Pravda na kantaru politike

Ono što više nego zabrinjava jeste ponašanje međunarodne zajednice koja podržava postupke neprimjerene njihovim zemljama i efikasnost vlasti u borbi protiv kriminala u Crnoj Gori mjeri brojem uhapšenih „na kilo“

piše: Slobodan Jovanović

Malo koji čestit čovjek ima nešto protiv da se država obračuna sa kriminalom, da svi oni koji su se ogriješili o zakone i odgovaraju za svoja djela. I to bez obzira na partijsku, nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost, bez obzira na rođačke i prijateljske veze, položaj u društvu ili slično. Ako država to radi poštujući sve standarde u poštovanju ljudskih prava, prezumpciju nevinosti, uz poštovanje zakona i procedura, bez zloupotrebe institucije pritvora i poštujući princip da je bolje što vinih na slobodi nego jedan nevin u pritvoru/zatvoru, tada se ona svrstava u red demokratskih, civilizovanih država, sa institucijama u službi građana, a ne političkih, ekonomskih ili inih centara moći.

Bez poštovanja svih tih principa svaka priča o „borbi protiv kriminala“ pretvara se u društvo u kojem vladaju, više ili manje, elementi diktature, samovolje, zloupotrebe vlasti i suspenzije institucija zaduženih za kontrolu vlasti i poštovanje zakonitosti. Obično je ta vrsta „borbe protiv kriminala“ najobičniji populizam, sopstvena promocija i jeftino podilaženje najneobrazovanijem dijelu stanovništva, a često i politički obračun sa neistomišljenicima.

Dupli aršini

Umjesto da građani zahtijevaju da se u državi sprovodi striktna podjela vlasti, posebno da pravosuđe bude nezavisno, dobar dio njih povlađuje samovolji vlasti, kršenju procedura i zakona kad se radi o progonu osoba koje iz raznoraznih razloga žele viđeti na robiji, bez svijesti da u takvom društvu i sami mogu postati žrtvom takvog ponašanja.

Ono što više nego zabrinjava jeste ponašanje međunarodne zajednice koja podržava postupke neprimjerene njihovim zemljama i efikasnost vlasti u borbi protiv kriminala u Crnoj Gori mjeri brojem uhapšenih „na kilo“, ne zanimajući ih zašto su pojedini, protivno zakonu, bili u pritvoru, zašto je pritvor svojim trajanjem pretvoren u zatvor za djela za koja nije čak ni nužan pritvor, zašto se nakon spektakularnih hapšenja, višemjesečnih bezrazložnih pritvora nije podigla optužnica za većinu slučajeva i zašto ne postoji sudski epilog tih slučajeva.

Bojim se da ovo potonje se ne dešava, jer se radi o tankim, ponekad i besmislenim, optužbama, poput one kojom je bivša menadžerka jednog javnog preduzeća optužena za lošu poslovnu odluku za koju je tužilaštvo procijenilo da je nastao gubitak za preduzeće od pet miliona eura.

Umjesto da građani zahtijevaju da se u državi sprovodi striktna podjela vlasti, posebno da pravosuđe bude nezavisno, dobar dio njih povlađuje samovolji vlasti, kršenju procedura i zakona kad se radi o progonu osoba koje iz raznoraznih razloga žele viđeti na robiji, bez svijesti da u takvom društvu i sami mogu postati žrtvom takvog ponašanja

Kad se pogleda na koji način su, u tom predmetu, hapšeni i ugledni univerzitetski profesori zbog optužbe da su kao članovi poslovnog odbora tog istog preduzeća odobrili vansudsko poravnanje u iznosu cca 300.000 eura, držani u višemjesečnom pritvoru, kao da nije bilo drugog načina da budu saslušani i procesuirani, primjereno težini djela, može se slobodno konstatovati da se radi o klasičnom političkom progonu, osveti prema, po sadašnjim vlastima, saradnicima bivšeg režima, ponižavanju uglednih ljudi radi političkih poena kod pučine grdne, posebno onih koji pomjeraju usne dok čitaju.

