Dnevno.hr
Indija je odbila da stane na stranu Rusije ili NATO-a u ratu u Ukrajini. Postupno se približavala SAD-u, Japanu i Australiji u okviru sve više formaliziranog saveza QUAD, poznatog i kao Kvadrilateralni sigurnosni dijalog, ali je također stalno povećavala uvoz nafte iz Rusije koja je sada njezin glavni dobavljač.
Penzionisani američki general David Petraeus priśetio se nedavno kako je sadašnjem indijskom ministru vanjskih poslova Subrahmanyamu Jaishankaru, kada je služio kao indijski ambasador u SAD-u, rekao da Indija kao članica QUAD-a mora izabrati između Istoka i Zapada. Ambasador S. Jaishankar tada je odgovorio: “Generale, mi smo izabrali. Mi smo izabrali Indiju”. Prema sadašnjem Jaishankarovu mišljenju, rat u Ukrajini mogao bi omogućiti većem broju zemalja da kao Indija izaberu same sebe.
On predviđa da će sukob transformisati svjetski poredak koji je još duboko zapadnjački – u kojem su problemi Europe problemi svijeta, ali problemi svijeta nisu problemi Europe – u svijet višestrukog svrstavanja u kojem će države slobodno slijediti svoje sklonosti i interese.
Ovaj gornji tekst nije uradak nekog, kako bi se narodski reklo rusofila, putinoljupca i neprijatelja slobodnog svijeta, nego izvod iz članka nikog drugog do Anne-Marie Slaughter, direktorice političkog planiranja State Departmenta (Director of Policy Planning State Department), u mandatu predśednika Baracka Obame i državne tajnice Hillary Clinton, koju su mnogi za vrijeme njezina aktivnog političkog djelovanja nazivali jednim od jastrebova američke vanjske politike.
Kratki dijalog između američkog generala Petraeusa i sadašnjeg indijskog ministra vanjskih poslova S. Jaishankara, kao i njegovo promišljanje o budućem razvoju međunarodnih odnosa, Anne-Marie Slaughter predstavlja u svome članku za Project Sindicate od 26. januara 2023. godine pod naslovom “Ko je dio slobodnoga svijeta?”, navodeći to kao primjer neuspješnog pristupa stvaranju šire međunarodne koalicije protiv ruske agresije na Ukrajinu.
Američka dilema
U nastavku članka Slaughter opisuje dilemu američke politike vezanu uz pitanje na koji način okupiti saveznike u sučeljavanju s Rusijom i njezinom agresijom na Ukrajinu i zagovara promjenu načina djelovanja. Prema njenom mišljenju, dosadašnji način, kao što je primjera radi bio opisani pokušaj otvorenog pritiska na Indiju, kao i svi kasniji pokušaji očito ne daju rezultata. Od početka rata do danas na svoju stranu Zapad praktično nije uspio pridobiti ni jednu državu koja od početka rata nije htjela prekinuti odnose s Rusijom i pridružiti se sankcijama. Ko je od prvoga dana ruske invazije na Ukrajinu bio za sankcionisanje Rusije, pri tome je i ostao, no problem je što se niko nije naknadno pridružio.
Na temelju te činjenice Slaughter u članku poziva na promjenu pristupa pri okupljanju saveznika i partnera u koaliciji protiv ruske agresije na Ukrajinu. Slaughter kazuje: “U svome govoru o stanju nacije 2022. američki predsjednik Joe Biden optužio je ruskog predśednika Vladimira Putina da želi uzdrmati same temelje slobodnoga svijeta svojom invazijom na Ukrajinu šest dana ranije. Putin je vjerovao da će njegov unaprijed smišljeni i ničim izazvan napad na Ukrajinu naići na slab otpor. Ali, izjavio je Biden, slobodni svijet ga smatra odgovornim i njegovo djelovanje neće dopustiti. Zemlje NATO-a i njihovi partneri diljem svijeta isporučili su goleme količine oružja i drugog ratnog materijala ukrajinskim borcima, istodobno apsorbirajući milijOne ukrajinskih izbjeglica”.
