Od očekivane Ode radosti i one Lenonove o davanju šanse miru dobili smo noževe, žice, Danice i Srebrenice
Izvor: Analitika
piše: Alek Barović
Iz današnje perspektive čak i onima koji su podlegli ideji, teško je shvatiti da je normalna osoba mogla misliti da su takozvane litije ”emancipatorski” pokret. Dostini nas to ni tada nije bilo normalno, ali nažalost mnogima jeste.
Mislili su da se sa baštiniocima genocidne ideologije može graditi demokratija i prosperitetno društvo. Nenormalna mi je ta logika, ali birali ste – gledajte. URA je ipak dala svim rušiteljima Crne Gore da slobodno žare i pale, a sve u cilju ostvarenja velikosrpskog projekta preimenovanog u srpski svet.
Između ostalog, cijeli taj retrogradni pokret podržao je i jedan broj pripadnika islamske vjeroispovijesti. Što onih koji su to radili sa partijskih funkcija, što onih koji su se isticali kao građanski aktivisti, borci protiv režima i tome slično. Oni su tada željeli da vide ono što ja očigledno nisam. Demokratski kapacitet u Andriji Mandiću ili Marku Milačiću.
Očigledno su moji demokratski kapaciteti toliko mali da uprkos tome što se jako trudim da svarim neke stvari, u ovoj dvojici mogu viđeti samo četnike. Mnogi od njih danas uviđaju svoje zablude, a šteta je napravljena jer su bili saveznici u razgradnji državnih institucija Crne Gore. I u brojnoj plejadi drugih političara, koji su onomad viđeni kao saveznici u borbi protiv depeesa prepoznajem sljedbenike četničke ideologije. I u Abazoviću, jer je i on četnik, iako je Albanac. To ga ne sprječava, bilo je Albanaca četnika i prije njega. I to ne mali broj.
Nažalost, od očekivane Ode radosti i one Lenonove o davanju šanse miru dobili smo noževe, žice, Danice i Srebrenice. Kako se moglo tako omanuti? Naravno, pitanje je to za one koji su stvarno vjerovali da momčić koji cijelog života sanja o tome da bude vojvoda Andrija može imati ukusa za bilo koji drugi žanr u kojem se barem jednom ne pomene Srbija. Mada, to što mu je vojvoda idol govori dovoljno i mimo toga ne treba dalje polemisati.
Nije to samo pitanje za ljude islamske vjere koji su podržali ovo zlo. Još je više onih koji su to uradili iz proste želje da nešto mijenjaju. Odavno ođe vlada narativ da je svaka promjena ljekovita. Nažalost, na teži se način saznalo da to nije istina.
Promjena može biti i te kako loša, bolna, poražavajuća i katastrofalna. To je ono što se desi kad na vlast dođu gudači i narikače. Dobije se haos i razaranje kompletne kulturne matrice. Jer kulture više i nema. Žalosna je ona država u kojoj neuporedivo više slušatelja može da okupi naci-popadija nego da se sad digne Pavaroti.
Evo dobre i vjerovatno neistražene teme za neku buduću doktorsku disertaciju iz psihopatologije. Kako velikosrpski nacionalistički melos muti umove omladine i od đece stvara potencijalne krvnike svojih sunarodnika, komšija, rođaka i prijatelja.
Postalo je neukusno kriviti više bivšu vlast za sve živo, ali najveća pošast je tolerisanje destruktivnog ponašanja. Naravno, počevši od Crkve Srbije kao predvodnika te destrukcije i ideološkog tvorca svega ovog devijantnog o čemu pričamo. Poslije dugogodišnjeg tolerisanja, sprdanje sa državom postalo je opšteprihvaćeno. U posljednje dvije godine ono biva i poželjno, jer se tako dobijaju poeni, kako kod Crkve Srbije, tako i kod političkih partija na vlasti, pa ih je moguće unovčiti.
To tolerisanje je dovelo do toga da je nekažnjivo, između ostalog, praviti alternative državnoj himni. Nedorečenost zakona omogućava to da svakakve političke pojave na raportu Milici Avetnici sa pjenom na ustima saopštavaju da su ”oslobodili” opštinske kancelarije unoseći u njih trobojku sa državnim grbom. O zabrani fašističkih organizacija i orgijanja da i ne govorim.
Naravno, krivica je ođe najveća onih koji su sve to i omogućili. Nažalost, ne vidim da je znatan broj uvidio sopstvenu grešku. Većina će opet pasti na priče k(a)ncerna da se radi o dva lica iste medalje i sličnim nebulozama. Pa ćemo sve ”Jovo nanovo” i umjesto Šubare zapjevaće neki drugi sličan momčić „pun demokratičnosti“.
Naravno, doći će dan kad će zaista biti poželjno ispjevati prvi dio te pjesme. Onda kada od prijavnice KP Doma do Glave Zete bude bio dugačak red onih osuđenih za veleizdaju.
