Gospodo, kada neko pokuša da vas pojaše vi mu možete fantastičnim vrebalnim ukrasima i mudrostima objašnjavati da niste konj, on će nastaviti da pokušava. I nije suviše komplikovano – ili ga stresite sa sebe i bacite na zemlju ili kupite sedlo. Biće udobnije i njemu i vama
piše: Bojan Đuranović
Srpski srednjevjekovni vladar kralj Milutin Nemanjić je bio najveći ktitor i graditelj bogomolja u cjelokupnoj istoriji Srbije. Milutin je za života sagradio ili obnovio devet vjerskih objekata, niko nije uradio više od njega na tom planu. Međutim neće Milutin Urošev ostati upamćen kao veliki bogougodnik, vjernik i zaštitnik vjere, vrijeme koje će doći će ga pamtiti kao kralja i oca koji je oslijepio svog sina kako bi ga spriječio da mu preuzme prijesto.
Najveći broj crkava i manastira je sagradio upravo nakon ovog akta „očinske ljubavi“ nadajući se da će time oprati dušu svoju prljavu i za sebe obezbijediti carstvo nebesko. I nije jedini koji je ovim bogougodnim neimarstvom prao krvave ruke. Puno je primjera u svetskoj istoriji koji svjedoče tome da je zbog tiranskih krvavih ruku crkva uvijek zadovoljno trljala svoje.
Kralj Milutin je počinio monstruozan zločin i zbog toga sagradio devet bogomolja. Pancerizovani Joanikije Mićović je samo u Podgorici najavio izgradnju šest crkava i jednog manastira, uz podršku vlade i glavnog grada. Šta ste vi tako grdno zgriješili moji ktitori?
Kako je sve počelo?
Nijesu Crnogorci nikada bili posebno religiozni. Kada ovo kažem mislim na sve tri konfesije koje su zastupljene kod nas tako da nam nikada nije falilo prostora u bogomoljama ili, što bi kazali sportski komentatori, nije da se baš tražila karta više. Nije ovo smetalo Crnogorcima da visoke etičke norme koje religije propovijeda primjenjuje u svakodnevnom životu. Jedan od najljepših segmenata je bio suživot i sabratstvo svih ljudi, pripadnost nekoj od religija je bila apsolutno nebitna. Posebnost ovog suživota stvorena je u gradu pod Rumijom.
U ovom gradu nastala je naša najljepša priča koja je prerasla u tradiciju koja se sa roditelja na djecu prenosila i jačala. Jednom godišnje, na Trojičindan, pripadnici sve tri barske konfesije hodočasno izlaze na vrh Rumije.
Prema tradiciji, na čelu kolone je pripadnik bratstva Adrovića sa krstom Svetog Vladimira u rukama. Ostali hodočanici nose po jedan kamen koji će ostaviti na vrhu planine i time je simbolično ojačati kako bi ona bdila na gradom i čuvala bratsvo među njima.
Sveti Vladimir je zajedničko dobro svih njih i razlog njihovog činjenja toga dana. Svetac je poštovan među sve tri konfesije pa ga slave i pravoslavci i katolici dok njegov krst sa posebnom čašću i pijetetom čuvaju barski muslimani.
Ova tradicija koja se održala vjekovima trajala je sve dok se Amfilohije Radović nije dosjetio kako da je prekine. Sjetio se da ako na vrhu planine obilježi teritoriju kao svoju i svoje Mitropolije, poremetiće ovaj viševjekovni običaj. I bio je u pravu.
Foto: UGC
Vojska Jugoslavije mu je izašla u susret i desantno, krijući se, sa helikopetrom na vrh planine poperila limenku koja je trebala oponašati crkvu. Isti taj helikopter će nam 16 godina kasnije dostaviti Mićovića na Cetinje da oponaša mitropolita.
Nakon ovoga u Baru su se počeli utrkivati koja će vjerska zajednica izgraditi veći, sjajniji i bogatiji hram, ljudi su počeli da se vjerski distanciraju jedni od drugih i izgubili su onaj predivni sklad koji su imali. Bar više nikada nije bio isti.
Građevinska mantija
Masovna gradnja vjerskih objekata nije nešto što su Mićović i Srpska crkva u Crnoj Gori izmislili. Na ovaj način su se odvajkada utvrđivale teritorije i to posebno one granične ili novo-osvojene. Rijetko kada ćete u glavnim gradovima vidjeti puno simbola vjere, države i dinastičke vlasti ali zato ćete na limesima carstava uvijek naići na mnoštvo njih.
A i dobro je za zamazivanje očiju birača kojima su obećane ekonomske teme a dobili su crkve umjesto novih pogona i radnih mjesta.
I nije samo religiozni motiv ono što pokreće crkvu da gradi ovoliki broj objekata, motivišu ih i finansijski imputi i to, reklo bi se, mnogo više od ovih prvih.
Foto: Pobjeda
Kada je Amfilohije gradio svoj mauzolej u Podgorici donacije su stizale sa svih strana. Pomagala je i vlada i opozicija, i naši i stranci. Svi su pomagali ali se gradnja previše odužila. Dokumntacija o gradnji, ugovori sa izvođačima i slične informacije o tome kako su se i đe trošili novci ostali su tajni.
Kako je SPC organizacija koja se bavi tajnama a država nije imala nikada hrabrosti da im pošalje tajnovidce (finansijske i poreske inspektore), ostaje samo da nagađamo koliko je izgradnja zaista i koštala. Vjernici neka vjeruju da je sve bilo uredno i tačno a mi poreski skeptici nastavićemo da sumnjamo da se nije samo kamen ugrađivao u objekat. Makar dok nam ne dokažu suprotno.
Seoska crkva u mjestu odakle potičem građena je dvije godine i osveštana je po završetku izgradnje 1904. Kompletna dokumentacija o njenoj izgradnji se i danas čuva. U njoj precizno piše koliko je koji od mještana dao priloga u novcu i hrani ali i koliko je dnevnica utrošio u njenu izgradnju. Dakle, taksativno, stavka po stavka, od početka od kraja.
Ako je moglo 1904. sigurno da može i 2023. Može se ali se i neće, a i zašto bi kada su jači od zakona, Ustava i države.
Jasan je konačni cilj
Agenda koju sprovode je jasna. Revitalizuju, nacifikuju i kradu nam sve elemente nacionalnog etniciteta. Mi na sve to ćutimo jer smo inertni i uvijek računamo da će to neko drugi za nas uraditi. Ovoga puta neće niko, ako mi to ne uradimo.
I nemojte nikada njih ili bilo koga drugog kriviti zbog ovoga što nam se dešava. Zaslužili smo, jer spavamo ili se pravimo suviše bitni da bismo reagovali.
Gospodo, kada neko pokuša da vas pojaše vi mu možete fantastičnim verbalnim ukrasima i mudrostima objašnjavati da vi niste konj, ali on će nastaviti da pokušava. I nije suviše komplikovano – ili ga stresite sa sebe i bacite na zemlju ili kupite sedlo. Biće udobnije i njemu i vama.