Zakržljale sposobnosti
“Te iste zemlje podržale su, pa čak i pojačale sankcije Rusiji, pronalazeći pritom načine podrške onima koji se bore prekinuti svoju zavisnost od ruskih energenata. Bidenov ponos zbog odgovora njegove administracije na rusku agresiju – odgovor koji će uskoro uključivati isporuku tenkova M1 Abrams Ukrajini – opravdan je. Posebno je impresivna njegova odlučnost da oživi saveze i partnerstva i s njima blisko surađuje.”
No Slaughter postavlja pitanje: “Ali što tačno čini slobodni svijet i koliko se jasno može razgraničiti od neslobodnog svijeta? Je li potpora Ukrajini u borbi protiv Rusije pravičan lakmus-test za određivanje ko kojoj kategoriji pripada?”
U pokušaju odgovora na pitanje ko pripada slobodnome svijetu, a ko ne, autorka članka potom se poziva na Amartyja Sena, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju koji u svojoj knjizi “Development as Freedom” zaključuje da su razvijene demokratije slobodnoga svijeta u stvarnosti dom milijonima neslobodnih ljudi – ljudi čije su sposobnosti zakržljale zbog svega, od siromaštva i neadekvatnih javnih usluga do političke i društvene marginalizacije.
Nasuprot tome, prema Senu milijoni ljudi u zemljama koje bi SAD mogao ismijavati kao autokratske uživaju neke ekonomske slobode, društvene prilike i sigurnost. Prepoznavanje ove stvarnosti ne znači prihvaćanje da postoji nužan kompromis između političke slobode i gospodarskog rasta kao što su kineski i drugi autokratski čelnici često isticali. No Slaughter upozorava: “To, međutim, komplikuje razlikovanje između slobodnog i neslobodnog svijeta”. Ponovo navodi Indiju kao primjer ističući da je “2014., kada je premijer Narendra Modi došao na vlast, Indija bila klasifikovana kao slobodna na godišnjoj ljestvici zemalja Freedom Housea i ostala je takva do 2020. Sada je klasifikovana kao djelimično slobodna, suočena sa službeno podržavanom antimuslimanskom netrpeljivošću i povećanim ograničenjima građanskih prava i slobode.
Privlačenje partnera
S druge strane, prema izvješću Razvojnog programa UN-a, Indija je izvukla 415 milijona ljudi iz siromaštva između 2006. i 2021. godine. Slaughter, uzimajući primjer Indije kao države koja ima veliku važnost za američko i zapadno sučeljavanje s Kinom, zaključuje da je potrebna veća elastičnost i suptilniji način privlačenja partnera u tzv. trećem svijetu, pri čemu je oštra podjela država koje pripadaju slobodnom ili neslobodnom svijetu istodobno i kontradiktorna i neučinkovita.
Anna-Marie Slaughter zaključuje: “Nije riječ samo o Indiji. Zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike odbile su glasati za izbacivanje Rusije iz Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih nacija prošlog aprila. One okrivljuju zapadne sankcije jednako kao i rusku agresiju za skok cijena hrane i energije, što im i dalje stvara ogromne poteškoće. One to vide kao još jedan slučaj da Evropa i SAD svoje probleme pretvaraju u svjetske probleme. Ako uistinu želi govoriti globalnoj publici, Biden bi trebao razmisliti da iza sebe ostavi definiciju slobodnog svijeta iz 20. stoljeća i prigrli slobodu različitih vrsta. SAD i njegovi saveznici, može se slobodno reći, bore se da oslobode ukrajinski narod i ljude posvuda u svijetu od okova osvajanja, dominacije, siromaštva, gladi, neznanja, predrasuda i neimaštine. Tražićemo saveznike svuđe đe ih možemo pronaći u svim tim borbama, bez obzira na zastarjele definicije slobodnog i neslobodnog svijeta”.
Potpuno je providno, kako rat u Ukrajini odmiče s vidljivim naznakama priprema većih vojnih operacija zaraćenih strana i najavom novih velikih bitaka, tako on u sve većoj mjeri kreira zbivanja na globalnoj razini, pogotovo zbog nove ruske ofenzive. U toku je intenzivno okupljanje pristaša i saveznika i slamanje kolebljivaca na međunarodnoj sceni. Vremena je sve manje jer rat ulazi u sasvim novu fazu s neizvjesnim ishodom.
