SPC sprema još jednu “obnovu”: Manastir Gornji Brčeli 

Kao i na mnogim drugim manastirima i crkvama, SPC je uspio da oko stare crkve izgradi nove komplekse koji nemaju tradicionalne vrijednosti, iako je manastir nakon katastrofalnog zemljotresa 1979. bio u potpunosti obnovljen i saniran 

piše: Ivan Kern

O manastiru Gornji Brčeli, sa crkvom posvećenom Pokrovu Bogorodice, može se pročitati da se nalazi u selu po kome nosi ime. Osnovao ga je početkom 18. vijeka vladika Danilo kao zimsku rezidenciju, pa je u narodu poznat i kao manastir Petrovića. Pri manastiru je 1863. osnovana škola koja je radila do 1868. kada je preseljena u obližnji manastir Donji Brčeli. Kao zaštićeni spomenik kulture vodi se od 1961. godine.

Manastirska crkva je manja jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom i bez zvonika. Zidana je od kamenih kvadera sive i bijele boje složenih u naizmjenične pravilne, horizontalne redove. Zasvedena je poluobličastim svodom ojačanim sa dva poprečna luka koji počivaju na dva para pilastera. U crkvi se nalazi ikonostas, rad Petra Čolanovića, iz 1928. godine.

Foto: PA

Četiri manastirske zgrade i crkva opasani su visokim kamenim zidom sa glavnom kapijom na južnoj strani. Na zidu, uz kapiju sa njene istočne strane, podignut je jednodjelni zvonik na preslicu.

Zgrada starog konaka, formirana kao tipična crmnička kuća sa karakterističnim „voltovima” i terasom, zidana u istom maniru kao crkva, nalazi se na zapadnoj strani manastirskog kompleksa. Na ovaj konak kasnije je dozidano novo krilo koje se proteže u pravcu sjevera. Ovaj dio konaka je dograđen bez saglasnosti RZZSK/UZKD. Druga dva objekta, ekonomske namjene, locirana su sa istočne strane kompleksa.

Ni manastir Gornji Brčeli i pored sve svoje važnosti za ukupnu crnogorsku kulturno istorijsku baštinu nije ostao pošteđen neimarskog zamaha SPC kojim je unešeno na desetine novih arhitektonskih dodataka. Kao i na mnogim drugim manastirima i crkvama SPC je uspio da oko stare crkve izgradi nove komplekse koji nemaju tradicionalne vrijednosti, iako je manastir nakon katastrofalnog zemljotresa 1979. bio u potpunosti obnovljen i saniran. 

Foto: PA

Možemo vidjeti kako je prostor između ostataka starih objekata koji obezbjeđuje pristup novom kompleksu poločan različitim vrstama kamena, kako se kad koji našao pri neimarskoj ruci. Vide se i metalni rukohvati koji su pričvrćeni direktno na kulturno dobro.

U unutrašnjosti starih građevina oko crkve zbog posloženog građevinskog materijala u njima realna je mogućnost izgradnje novih objekata za potrebe SPC.

Da je to realna mogućnost možete vidjeti na linku ovdje gdje je predstavljen izgled tih planiranih radova pod nazivom „Новопројектовани модел манастирског комплекса“ .

Sad, brojni primjeri devastacija od strane SPC na crnogorskim kulturnim dobrima pojavili su se u periodu kada je crkva uslovno rečeno postala “živ organizam” i počela kulturna dobra prilagođavati svojim potrebama. Te potrebe uglavnom su izvedene na štetu istorijskog, kulturnog, kulturološkog značaja samog kultunog dobra, ujedno i „prekrajanja“ autentičnih elemenata u nešto što se ne može uskladiti u istorijske tokove, socijalne i druge prilike koje su bile prisutne u Crnoj Gori u vrijeme njihovog nastajanja. Izgleda da ta potreba za prekrajanjem autentičnih elemenata od strane SPC ne prestaje ni danas.

Foto: PA

Manastir Gornji Brčeli neobičan je i po jednoj manje poznatoj ali time i ne manje važnoj osobenosti vezanoj za crnogorsku kulturnu baštinu.