Treba li napomenuti da je međunarodnim poveljama pretvaranje pritvora u zatvor najstrože zabranjeno i da se dugoročni pritvori mogu primjenjivati samo za najteža krivična djela i u slučaju kompleksnosti dokaznog postupka? Zato je poželjno da svi oni koji su bili žrtve bezrazložnog višemjesečnog pritvora tuže državu i odgovorne, najviše zbog toga da se te stvari ne bi ponavljale.

Zloupotreba položaja

Krivični zakonik Crne Gore u članu 162 u stavu 2 propisuje da službeno lice koje liši nekoga slobode „zloupotrebom svog položaja ili ovlašćenja, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina“. U stavu 3 istog člana piše: „Ako je protivpravno lišenje slobode trajalo duže od trideset dana … učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina“.

Za vjerovati je da će priprosti puk misliti da se ovđe radi o „odbrani bivšeg režima“, ne razumijevajući da se radi o elementarnim pravnim principima i da nijedna vlast nije vječita, niti śutra nedodirljiva da i sama ne bude predmet procesuiranja pred sudovima. Bez obzira na sva kršanja Ustava i zakona, zakonskih procedura i samovolju, kriminalne radnje, oni moraju imati tretman u kojem se poštuju njihova ljudska i građanska prava i prezumpcija nevinosti. Čak i kad se radi o takvim osobama poput „odlazećeg premijera“ Dritana Abazovića.

Nije rijedak slučaj da mnogi političari koji su napadali pojedine profesionalne i kritičke medije, kad se nađu u nemilosti vlasti, upravo na tim medijima dobiju prostor da se obrate javnosti. Mislite o tome dok pristrasno zauzimate strane. Po onoj narodnoj – ničija nije gorjela do zore.

Zato se niko, pa ni Specijalno tužilaštvo, ne bavi ko je i na osnovu koje dokumentacije upisivao ogromno sakralno bogatstvo Crne Gore na Crkvu Srbije, iako se radi o višestruko vrednijoj imovini od svih stvarnih i izmišljenih afera u Crnoj Gori

Crna Gora je, voljom istomišljenika sadašnje vlasti i ondašnjih satrapa beogradskog režima, devedesetih godina ušla u politiku koja joj je donijela sankcije, šverc koji nužno prati sankcije i kriminal koji nužno prati šverc. Ali kad je u pitanju period nakon obnove nezavisnosti, može se reći da je Crna Gora ušla u tranziciju koju je pratilo najmanje kontroverzi od svih tranzicionih zemalja. Možda i zato što su velikom većinom crnogorska preduzeća bila nesposobna da opstanu u uslovima slobodne trgovine i šire konkurencije, tako da se najviše problematičnih tranzicionih slučajeva odnosi na primorski dio Crne Gore i zemljište. Ali zahvaljujući jednom dnevniku i njegovoj televiziji, NVO koje su na tome profitirale, opozicionim protivnicima crnogorske nezavisnosti, medijima iz suśedne Srbije, Crna Gora je inkrimisina mimo svake logike i dobrog ukusa. Ekonomski pismenom analitičaru, koji je dobro poznavao crnogorske prilike, većina tih optužbi je djelovala presmiješno, ali je senzacionalizam postigao cilj. Tu sliku dodatno su podgrijevale kriminalne grupe koje su se bavile švercom narkotika iz Južne Amerike u zemlje Zapadne Evrope, a koje je prljava propaganda vezivala za vlasti prije avgusta 2020.