Šira mobilizacija
U ratu iscrpljivanja i ostvarivanja kvantitativne nadmoći koji nameće Rusija, uz ukrajinski odgovor preko opremanja zapadnim naoružanjem i provođenja šire mobilizacije ljudstva, obje strane evidentno pripremaju ili već provode ofenzivna djelovanja većeg opsega i intenziteta.
Pritom, svskako, treba računati na mogućnost da se s ukrajinske i zapadne strane zapravo provodi nova ratna varka kojom se Ukrajina namjerno prikazuje manje sposobnom nego što stvarno jest, prema staroj izreci – kada si jak, neprijatelju pokazuj da si slab, kada si slab, neprijatelju prikazuj da si jak, kako bi rekao jedan od najboljih vojnih teoretičara u povijesti Sun Tzu. Posljedica okupljanja saveznika i pristaša koja već po definiciji u sebi skriva potencijal eskalacije rata praktična je podjela svijeta na one koji izravno podržavaju napadnutu Ukrajinu, na one koji podržavaju Rusiju i na one koji bi htjeli ostati po strani bez priklanjanja bilo kome. To je u ovom trenutku najvažnija klasifikacija država na globalnoj razini.
Oni koji podržavaju Ukrajinu su, prema njemačkoj ministrici vanjskih poslova Annaleni Baerbock, u ratu s Rusijom. Njemačka ministrica je, naime, glasno i jasno to izjavila u namjeri puštanja probnog balona i sondiranja javnosti i država partnera. Proglašavanjem svih koji podržavaju Ukrajinu sudionicima rata dala je ne samo jedan od odlučujućih doprinosa njegovoj eskalaciji nego je i utvrdila da u Evropi zaista ne postoji protivljenje ratu s Rusijom. Prema očitom prethodnom dogovoru, njezino ministarstvo promptno je odbačilo tezu da je u ratu s Rusijom opravdavajući njenu izjavu otrcanom frazom o vađenju riječi iz konteksta. To jednostavno ne odgovara istini – izjavila je što je izjavila s unaprijed stvorenom namjerom.
Kriva strana
Ali ono što je Baerbock stvarno htjela procijeniti – postoji li uopšte otpor javnosti prema ratu s Rusijom – to je i potvrdila. Ne postoji. Političke elite i narodi Evrope niijsu reagovali na njezinu provokaciju i time su iskazali očito suglasje evropske politike i javnosti za ulazak u direktni ratni sukob s Rusijom. A kada po evropskim državama počnu mobilizovati đecu iz te javnosti – jer profesionalne vojske ne mogu biti dovoljne za vođenje takvog rata – mišljenje javnosti više niko neće ni tražiti ni slušati.
U takvoj paradigmi objavljenog i od evropske javnosti prihvaćenog rata u cilju okupljanja podrške pristaša i saveznika evropska politika upotrebljava pojmove krive i prave strane istorije kojom se vrši pritisak na neodlučne države i kolebljivce. Prema tom propagandnom narativu i instrumentu diplomatskog pritiska, države uključene u od Baerbock proklamirani europski rat protiv Rusije, nalaze se na – pravoj strani istorije. Slijedom toga one države koje posredno ili neposredno podržavaju Rusiju nalaze se na krivoj strani.
Na međunarodnoj sceni su i države koje žele ostati po strani i ponovno slijedom navedene klasifikacije ne pripadaju ni pravoj ni krivoj strani historije, nego su onda očito s kraja istorije, izvan okvira istroisjke zbilje. One zapravo i ne postoje jer će biti nepoznate istoriji. Kako je istorija po poznatoj izreci velikog Konrada Adenauera, prvog poslijeratnog njemačkog kancelara i osnivača CDU-a, zbir svega što se moglo izbjeći, možda je za narode tih neistorijskih država i bolje da ih istorija ne zabilježi ni po čemu ključnom za istoriju kakva se u ovim trenucima stvara. Klasifikacija se može i ekstremnije provoditi, pa se i te koje ne žele sudjelovati u proklamiranom ratu protiv Rusije Annalene Baerbock može svrstati i u one koji su na pogrešnoj strani istorije.
