Vukašin Perović
Svaki put kad se zaleti neka tuđa metla i lopata, narod se o jadu zabavi. Sa visoke pozicije Raonić čini što mu se reče. Poslije edukacija od Joanikija psihologa i Gojka ginekologa, prešlo se na toksikaciju širih narodnih masa. Naređeno mu je da udari po jeziku. Uz dosadašnje forsiranje gostiju koji pričaju ekavicom, treba zauzdati jezik kojim se govori u Crnoj Gori.
A nije to ništa novo. Odavno se u školi učilo da je pravilno reći djed, Nijemac, medvjed… a ne đed, Njemac, međed… kao što se godinama govorilo. I nijesu uspjeli promijeniti narod. Da ne pominjemo mijenjanje izvornih crnogorskih riječi, toponima, čak i prezimena, samo da bi nas Srbi razumjeli.
Da bi bilo jasnije, treba se vratiti skoro 200 godina unazad, kada je Vuk Karadžić zapisivao riječi u Crnoj Gori i Hercegovini, i “ponio” novi jezik Knezu Milošu. Kako je od pribora za pisanje Miloš imao samo palac, nije mu se sviđela Vukova reforma. Uz veliki otpor (u početku ijekavska varijanta), novi jezik je ipak zaživio u tom dijelu Osmanskog carstva, koji su oni zvali Srbija. Kada bi na primjer mogli da ustanu Petar I Petrović Njegoš i Karađorđe, Sv. Petar bi nas razumio, a Karađorđu ništa ne bi bilo jasno. Toliko o tome čiji je jezik.
Sva ova politizacija jezika, je kao da su Amerikanci svoj jezik nazvali Američki i da traže od Engleza da ga i oni tako zovu. Ili da Meksikanci traže od Španaca, da španski jezik preimenuju u meksički. Ali u normalnim zemljama svima je svoje najvažnije i najmilije. Nemaju oni Raoniće, Joanikuje, Mandiće, Medojeviće i ostale Pipune.
Možemo li sačuvati naš jezik, ili će nas neki novi finasnsijski eksperti ubijediti da treba da ekonomišemo. Oćemo li šteđeti na olovkama i pisati lepo, belo, celo, pokazaće vrijeme, ili vreme, đavo će ga znat.
