piše: Marko Maśa Vujović
U Australiji je 100-godišnja žena podijelila ono što smatra tajnom svog dugog života, da dugovječnost proizilazi iz smirenog stava prema svim burnim životnim događajima. Ona preporučuje da ne budete zlopamtilo/da ne zamijerate i da živite u ovđe i sada. Njen kredo je: “Ne brini o stvarima koje se možda nikad neće ni dogoditi.”
Iako to može izgledati kao dobar životni savjet, smatra se da je beživotno ne brinuti se za juče ili o śutra, i samo živjeti u ovđe i sada. Tako živi životinjski stepen postojanja, ali ne i ljudski.
Uzmite bilo koju životinju: ona živi u ovđe i sada. Druga je stvar ako one imaju predośećanja, ali ako ne prime tu senzaciju, onda žive sa onim što imaju. Pokreti životinja su prilično jednostavni, dok se ljudi opterećuju svim vrstama kosmičkih problema. Na primjer, zvijezde bi mogle da eksplodiraju u nekoj drugoj galaksiji i bilo bi ljudi koji bi brinuli zbog toga.
Naše brige oko toga đe se nalazimo daju nam ośećaj života. Nasuprot tome, smireno tjelesno postojanje/egzistencija, đe živimo samo sa onim što imamo, životinjski je život.
Čovjek je osoba koja se otvara svijetu tako što izlazi iz sebe i učestvuje u njemu. Ona apsorbuje svjetske želje i probleme, a zatim ih obrađuje kako bi aktivirala svoju korekciju, kako bi na sve što upija tražila optimalan odgovor i namjeru. Ona tako vraća u svijet ispravljeni odgovor onoga što apsorbuje.
Takav život je daleko od toga da bude bez problema. Ipak, to daje čovjeku ośećaj sreće, zbog toga što ośeća da obavlja neophodnu dužnost. U suprotnom, to nije ljudski život. Čovjek ne može da živi na drugačiji način.
Ipak, u vezi sa izjavom gospođe da ne budete zlopamtilo/da ne zamijerate, to zaista jeste važno. Čovjeku to takođe dolazi prirodno, jer ako prihvatimo da sve dolazi od jedne sile – prirodne sile ljubavi i davanja – onda je sve što se odigrava među nama slika svijeta kojim priroda upravlja. Ako se držimo takve slike, onda naš stav prema njoj postaje ispravan i praktičan.
Tada više ne možemo da budemo zlopamtilo/da zamijeramo jer se uključujemo u ispravljanje svijeta, u apsorpciju i manifestaciju svijeta, i uključujemo se u sistem zajedno sa prirodom. Drugim riječima, mi ne samo da posmatramo i upijamo ono što je oko nas, već shvatamo da se to radi za nas, te da se to obrađuje/procesuira u našoj percepciji stvarnosti.
Tada treba da djelujemo na način koji opravdava ovu sliku koja se projektuje u nama. Stoga je ispravno živjeti u ovđe i sada, ali u smislu da je “ovđe i sada” stvarnost koju mi stvaramo. Dobijamo svoje utiske od prirode ka nama, koje obrađujemo kao svoj input. Mi tada neprestano ispravljamo svoje utiske i refleksije svijeta, a to činimo kako bismo opravdali prirodu na svim stepenima naše percepcije.
~ ~ ~
Michael
