„Admiral“ je u nacrtu dugo živio kao kratka priča, ali ono što je, uzimajući u obzir samu prirodu zapleta, obesmislilo taj poduhvat ‒ istovremeno je otvorilo puteve blistavoj genealoškoj tranziciji u kojoj se on konačno ośećao dobro – rekla je Rakočević
izvor: Pobjeda
autorka: Dragana Erjavšek
Glas žene je donedavno bio ne samo rijedak već i nedovoljno glasan da bi u okviru crnogorske književne pozornice bio u stanju da skrene pažnju na sebe. Danas autorke promišljaju, pišu i objavljuju bez straha, njihovi tekstovi pomjeraju perspektive, granice književnog i uzdrmavaju literarne vidikovce do kojih su do sada mogli samo odabrani.
Crnogorska književnica Tijana Rakočević ne samo da je jedna od tih talentovanih žena, koje bez ustezanja kroz svoje priče provlače teme od nemjerljivog značaja za osvješćivanje žena pa i društva uopšte, već to radi na prepoznatljiv i kvalitetan način. Njena zgusnuta, ponekad do granica pucanja, rečenica i njena sistematska pronicanja u najdublje ljudske dileme već nekoliko godina oduševljavaju žirije mnogih regionalnih festivala s kojih donosi uglavnom najviša priznanja.
Na ovogodišnjem konkursu Crnogorskog narodnog pozorišta za najbolji novi dramski tekst njen „Admiral“, inspirisan posljednjim satima admirala Vladimira Barovića, osvojio je prvu nagradu i interesovanje za njen rad odjeknulo je u susjedstvu. Ovo priznanje pratila je i druga nagrada na međunarodnom konkursu „Sea of Words“ u Barseloni za priču o akušerskom nasilju pod nazivom „Rodi me“.
Za Pobjedu je govorila, između ostalog, o inspiraciji, nagradama, ali i spisateljskoj blokadi koja odlaže objavljivanje njene druge knjige, a prve zbirke priča „Intimus“.
POBJEDA: Događaj i ličnost koji su Vas inspirisali da napišete dramu datiraju iz vremena prije Vašeg rođenja, pa i zemlja u kojoj se radnja događa već je bila prošlost. Kako je to uspjelo da ostavi na Vas tako snažan utisak?
RAKOČEVIĆ: Inspiraciju za svoje tekstove, i to ne samo kad je riječ o konkretnom dramskom komadu, nalazim u istorijskoj građi, koju na taj način sa manje ili više uspjeha (re)interpretiram. Savremeni konzument literature, čije je čitalačko iskustvo bogatije za cijeli jedan dijegetički nadsistem, za, naročito, tehnološki iskorak sa svim njegovim duhovno-filozofskim implikacijama, po prirodi stvari (ne) registruje isto što i njegov prethodnik, povijesno lociran u, na primjer, doba secesije, pa je i perspektiva koju nudi ponekad zanimljivija od neposrednog svjedočenja. U tom smislu i sada veoma popularna Štraus-Hauova generacijska teorija, identifikujući te razlike, detektovala je gotovo prastari uzrok međusobnog nerazumijevanja ‒ starosnu drugost. Pisanje zato nije ništa drugo do instrumentalizovani oblik tog „obogaćenog“, generacijskog, čitanja, koje je ujedno i interpretacija i izricanje vrijednosnog suda o najtamnijim mjestima naše prošlosti. Interesuju me veliki epski antagonizmi koji stavljaju čast na probu, koji čine da intimni životi ljudi, u poređenju sa njom, imaju sekundarni značaj, pri čemu je morfologija ove drame takva da je teško pomisliti na bilo što do na aktuelni politički trenutak i njegove promjenljive aktere. Želim da se u njoj prepoznaju.
POBJEDA: Je li Vas iznenadilo silno interesovanje hrvatske javnosti za taj tekst i tako neznatno interesovanje crnogorskih medija?
RAKOČEVIĆ: Ne. Čak i dok sam pisala dramu bila sam sigurna da će mejnstrim mediji i cjelokupna javnost u Hrvatskoj biti zainteresovani za ovu temu (što ne znači da sam je samo zato i napisala, naprotiv). Tome u prilog, nakon što je objavljena vijest o nagradi, dobila sam nekoliko veoma primamljivih ponuda za saradnju čija realizacija tek predstoji. Međutim, kvazicrnogorski medij koji sebe naziva nezavisnim ‒ plasirajući krivotvoreni prikaz zajedničke stvarnosti ‒ tendenciozno žmuri na uspjeh onih autorki i autora koji su se usprotivili njihovoj nakaznoj uređivačkoj politici. Jasno je na koju medijsku kuću mislim.
POBJEDA: Što Vas, osim činjenice da je ispalio jedini metak koji nam je sačuvao obraz u ratu koji je vođen prije trideset godina, još fascinira kod admirala Barovića?
RAKOČEVIĆ: Mislim da će se to u komadu, ko god se bude prihvatio njegove inscenacije, viđeti prilično jasno – Barović je, u suštini, vitez, tipski Crnogorac, protagonist antičke epopeje, makar i ne želio da se tako pamti. On se, ipak dopuštajući preispitivanje, strogo pridržava svojevrsnog kategoričkog imperativa u vremenu u kojem to nije nikakva prednost, nego znak slabosti. On je nosilac univerzalne poruke koja, za razliku od pojedinačnih, ne glorifikuje potrebu da se dželat i žrtva izjednače. Ta potreba nije opravdana – i tačka. Biće je koje čvrsto stoji na svojim početnim koordinatama, na svojoj suštini koja je u osnovi ne(p)otkupljiva, nije bakalin koji spušti prst na tas koji je pretegao, niti zastupnik teze da je istina neđe između čekića i nakovnja jer se zna ko tu koga bije. U najkraćem, fascinirana sam njime jer znam da bismo danas bili saborci.