Naime nazivi mjesta i lokaliteta po vladarima iz dinastije Petrović Njegoš su i danas otvorena i zanimljiva tema kako za onomastičare isto tako i zaizučavanje toponima nazvanih po vladarima iz dinastije Petrović Njegoš, naročito po onim starijim. Ti toponimi su veoma često danas jedino prisutni u lokalnom sjećanju stanovnika kraja u kom se nalaze. Ali sa obzirom na raseljavanje iz tih krajeva mnogi od njih su u realnoj opasnosti – da se zaborave.

Foto: PA

Za orah Svetoga Petra Cetinjskog koji je posadio u dvorištu Gornjega Manastira u Brčelima može se reći da je jedno od mjesta koje ni danas nije izgubilo ništa od svoje prepoznatljivosti. Orah Svetoga Petra je stari orah u dvorištu Gornjega Manastira, selo Brčeli, Crmnica. Po predanju donio ga je Sveti Petar Cetinjski iz Rusije, pa zbog promijenjene klime znatno kasnije olistava.

Kada pogledate taj orah može da se vidi zašto je to stablo toliko neobično. I zašto galako pamti ko god ga je viđeo. I zbilja, kada domaće sorte oraha već olistaju, ovaj orah iz daljine ostavlja utisak drveta koje neće izbaciti vegetaciju uopšte.

U razgovoru sa lokalnim stanovnicima saznaćete da je ovaj lokalitet sa orahom ostao prepoznatljiv među stanovnicima ovog kraja. Možete čuti i mnoge zanimljive detalje o samom orahu i pričama vezanim za njega.

Postoje priče i da su lokalni ljudi mnoge opklade dobijali na “račun” kasnijeg olistavanja oraha. Naime, njima je poznato da orah, nakon Trojičinog dana počinje da lista, pa su rado sklapali opklade sa onima koji su sumnjali da će orah dati list i plod.

Foto: PA

I plodovi su neobični za naše poimanje oraha. Postoji i još jedan podatak koji se vezuje za Svetog Petra. Naime zbog neobičnosti oraha i zbog toga ko ga je tu posadio bilo je mnogo ljudi koji su pokušali da uzmu pelcer sa njega i da ga presade. Po pričama mještana nijedan taj pokušaj nije uspio, tako da ovaj orah ostaje jedinstven primjer svoje vrste u Crmnici.

Može se zaključiti da se za orah Svetoga Petra Cetinjskog koji je posadio u dvorištu Gornjega Manastira u Brčelima može reći da je jedno od mjesta koje ni danas nije izgubilo ništa od svoje prepoznatljivosti.

Sa sigurnošću možemo kazati da se vezuje za Svetog Petra Cetinjskog i da je bio važno mjesto u životu lokalnih stanovnika, mjesto gdje se odvijao društveni život. I danas još ima materijalnih ostataka koji to pokazuju.

Foto: PA

U radu “Ličnost i prosvjetiteljski rad Svetog Petra Cetinjskog” prof. dr Saša Milić pišući o značaju misli i djela Svetog Petra Cetinjskog kaže: 

„Iza svega onoga što je Petar I govorio i radio, iznosio svoje misli i ideje o prosvjećivanju naroda, stajao je on sam. Mnogobrojne poslanice, pisma, pjesme, poruke, savjeti ne bi imali onu težinu i značaj, kao što je imaju kada znamo da je sve to on dosljedno sprovodio i dokazivao ličnim primjerom. Svojim životom, djelovanjem on je još za života kod naroda zaslužio osobinu sveca, te njegovo posvećenje 1834. godine u narodu nije izazvalo nikakvo iznenađenje, već naprotiv, radost i oduševljenje. Sve što je od svog naroda zahtjevao ticalo se dobrobiti tog istog naroda, njegovog napretka. Čovjeka koji je udario temelje jedne države, dao joj prvi pisani zakon, formirao prve državne institucije, stalnim borbama sa neprijateljem borio se i izborio slobodu naroda, ujedinio razjedinjena plemena, doprinio suzbijanju krvne osvete i bratoubilaštva, putem usmene i pismene riječi prosvjećivao narod, doprinio da se glas o tom narodu pronese kroz čitavu Evropu, ne nazvati ocem tog naroda, bilo bi zaista nepravedno“.

Analitika