Drže se po strani
U tom pravcu, prema gigantima evropske istorijske i geopolitičke misli neistorijska država ili čak država na krivoj strani istorije može biti i Indija, o kojoj u svome članku govori Anna-Marie Slaughter. Takav djetinjasti i u suštini banalni način prikupljanja pristaša i saveznika dvolična je rabota. Nastavi li se s tom pričom o pravoj ili krivoj strani istorije, ona će početi proizvoditi upravo suprotan učinak.
Jednako neučinkovitom dosad se pokazala i podjela svijeta u odnosu na rat u Ukrajini i sučeljavanje Zapada s Rusijom i Kinom koju podstiče Bidenova administracija. Američka politika u cilju okupljanja saveznika i partnera koristi doktrinu svjetskog sukoba demokratija i autokratija, što je u suštini samo modifikacija hladnoratovskog sukoba demokratija s komunizmom. Potpuno je jasno da u praktičnoj realizaciji doktrine nastaju problemi jer klasifikacija na slobodni i neslobodni svijet, na demokratske i autoritarne države, ograničava mogućnost privlačenja partnera i mogućih novih saveznika u sukobu s Rusijom i Kinom.
***
Očajničko traženje partnera za rat: Saveznik je dobar, makar bio i tiranin
Doktrina koju je Bidenova administracija podsticala na summitima za demokraciju sada se pokušava učiniti elastičnijom i u blok demokratija uključiti države čiji režimi nemaju nikakvih dodirnih točaka s demokratijom, kao što je naprimjer Saudijska Arabija. U dosadašnjem toku rata pokazalo se, naime, da su neke države dovoljno moćne i istodobno za Zapad važne da mogu sebi dopustiti nastavak ekonomske saradnje s Rusijom i odbijanje sankcionisanja Moskve. Stoga se traži način da, ako ih se ne može uključiti u blok, onda barem čvrsto budu privučene blizu Zapada. Tipičan primjer su Indija, Saudijska Arabija i Egipat. Očito ih se ne može uvući u blok, ali ih je stoga potrebno držati što bliže sebi i što dalje od Moskve.
To je i skrivena poruka članka Anna-Marie Slaughter. Praktično se pokušava realizovati ideja prihvaćanja svih koji niijsu s Rusijom u neposrednom geopolitičkom dosluhu, ali ne žele prekinuti odnose s njom. Ne žele da ih mekom silom ili instrumentima tvrde sile više prisiljavaju na prekid odnosa s Rusijom, ali se želi da ih drže uza se. Svakako, to se odnosi samo na one države koje imaju moć sprovođenja vlastite vanjske politike.
***
Svi su scenariji izgledni: Moguć je ukrajinski slom i potpuni ruski kolaps
Sve je još moguće. I slom ukrajinske odbrane, kao i kolaps ruske agresije. Najveći nedostatak Ukrajine je loše provedena mobilizacija i nedostatak ljudstva koji će sve više dolaziti do izražaja. Osim toga, tehnika je sada, uprkos prisutnosti nekih najsofisticiranijih zapadnih sastava naoružanja, nadrobljena svim i svačim, što je teško koristiti i održavati.
Bez vojske od milijon ljudi u borbenim redovima – ne ukupno nego operativno raspoložive vojske na ratištu – Ukrajinci nemaju previše šanse. Ali pitanje je i jesu li Rusi išta postigli na reorganizaciji vojske, prije svega sastava zapovijedanja, kontrole i prikupljanja i distribucije informacija. Postoje naznake da su to uspjeli učiniti barem u izvjesnoj mjeri. U svakom slučaju, imaju veći ljudski mobilizacijski potencijal i sposobnost proizvodnje naoružanja lošijeg kvaliteta ili barem niže tehnološke razine od zapadnog, što pokušavaju nadoknaditi brojem. U ovom trenutku mogu i oni vojno krahirati, ali može i Ukrajina, kao što jedni i drugi mogu imati uspjeha na ratištu. Sve opcije su još otvorene.