Admiral Vladimir Barović (prvi s lijeva), inspiracija za dramski tekst
POBJEDA: Ovo je Vaš prvi dramski tekst i odmah ste dobili prvu nagradu na najvažnijem konkursu u Crnoj Gori. Motiviše li Vas to da nastavite da se bavite dramom ili je ovo izolovan slučaj u Vašem stvaralaštvu?
RAKOČEVIĆ: Za svaki svoj tekst se, shodno temama koje biram, pripremam praktično ‒ mjesecima. Smatram da se književost prema najpipavijim događajima u istoriji neke zemlje ne može odrediti bez, u najmanju ruku, solidnog poznavanja objektivne stvarnosti (izmišljeno je tu da, dekodirajući primarnu poruku, spoji činjenične tačke). „Admiral“ je u nacrtu dugo živio kao kratka priča, ali ono što je, uzimajući u obzir samu prirodu zapleta, obesmislilo taj poduhvat ‒ istovremeno je otvorilo puteve blistavoj genealoškoj tranziciji u kojoj se on konačno ośećao dobro. Ne mogu da zamislim pisanje nikako drukčije nego kao proces, kao obaranje drveta: samo vam iskustvo pomaže da predvidite na koju će stranu pasti. Ako sam nešto napisala za kratko vrijeme, brinem. S tim u vezi, imam nekoliko prilično zanimljivih ideja za monodrame i komedije naravi, ali i, pored toga, u planu roman i dvije zbirke poezije. Ni sama, s obzirom na svoj problemski tempo, na bavljenje naukom, kao i na to što sam zapošljena u administraciji, nijesam sigurna da bi se u štampi tako brzo moglo naći sve što sam zamislila.
POBJEDA: Bavite se uglavnom samo velikim temama, onima koje čovječanstvo još uvijek nije riješilo i pitanje je da li će. Takva je i priča nagrađena u Barseloni prošlog mjeseca. Prije svega je zanimljivo što ste za temu uzeli akušersko nasilje i progovorili u ime svih onih žena koje to nikad neće učiniti. Mislite li da književnost može na bilo koji način da utiče da se okolnosti promijene?
RAKOČEVIĆ: Uvijek mi je, priznajem, bilo sumnjivo kad se neko uhvati u koštac sa nečim što u datom trenutku izaziva naročitu društvenu pažnju ‒ činilo mi se da angažman u književnosti, liše rijetkih izuzetaka, pored pomalo opasne izloženosti, nosi sa sobom i cijeli koloplet privilegija na koje je autor, odlučan da piše baš o tome, nekako i računao. Istinski sam se plašila da me neko ne doživi na sličan način. Ipak, kad bolje razmislim, muški autori to čine stoljećima: orbitirajući oko dnevnopolitičkih dešavanja, nametnuli su se kao relevantni sagovornici, režimski tamponi, vješti tumači budućnosti koje ne treba uznemiravati tako trivijalnim pitanjima kao što je rodna ravnopravnost. Komično, ali śećam se kako su, prilikom moje prve promocije na Internacionalnom sajmu knjiga u Podgorici, glasno tako da ih čak i ja čujem, dvojica u posljednjem redu ‒ udaljavajući se ‒ prokomentarisali: „Ovo je neka feministkinja“. Čak i u stanju opšteg društvenog kolapsa, ta čvrsto stisnuta pesnica, operativni mehanizam patrijarhalne kontrole, jedino je što odolijeva pritisku. Mislite li zaista da se protiv toga ikako može?
Mogu pisati i onako kako se očekuje od mene
POBJEDA: Već neko vrijeme se najavljuje Vaša zbirka. Uz svaku nagradu se ponadamo da je to ta priča koja će je zaokružiti. Da li je „Rodi me“ ona koja se čekala da se zbirka zaključi?
RAKOČEVIĆ: U kući obješenog uže se ne spominje. Zbirka „Intimus“ je zvanično „pri kraju“ još od sredine ljeta 2022. godine, ali kako sam se u međuvremenu, tražeći izlaz iz ličnog pandemonijuma, suočila sa stvaralačkom blokadom, sve je ostalo na tome. Doduše, pored gomile ideja, veoma mi je teško da održim fokus, zbog čega lakomisleno započinjem druge tekstove prije nego što okončam neki od onih na kojima već radim. To je ponekad frustrirajuće i, iskreno govoreći, utiče na moje autorsko samopouzdanje. Konkretno, priča „Rodi me“ nastala je sasvim slučajno: niti sam vjerovala da može biti nagrađena, niti sam, budući da njome ni sada nijesam posve zadovoljna, planirala da je uvrstim u zbirku. Prosto, poželjela sam da sprovedem eksperiment koji bi, osim da je moj književni ukus drukčiji u odnosu na ostatak čitalačke populacije, pokazao da mogu pisati i onako kako se očekuje od mene. To pak ne znači nužno i ‒ dobro.