Pravna nesigurnost

Danas vidimo iz transkripata komunikacije kriminalnih grupa zaštićenim telefonima, koje je Crnoj Gori dostavio Europol, u kojoj mjeri je ta propaganda bila prljava i bez osnova. Čak je vidljivo da su mnogi tada opozicionari bili mnogo povezaniji sa tim kriminalnim organizacijama. A i Crkva Srbije, s obzirom na to da su kriminalci „prirodom svog posla“ sujevjerni i podložni uvjerenju da ih krst štiti od zakona i suparničkih bandi. Uostalom ta regionalna povezanost kriminala im je dobrim dijelom pribavila i velikosrpsku notu u kojoj je Crkva Srbije uvijek bila glavni začin. Jedino ako neko nije povjerovao u vodvilj Dritana Abazovića u kojem su se „škaljarci“ i „kavčani“ razišli na ideološkom nivou, pa su jedni podržali Momira, a drugi Mila, a ne zbog nerašćišćenih računa oko nestanka velike količine kokaina.

Stvorena je atmosfera opšte pravne nesigurnosti u kojoj svako nepodoban očas se može naći iza rešetaka, odakle će dokazivati svoju nevinost i braniti se od optužbi iskonstruisanih u saradničkim medijima, ili unutar politizovanih službi sile i tužilaštva.

Nepodnošljiv je muk u kojem niko ne postavlja pitanje što je sa predmetom bivšeg specijalnog tužioca Saše Čađenovića, na osnovu kojih dokaza je uhapšen i u čemu je problem, ako je Specijalno tužilaštvo pośedovalo čvrste dokaze za jedan takav potez hapšenja predstavnika najvažnije tužilačke organizacije, da se formira optužnica i omogući Čađenoviću da se brani na sudu? Umjesto što mjesecima čami u pritvoru/zatvoru? Veoma je važno da se što prije utvrdi istina, jer je Čađenović bio tužilac u procesu za tzv. državni udar, što vuče razne pretpostavke.

Najnoviji slučaj spektakularnog hapšenja Veselina Veljovića, bivšeg direktora crnogorske policije, dodatno podgrijeva sumnju da se unutar sistema konstruišu optužbe protiv funkcionera bivše vlasti. Kako i sami „pobjednici od 30. avgusta 2020“ govore, to hapšenje je sprovedeno kao posljedica pritiska izvršne vlasti na tužilaštvo. Iako se radi o bombastičnoj optužbi, sa formalnim klasifikacijama, a u suštini o vrlo problematičnoj kodiranoj telefonskoj prepisci, bez da je stvarno utvrđeno ko je stvarni vlasnik kriptovanog telefona i ko stoji iza prepiske, mediji u Crnoj Gori, regionu i šire, uključujući i Slobodnu Evropu, su dobili priliku da još jednom nabroje sve medijske i NVO optužbe na račun Veljovića, iako nijedna od njih nije predmet privođenja i zadržavanja Veljovića u pritvoru, pa je cilj očito postignut. Najbitnija je kvalifikacija „bliski saradnik Mila Đukanovića i lice od njegovog velikog povjerenja“. Situacija sa pravom i pravdom u Crnoj Gori je nikad gora, dok se mediji i javnost u Crnoj Gori, Srbiji i mnogim međunarodnim adresama ubiše da opravdaju svoje prljave propagande i besprizornu kriminalizaciju Mila Đukanovića i pripadnika vlasti koje je on personifikovao.

Zato se niko, pa ni Specijalno tužilaštvo, ne bavi ko je i na osnovu koje dokumentacije upisivao ogromno sakralno bogatstvo Crne Gore na Crkvu Srbije, iako se radi o višestruko vrednijoj imovini od svih stvarnih i izmišljenih afera u Crnoj Gori. Ima osnova i da se preispita ima li elemenata korupcije, s obzirom na to da nije postojao nikakav pravni osnov za upis, kojima se obično i u skladu sa zakonom utvrđuje pravo vlasništva. Čak i ako je upis vršen na osnovu nečijih vjerskih uvjerenja, to ne umanjuje krivicu, niti taj upis može biti svršeni čin. Jedino ako je Crkvi Srbije dovoljno da samo upre prst u neki objekat i zemljište?
Pobjeda