam njen glavni urednik, onaj koji je od nje tražio članke i dosjee, a ona je jednostavno bila najbolje što je iko mogao tražiti. Njeni nijesu bili članci, već stvarna istraživanja i kako bih ih opravdala i zaslužila, prikazaću neke linkove od njih na kraju ovog članka: brigu u traženju svih mogućih izvora, traženje neobjavljenih dokumenata, razradu sažetaka dostojnih jedne univerzitetske objave. Novinarka koja je očajnički voljela svoj posao, prisiljena na to zbog ekonomskih stega u kojima se našla živeći s improvizovanim sredstvima, s praistorijskim telefonima, sa nestabilnim koneksijama, borila se kako je mogla i kako apsolutno nije bilo fer po nju.
Stefanija Elena Carnemolla voljela je da se krije iza svoje nedostupnosti. Tamo dolje u Crnoj Gori đe je našla periferiju svijeta u kojoj se zbunila, đe joj se izgubio trag, đe je zaliječila rane koje joj je Italija nanijela. Bilo ju je nemoguće kontaktirati telefonom: nije imala pametni telefon, nije koristila WhatsApp i često je imala vrlo malo dopune čak i samo za primanje poziva. Prije nekoliko sedmica, međutim, pronašli smo način da razgovaramo na Messengeru: rijeka telefonskih poziva, ispovijesti, egzistencijalnih ali i profesionalnih odušaka. Stefania se jako naljutila na neke novinare iz drugih novina jer je u nekim njihovim člancima pronašla kopirane cijele odlomke svojih radova napisanih za nas. I to ju je, kao korektnu osobu, kao informacionog idealistu, razbjesnilo. Tako je, bez previše razmišljanja, svoje optužbe formulisala na društvenoj mreži, iznoseći ih u detalje. Šteta što se kao tužiteljka našla optužena jer svi znamo koliko je teško isticati svoje zasluge i braniti svoj rad. Odatle je nastala kriza i razočaranje koje mi je priznala u našim dugim noćnim razgovorima: htjela je otići, ja sam je uvjerila da ostane. Ona mi je zahvalila tako što mi je napisala: “Ti si me jedina branila, ti si me jedina razumjela”.
U zadnje vrijeme, nove nužde i hitne potrebe dodatno su poremetile njezine besane noći, njezine duge vožnje biciklom tražeći internet konekciju đe bi se moglo raditi u miru. Stefanija je tražila novi smještaj: imala je malo novca, a san joj je bila sobica u studentskom domu. Nesiguran život koji se kosio s njezinim očitim zaslugama, s ekskluzivnim traženjima, sa zahtjevima za intervjue sa crnogorske državne TV ili iz najpoznatijih novina u Italiji. Poslala mi je i fotografiju sobe svojih snova. Đe bi mogla sama raditi u miru . Dugo sam ośećala njezin nemir i žurbu da ponovno osmisli život, koji je bio vrlo škrt s njom, tako izvanredno dobrom i darovitom. “Moram
promijeniti smještaj”, napisala mi je. Idem śutra u studentski dom, novi privatni i jako lijep. Razgovaraću s upravom da pitam imaju li slobodnu sobu. Nalazi se u Podgorici, 5 minuta od kulturnog centra. A onda sam poslala mail školi jezika. Ispitujem teren u slučaju da zatrebaju nekoga kome je talijanski materinji jezik. Što se tiče
smještaja, to je ono što bih željela: nema više noći na biciklu s povratkom u zoru. Slažem sve dijelove. Moram osigurati logistički mir i stvari oko sebe. Tako ću moći da uzmem zamah i pokušati da uspostavim kontakt s privatnim univerzitetima. Moj je ośećaj, ne znam kako da objasnim, da prenosim drugima ljudima koji niijsu iz moje
 zemlje, ono što znam. Biće to period izgradnje i obnove. I kao što sam rekla, moj jak karakter pomaže.
Posljednji e-mail stigao mi je u 5.50 ujutro. Ništa čudno, dopisivali smo se uglavnom noću. Stefania je pisala za našu stranicu Milleundonna i više nego iko drugi bila je alegorijsaka figura jer je imala hiljadu aspekata i hiljadu interesa, hiljadu urgentnih stvari i hiljadu zanimljivosti. Ali ne i hiljadu života.
Ps: Draga Stefanija, hvala ti za sve e-mailove, za komentare, za oduške, za sve. Hvala. Sve ću zadržati. Polako ću iznova čitati. Opet ćemo razgovarati o tebi, obećavam.